* Yuriko Dagger *

Nalazi se u hodniku. Nema početka. Nema kraja.
Ne zna na koju stranu bi krenula.
Čuju se koraci. Ubrzavaju.
Netko trče, iz daleka, njoj u susret.
Stišće se uz rub hodnika.
U ruci drži bodež.
Ispred nje se pojavljuje Di. Zadihan.
-Pa dobro, gdje se ti gubiš Yuriko?
-Diiiiiiiiii!!!!!
Grli ga.
-Tražim te već danima. Mislio sam da su te izbrisali!
-Kako izbrisali?
-Ma šalim se, Bubiko.
-Hihihihiih
Smiju se. Yuriko sprema bodež u korice.
Daje mu rukicu.
-Vidjela sam tvog djeda.
-Kojeg djeda???? Ja nemam djeda!!!
-Još neki dan, na staklenom mostu. Ja mislim da je to tvoj djed, a ti pričaj što god hoćeš!
-Hm, da li ste razgovarali?
-Da, zamolio me da vidi bodež.
-I dala si mu ga??
-Da. Zašto ne?
-Daš mi čas bodež? Moram nešto vidjeti!
Yuriko mu daje bodež bez riječi.
Gleda ga.
U polumraku hodnika on je bode u srce.
-Umri više, umri!!!!!!
-Diiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!!???????????
Kroz hodnik putuje njen vrisak. Tko zna kud.
Di se iz dječaka pretvara u djeda. Iz djeda u utvaru.
Odleprša kao kakva crna krpa.
Yuriko leži.
Rukama drži svoju ubodnu ranu.
Svaka njena suza pretvara se u crvenog leptira.
Leptiri plaču. Njihove suze padaju na njenu ranu i odgađaju smrt.
Ona im šapće da idu do vile Morde, duboko u šumu.
Leptiri odlaze.
Lete koliko ih krila nose.
Duboko u šumi vila Morde umiva se na jezeru mudrosti.
Čuje let njihovih krila. Podiže glavu. Njeno lice je tako bijelo...
Jedan od leptira joj šapatom prenosi poruku.
Morde šuti.
Daje im vodu sa jezera mudrosti u kožnoj torbici.
Šapuće im.
Crveni leptiri sad lete nazad.
Polijevaju Yuriko vodom iz kožne torbice.
Ona se budi. Vezana je. Čuje nekog.
-Šta se dereš!!???? Kakav Di?
Ispred sebe vidi onu istu ženu, onu istu sobu.
Žena drži u rukama praznu kantu.
Oči su joj hladne.
Odlazi, zaključava vrata.
Yuriko leži mokra.
Hladno joj je.
Drhti.

Leži zavezana na željeznom krevetu.
U središtu sobe.
Nema prozora.
Bijeli zidovi.
Visoki strop.
Jedna sijalica koja bliješti.
Na teška vrata ulazi žena lakog koraka.
U rukama nosi pladanj sa nekoliko bijelih, plastičnih čaša.
-Hajde, podigni se, moraš popiti lijekove!
Ženine oči su plave. Vodeno plave. Iza tih očiju kao da nitko ne živi.
Yuriko pokušava pobjeći. Trza se.
Bespomoćna.
-Smiri se, znaš da ne možeš nikud!! Ili hoćeš da ti pozovem doktora?! Otvaraj ta usta!!
Yuriko stišće zube i usne.
-Otvaraj ta usta, zadnji put ti govorim!!!
-Tko ste vi??? Gdje sam ja??? Molim vas!!
Dok Yuriko postavlja pitanja žena joj trpa, svojim dugim prstima, nekoliko tableta u grlo.
-Progutaj to, nesretnice, bit će ti bolje!
Prinosi joj čašu vode.
-Sad još malo vode i gotovo!
Yuriko grca.
-Pustite me, molim vas!!Što mi to dajete??? Što se događa???
-Samo ti, dušo, to progutaj, sve će ti onda biti jasno!
Žena odlazi svojim laganim korakom.
Zatvara teška vrata.
Okreće ključ u bravi.
Yuriko se ogleda oko sebe. Nema ništa osim te sijalice u koju je nemoguće gledati.
Osjeća kako joj trnu udovi.
Sva pitanja bježe u rupu. Kao miševi.
Samo njeno srce kuca. Čas tik...čas tak.
Polako. Da ne smeta nikom.
Zatvara oči.
Čini joj se da u daljini vidi Dia kako joj maše svojom toplom rukom.

