Zivot u Zabolandu
08.03.2014., subota
Glumica
|
Jucer mi je bila glumica u posjeti. Po prvi puta od kada sam uselio u moj novi muzejski stan. Dosla je oko pola sedam. Cim sam je vidio primjetio sam da joj platinasta kosa nekako drugacije stoji nego inace. Rascerupano, izazovno. Uzeo sam joj jaknu. Nosila je visoke crne cizme, crne hulahopke, crnu koznu minicu i crni pulover s crnim koznim zakrpama. Kontrast crnog i njenog svijetlog lica i jos svijetlije kose je bio upecatljiv. Za veceru sam nam kuhao istocnjacko jelo – riza s raznim orasima i komadicima marelice, paksoi i sampinjoni u woku sa zacinima. “O pa ti si intuitivno pogodio tocno sto trebam jesti s obzirom na kakvoj sam dijeti.” Rekla je kada sam joj kazao sto tocno jedemo. Ona je na dijeti s manje glutena. Zbog crijeva. Stan joj se svidio. Upalio sam svijece na stolu. Vecera je bila ukusna, skoro sve smo potamanili. Desert chia sjemenke s jogurtom i medom “Oh pa ti se stvarno zdravo hranis.” – pohvalila me glumica. Hmm... da. Uzeli smo vino i sjeli na moj crveni trosjed, koji ne pripada pedesetima, ali se odlicno uklapa u stan. Taj trosjed je moj najomiljniji dio namjestaja, jeste li se ikada pitali koji je vas najomiljeniji dio namjestaja? Nasao sam ga zajedno s dobrim prijateljem na cesti – mozda bas zato, namjestaj s pricom, namjestaj s osjecajem. Glumica mi je pricala o svojoj mami. Bili su zajdno tjedan dana na odmoru na Tajlandu. Onda je dosao njezin ocuh i sve se pokvarilo. Sa suzama u ocima je pricala o problemima koje ima s ocuhom. Ja sam je slusao, kao najbolji prijatelj. Zatim smo pricali o ljubavi. Glumica me gledala velikim plavim ocima i slusala stalno se premjestajuci po trosjedu. Podizala je noge pa ih spustala, zavlacila se u jastuke, sklupcala se kao beba, sjedila na koljenima, kao da je cijelo vrijeme htjela staviti noge na trosjed, ali se nije usudila izuti cizme. Minica joj se podizala uz bedro, tu i tamo bi spustila minicu, a ona se opet podigla. Ja sam pricao o mojim ljubavima, ona me udarala jastukom, ako bi mislila da je zezam. Pricao sam joj o srodnim dusama, koje srecem, ali koje ne srecu mene. Ona je rekla da jos nikada nije srela srodnu dusu. Pricala je o nekim bivsim deckima, nekim prijateljima i njihovim (ne)uspjesima. Pricala mi je kako misli da muskarac i zena nikada ne mogu biti samo prijatelji, uvijek ima neke seksualne napetosti u takvoj vezi. Ja sam joj pricao o svojim prijateljicam, ona se smijala. Prstima bi prolazila kroz platinastu kosu, koja je iznova izazovno padala. Ja sam promatrao njene usne. Nisu bile nasminkane zarko crvenom bojom, kako ona voli. Bile su prirodne, onako kako ja volim. Pune usne, gornja usna blago podignuta. Gledao sam je na trosjedu, ona je opet promjenila polozaj. U jednom trenutku sam pomislio: „Boze, moze li muskarac pozeljeti nesto vise od zenske ljepote? Zar je moguce da najljepsa zena na svijetu sjedi tu do mene?“ Znam da bih dao sve na svijetu kada bih proveo noc s njom, znam da bi ne bi smetalo kada bih umro drugi dan. Mogao sam je poljubiti, mogao sam riskirati, ali vise od njenog tijela ja sam ceznuo za njezinim srcem, medjutim do njega nisam mogao doprijeti. Bez srca, nije vrijedilo riskirati. Nije vrijedilo umrijeti. Ponudio sam joj jos vina, ali je odbila je mora natrag u Amsterdam. Rekao sam joj da moze i prespavati ako zeli, na odvojenom krevetu dakako. Razmislila je, pa je rekla da ipak ne. Onda je opet razmislila. Ne, sutra ujutro mora rano biti na sastanku, ipak ce uzeti samo casu vode. Medjutim drugi put ce se potruditi da prespava, dodala je. Ja sam se pravio kao da me se to niti najmanje ne tice. Jos mora i kofer spakirati za subotu, kada ide s deckom i njegovim belgijskim drustvom na skijanje. Belgijanac vise nije bio proklet u mojim ocima. Bio je samo sreckovic. Pricala mi je potom kako planiraju kroz godinu dana zivjeti zajedno. Samo jos nisu sigurni gdje kod nje ili kod njega. Nju to plasi, njega ne. On zna da je sreckovic, iako nije njena srodna dusa. Negdje nakon jedanaest sati glumica se pocela spremati za doma. Na radiju je svirala A whiter shade of pale, ali to je bilo iz neke druge price. Rekao sam da cu je otpratiti do auta. Ona je pomalo u sali, pomalo u istini odahnula rekavsi: „Ah sva sreca. Onda me nece silovati u mraku.“ Znala je u kakvom kvartu zivim. Dok sam ja oblacio cipele ona se pogledala u ogledalo i rekla: „Gle kakva mi je kosa, sva rascupana.“ „Da, izazovno.“ dobacio sam kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu, ne podignuvsi pogled sa cipela. Sisli smo dolje niz stepeniste. Ona je htjela izaci na glavni ulaz, ali sam joj rekao da do njezinog automobila mozemo bolje kroz podrum. Okrenula se i pomalo sumnjicavo, kako samo glumci znaju, upitala: „Oh sad ces me ti silovati?“ uz sirok osmjeh iza toga. Meni to bas nije bilo duhovito, gurnuo sam je naprijed ironicno rekavsi: „Da bas tu. Ne gore, nego tu u podrumu.“ Ona se opet nasmijala. Na parkiralistu su pored nas projurila dva tamna frajera na skuteru. Glumica je trcala za njima masuci i vicuci: „Hej silovatelji, ovdje sam!“ Oboje smo se smijali. Ona je sretno stigla doma. Ja sam zaklopio oci i probudio se iz sna. |