Yuriko stoji na staklenom mostu.
Svojim bijelim rukama po nebu iscrtava znakove. Znakovi se pretvaraju u ptice, ptice se pretvaraju u kapljice i padaju u zelenu rijeku. Uživa u prizoru kojeg sama stvara.
Ne zna gdje je bila nekoliko dana.
( Ne može shvatiti da o njoj nisam razmišljala.
Jadna moja Yuriko.)
Izvadila je bodež i promatra zmaja na njegovoj dršci.
Okreće ga. Ogleda se u srebru.
Na most dolazi starac, na glavi mu crni šešir, širokog oboda.
-Ti mora da si Yuriko?
-Mogla bih biti, a tko ste vi?
-Ja sam Diov djed, Ankar.
Yuriko se razveseli, priđe mu bliže, pruža ruku.
-Tako sam sretna što vas vidim, njega nema već nekoliko dana. Čekam ga ovdje na mostu, mislim da bi ovuda mogao proći.
Starac baca oko na njen bodež.
-A bodež, otkud ti?
-Ne mogu vam to reći. Žao mi je.
-Mogu ga vidjeti?
-Samo na kratko.
Pruža mu bodež.
Starac uzima bodež u ruku.
-Zmajski bodež?? Otkud tako maloj curi Zmajski bodež?
-Već sam vam rekla, djede, da o tom ne smijem ni riječi!
Djed je velikom rukom pogladi po sjajnoj, crnoj kosi. Vraća joj bodež.
-Dobro ga čuvaj! Trebat će ti!
-A Di vam je pričao o meni?
Djed Ankar se nasmije.
-Čak i više nego je potrebno.
Yuriko se zacrveni.
Nasta tajac.
Stoje tako i gledaju u rijeku. Voda nosi samu sebe. Živa. Izgleda kao zelena jegulja.

Zapisuje:

Posebne boje noći
kada žene sliče na majke
i kad mjesec je mlad
ona nepomično leži na vodi
u ulozi lutke
i ne brine.
U posebnoj boji dana
kada samoća sliči na pobjedu
i kad ne može drukčije
ona priča sama sa sobom
u ulozi same sebe
i ne brine.

Yuriko i Di sjede na njenoj najdražoj klupi.
Ona gleda u svoje cipelice. Bijele na crvene točkice.
On gleda u nju.
-Daš mi ruku?
Yuriko stidljivo pruža ruku.
Drže se.
Boje se preljevaju.
Ona ljuljuška svoje nogice.
Nebo je ljubičasto. Trava je narančasta. Zgrade su zelene.
-Što misliš kako ćemo završiti?
-Kako to misliš? pogleda ga Yuriko
-Mislim...što će dalje smisliti za nas?
-Ne znam, nadam se da nas neće razdvojiti.
-Moramo naći oblutke, onda ćemo izaći i spasiti se.
-Kako će nam oni pomoći? Kako ćemo izaći?
-Kad svih osam oblutaka bude zajedno otvorit će se portal kroz koji ćemo pobjeći.
-Gdje ćemo pobjeći Di?
-U pravi svijet Yuri, bit ćemo slobodni. Stvarni.
-Bojim se...a što ako tog svijeta nema? Što ako je ovo jedini svijet za nas?
-Ne boj se. Vidjet ćeš.
Stišće joj ruku jače.
Čuje se strašna buka.
Dum!! Dum!! Dum!!Dum!!
Nestaju sve slike.
Mrak.
Yuriko sjedi na svom krevetu. Netko lupa na vrata.
Otvara.
-Izvolite?
-Niste platili vodu za razdoblje od 12 mjeseca prošle godine do 01.ožujka 2005.!
-Molim?? Molim vas pustite me na miru, nije mi dobro.
Zatvara vrata.

Ptice su odnijele vijesti u druge svijetove.
Di je stigao slijedećim jutrom.
Otkud?
Ne zna ni on sam.
Našao ju je mrtvu na pločniku.
Pored nje je stajao i onaj odbjegli snješko, plakao i topio se na suncu.
Di ništa nije rekao. Podigao ju je na ruke i odnio u njen mali stan.
Sad crveni zečevi trčali su za njima.
Jedan od njih reče:
-Misliš da je mrtva?
-Ne znam, ništa još ne znam.
Položili su je na krevet. Di sjedi pored nje.
Zečevi trepću.
Tišina.
Uzeo je kovertu i otvorio je. Oblutke joj stavio u džep a bodež u hladnu ručicu.
-Yuriko -zove je tiho
-A da je poljubiš? -reče onaj zec
-Misliš kao u bajkama?
-Da, to uvijek upali!
Di se približi njenom ranjenom licu i dotakne joj usne. Protrne.
Yuriko se budi.
Soba je prazna.
Ona sanja...samo sanja...i sanja...
Okrenula se na drugu stranu i zatvorila oči u nadi da će nastaviti sanjati točno tamo gdje je stala.

Sunce.
Snijeg se topi.
Yuriko sjedi na klupi i čeka Dia.
Ponijela mu je jednu jabuku i jednu naranču.
Stavila ih je pored sebe na klupicu da uljepšaju prizor.
Njega nema već dva dana.
Možda je i on samo san.
Otvara neku malu knjižicu i čita:
How on earth are you ever going to explain in terms of chemistry and physics
so important a biological phenomenon as first love?
Čeka.
Sjedi tako čitav dan.
Narančasta boja naranče. Greeny Smith jabuka.
Sad bi mu tako rado dala svoju ruku da je drži...
***
Ni danas se nije pojavio.
Noć pada.
Yuriko odlazi tužna u svoj stan.
Ništa joj više nije jasno.
Da li Di uopće postoji?
Oblutke i svoj bodež spremila je u bijelu kovertu i naslovila ju na Dia. Stavila ju je na stol pored jabuke i naranče.
A onda...
...popela se na vrh svoje zgrade i otisnula se, bosa, u noć.
Pred očima joj se ukazalo polje bijelih zečeva koji se razilaze na sve strane i otvaraju ispod sebe goli beton.
Padala je dugo, čitav jedan život. Možda i dva.
Udar.
Ništa ne osjeća.
Leži u vlastitoj krvi.
Čitav svijet boji se u crveno.

Kroz tu crvenu boju probija se bijela vojska zečeva.
Sakrili su je i pokrili svojim tjelima.

Gotov prizor.

Leži u polju bijelih zečeva. Prilazi joj dječak. Nazvat ćemo ga D.
-Yuriko, molim te poslušaj me. Sve što sam rekao je istina, zajedno ćemo prije pronaći ostale oblutke i pobjeći iz ove glave. Zašto me ne saslušaš?
-Opet ti!! Nemoj me plašiti. Odlazi!
D se nadviruje nad njeno lice.
-Želio bih da budemo prijatelji. Mogo bih donijeti svoju stolicu kod tebe. Mogao bih te čuvati.
-Ne znam, ja ne smijem nikom vjerovati. Molim te spusti se dolje, zaklanjaš mi nebo.
D se spusti pored nje. Legne i on u polje bijelih zečeva, zajedno gledaju nebo.
- Misliš li da ovo nebo zbilja postoji?-upita D
-Ne znam.
- A zečevi?
- Ne znam ali ih osjećam. Topli su. -reče Yuriko
- Mogu li te držati za ruku?
-Ne.
-Mogu li te sutra držati za ruku?
-Ne znam. Pitaj me to sutra.
Ostali su tako još dugo ležati ...gledajući u nesigurno nebo.

Zapisuje:

U noći kao što je ova mogla bih leći u kadu i prerezati svoje vene.
Jednom, dvaput, triput...ubijati se do kraja vremena.
I svaki put oživjeti sve strašnijom smrću.
Žao mi je što nemam kadu.

Zapisuje:

Oblaci su olovo
Kapi su streljivo
Igračke su ljudi
Djeca su tuđinci

Možda je jednom netko i shvati. Odlazi...
...da se vrati.

Dok sjedi na svojoj omiljenoj klupi prilazi joj dječak.
- Ti si Yuriko?
-Huh?
-Čuo sam već o tebi. Priča se da si umno poremećena.
-Umno poremećena...što to znači?
-Znači da si luda, ali ne brini, i za mene kažu da sam umno poremećen. Možemo biti zajedno umno poremećeni? Što kažeš? A ?
-Molim te pusti me na miru.
- I ti si dobila oblutke?
-Što ti znaš o oblutcima?
Dječak vadi svoja dva oblutka iz džepa.
-Sveukupno ih je osam. Već ih imamo četiri.
Yuriko se stišće na svoju stranu klupe. Napipava svoj mali bodež.
-Ma daj, ne boj se, ja sam tvoj prijatelj. Jedino ti ja mogu pomoći da izađeš odavde.
-Gdje da izađem? Što ti je?
-Ti još ne znaš??!!
-Što?
-Ti još ne znaš gdje si?
-Kako gdje sam, o čemu pričaš?
-Draga moja...pa mi smo izmišljeni...kužiš? I Z ...M I ...Š LJ E ...N I ...!!!!!
Uzima je za ramena i trese.
-IZ...MI...ŠLJE...NI !!!! Shvati to!!!
-Pusti me na miru...pusti me!!!!
Yuriko se diže s klupice i trči daleko naprijed.
-Nema nas, neki kreten ili neka kretenka, u svoje slobodno vrijeme, nas dovodi u ove bolesne situacije!!!!! - dere se dječak za njom.

Još uvijek je snijeg. Obukla je svoju crvenu kapu, zamotala veliki bijeli šal oko toplog vrata i zaključala vrata za sobom. Malo će prošetati šumom.
Da, svijet je danas kao mlijeko. Bole je oči od bjeline.
Šuma ne diše...zamrznuta i tiha.
Škripi snijeg pod njenim cipelama.
Pjeva:
U jednoj zimskoj noći tam gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić i pokrio ga snijeg
a jedan mali zeko taj potok traži svud
gdje je kud je nestao to njemu tišti grud
i place, place zeko mali za potočićem tim
žali, žali zeko sad, žali srcem svim
i tužan misli zeko, ta gdje je potok taj
možda laste slijedi on u dalek južni kraj.
Gdje njen glas dopire tu snijeg se otapa. Šumske životinje se kupe oko nje, zadivljeno gledaju. Ona nosi proljeće. Yuriko uzima jednog malog zeca na ruke, miluje ga. Zeko zatvara oči. Životinje se maze o njene noge.
Pjesma završava.
Opet ledi i mrzne.
-Pjevaj nam još Yuriko, pjevaj nam! -reče zeko
I baš kad je htjela započeti drugu pjesmu životinje se razbježaše.
-Heeej, vratite se!
Šuma se ledi. Puca. Ispred nje se stvori anđeo crvenih očiju. Bijel, jedva da se primjećuje na snijegu. Ne govori ništa. Primiče joj se laganim korakom.
Ona se boji njegovih očiju.
Snijeg škripi ispod njenih drhtavih nogu. Uzmiče.
Anđeo vadi mač i bez riječi joj siječe glavu. Sprema krvavi mač u korice i odlazi. Za njim vijori dugi bijeli plašt.
Životinje izlaze iz skrovišta. Dolaze do mrtve Yuriko. Plaču.
Uzimaju njenu glavu i tijelo i odvlače u srce šume. Ostaje crveni trag.

Budi se za okruglim kuhinjskim stolom. Opipava svoju glavu.

Sretna je.
Jutro je bijelo kao mlijeko.
Sjedi za okruglim kuhinjskim stolom.
Jede naranče.
Čuje se samo sat kako kuca.
Ona misli da je stvarna.
Ona misli da joj vrijeme teče.

Yuriko su poslali kod doktora za glavu.
- Dakle, u čemu je problem?
-Zašto mene pitate pa nisam joj ja majka!
-Nego?
- Ne znam, pitajte nju, pobogu, ja samo tu negdje lebdim i pričam!
-A ha, tu negdje lebdite i pričate. Recite vi meni ima li još netko tu gore s vama?
-Nema, nema...samo ja. Ustvari...ne, ne, nema.
Yuriko sjedi na stolici, liže lizalicu, ne obazire se. Dolazi doktor za glavu br.2. Otvara joj glavu. Vadi sedam šarafa. Stavlja osam novih. Usipa ulje.
-Evo, kao nova, nisu joj bili svi šarafi na broju.
Doktor za glavu br.1 otvara vrata i pušta Yuriko da ode. Ona i dalje liže lizalo. Odlazi.
-A vi?
-Što a ja?
- Što ćemo s vama?
-Kako to mislite? Ta ja samo prepričavam ono što se njoj događa. Ja sam ok. Vjerujte mi. Evo, pitajte me što god hoćete?
-Gdje ste bili 25.02.2005. u 22:30 ??
-Gdje sam bila...hm? Češka se po glavi.
-Ne znam, mislim da tada još nisam postojala.
-Zanimljivo, niste još postojali.
Doktor za glavu br.2 je hvata s leđa, vežu je zajedničkim snagama.
Mislim da su je zatvorili u neku kutiju.
Da mi je samo znati gdje je Yuriko?
Da mi je samo znati tko sam sad pa ja?

Yuriko se budi. Zatvara se u ormar. Plače.

Gubi svaki kontakt sa stvarnošću.

Čim je otvorila oči zamahnula je svojim bodežom.
- Aaaaaaaaaaa!!
Dva oblutka otkotrljaše se na pod. Uzima ih i gleda.Topli su i savršeno oblikovani. Stavlja ih u džep.
Netko joj kuca na prozor. Ne vidi nikog.
Opet kuca.
Otvara prozor, pogleda lijevo, desno, onda pogleda prema dolje...mali vilenjak joj se ljubazno pokloni.
-Yuriko, predaj mi oblutke.
-Molim ??
- Moraš mi brzo predati oblutke, ne zapitkuj nego vjeruj!
Yuriko ih prevrće po džepu.
-Tko si ti ? Zašto bih ti vjerovala?
- Daj mi oblutke!!!!!!!!
-Ne !
Vilenjak se pretvori u gavrana i iskopa joj oko.
-Neeeeeeeeeeeeeeee...hvata se rukama za krvavo lice.
Budi je lupanje vlastitog srca .
Osvrće se oko sebe. Leži na podu sobe.
Gura ruku u džep. Strašno joj je što u džepu može opipati kamenje.
Uzima svoj bodež.
Danas sigurno neće ići prema prozoru.

Ne, to nisam ja. To biće nikad nisam vidjela.
Stavlja ruke na njenu glavu, izgleda kao da skida kletvu. Iznad njih leti tisuću malih krijesnica, iscrtavaju čudesne znakove u mraku sobe.
Čujem da nešto govori. Ne razumijem što znače te riječi.
Oči joj zatvara sa dva bijela oblutka.
U ruku joj stavlja njen bodež.
Onda nestaje zajedno sa krijesnicama.
Yuriko pokušava otvoriti oči.

Noćas su je napale sjene.
Uvukle su joj se u glavu i otele joj sve misli.
Ona sad leži na podu, mirna kao mrtva, široko otvorenih očiju.
Kao lutka.
Netko nad njom plače.
Ne vidim dobro...
...možda sam i ja.

Hoda. U susret joj dolazi sredovječni muškarac. Zaustavlja se ispred nje.
-Rado bih ti skinuo gaćice.
Yuriko ga ubada svojim bodežom u srce. Bježi.
Kod kuće čita:
Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja a tko čovjek.
Nada se da je iskrvario.

Yuriko diše
Yuriko hoda
Yuriko nema
Yuriko hoće



Yuriko gleda
Yuriko sanja
Yuriko slaže
Yuriko kocke



Našla je novu igru.
Slova od veselja trče svud po sobi.
-Sad neka dođe jedno malo "a"!!
Malo "a" trči joj u susret.
Smiju se.
Još nikad nije bila tako sretna.

Sinoć nije zaspala.
Jutros se nije probudila.
Izgleda da se negdje izgubila.


Evo je!!! Pa gdje si bila Yuriko?
Zamislite išla je zakopati cipelu u vrt.
***
Zvono na vratima. Tko bi mogao biti, ta nju nitko, zapravo, i ne poznaje. Ona nikog ne poznaje. Odlazi do vrata i gleda kroz špijunku. Da li je to poštar? Zašto je poštar obučen kao klaun? Da li da otvori...ili ne?
Ipak otvara vrata.
- Vi ste Yuriko?
-Da, što trebate?
-Imam pismo za vas. Evo tu se potpišite.
Dok piše svoje ime primjećuje da čovjek nema jednu cipelu. On joj daje pismo i odlazi.
-Ali vani je snijeg...a vi...bez cipele...
Zatvara vrata.
Sjeda na stolicu, bodežom reže kovertu po šavu, vadi list i čita:
-Oprosti, da li si ti ja?
Yuriko se zamisli... na golom papiru ne vidi se nikakav trag. Kome da odgovri ?
Spustila je rolete i navukla zastore.
Upalila je lampu. Lampa osvjetljuje sobu i dio hodnika. U hodniku cipela.

Danas je izašla u park.
Zaigrala se na snijegu. Napravila je malog snjegovića i promatrala ga.
Stavila mu je prvo dva mala kamenčića namjesto očiju.
On je pogleda milo.
Onda mu je dodala dvije grane namjesto ruku.
On je zagrli.
-Hoćeš da ti napravim usta?
Snješko klimne potvrdno. Smrznutim prstima izdubila mu je osmjeh na licu.
On se nasmije i doda:
-molim te napravi mi noge.
Yuriko mu načini dvije snježne noge.
On pobježe.
Više ga nije vidjela.
-Zar i ti Snješko Bjeliću?
Ostade tako tužna i napuštena još dugo...pahulje je skoro zatrpaše.

Sinoć ju je posjetio čovjek u bijelom. Od isijavanja bjeline nije mu mogla vidjeti lice. Na prvi tren Yuriko se prestraši. Uze svoj bodež i povuče se do kraja zida.
( Njemu ne trebaju vrata. Ta misao je uplaši.)
-Htio bih imati takav bodež. To je sve.
Htjela mu je reći čitavu povijest svog malog bodeža i način na koji je bodež našao svoj put do nje, htjela je zaista...ali bila je nijema. Grčevito je otvarala usta iz kojih niti jedna riječ nije mogla izaći.
Oni su bacili kletvu na nju. "Mrtva usta". Već je jednom bila puna dva dana pod "Mrtvim ustima".
Čovjek u bijelom nestade u taj čas. Yuriko se dade na prozor. Učini joj se da na noćnom nebu umjesto Mjeseca vidi Zemlju.

-ime!!
-Yuriko Dagger lee
-Gdje si bila 25.02.2005. u 22:30 ??
-Nisam još postojala.
Čovjek u odjelu tresne svojom teškom šakom o stol.
Yuriko se probudi.

Jutro je. Yuriko otvara kapke i pušta svoje oči da prime sliku ovog svijeta. Sve je isto. Njena mala soba, lampa u kutu, njena stolica...dobro je, preživjela je noć. Ustaje iz kreveta i ide prema kupaonici. Dok prolazi pored velikog ogledala čini joj se da sebe ne vidi u njemu. Vraća se, staje mu nasuprot i pali veliko svjetlo.
-Huh!!!!
Sve je tu... polica, zidovi, slike, vrata od sobe ali nema Yuriko. Spušta pogled na svoje noge, ruke, opipava lice...ona je tu ali ogledalo ju ne prikazuje.
Otrčala je do malog ogledala u kupaonici. Promatra.
-Gdje sam? Što ste mi učinili?
Negdje u stanu ona ima čekić. Traži ga, baca sve što joj se nađe na putu.
Našla ga je u drvenom sanduku u dnu hodnika.
Trebala joj je samo sekunda da saspe veliko ogledalo u tisuću komada.

Vidim da još i sad sjedi tamo međ' onim silnim staklom. Pokušava naći svoj lik u nekom od komadića.

lampa gori. Yuriko se sprema za bitku sa još jednom noći. Samo noćni borci znaju o čemu ona priča. Dan je prošao lijepo. Bila je u velikom parku, sjedila dugo na drvenoj klupi. Čak joj je oko podneva sletio jedan leptir na ruku. Otpjevala mu je uspavanku i on je zaspao. Gledala ga je satima. I tko zna koliko bi on spavao da nije naišla gospođa u žutim cipelama i započela razgovor.
- Oprostite, gdje je izlaz?
- Za izlaz stisnite crveno dugme.
- Hvala.
Ode gospođa. Ode i leptir, pratio je gospođu. Iskoristit će ju da i on izađe odavde. Čudno.

Trenutno oštri svoj mali bodež, sprema se za spavanje.
Laku noć Yuriko

Krvavo sunce. Ona hoda uz rijeku i skuplja suhe grančice. Mjerka ih. Lomi. Onda ih baca. U njenim očima sve pojave ovog svijeta nose tajnu života. Izgleda joj da je i ljudski život samo grančica otkinuta sa porodičnog stabla. Slika svijeta joj je kristalno jasna. Iz šume se čuje Kukavica . Ku ku ...ku...ku ku ...ku...taj zvuk ju je uvijek plašio. Kao glasnik smrti.
Nešto se tog časa pomiče u grmlju. Yuriko opipava svoj mali bodež u desnom džepu. Svoju jedinu sigurnost. Mogla bi i ubiti u sumrak. Žuri prema naprijed, tamo gdje se pruža most preko rijeke.
-Yurikoooooo...
Čuje kako je zovu, oči joj se šire od straha a koraci zapliću. Opet je prate. Više nigdje nije sigurna.
Samo da stigne do mosta. Oni ne mogu preko žive vode.
Onoga trena kad je nogom kročila na most bila je spašena.
Te noći ostala je dugo budna. Nije smogla hrabrosti da utone u san.. Oni će joj doći putem snova. Drhti.

Ona nikad ne prima goste. Njoj nitko i ne dolazi. Sjedi na svojoj jedinoj stolici i gleda kroz prozor. Skrivena je iza zavjese. Nedaleko od njenog prozora, na maloj stazi, leži glava od lutke. Na tom prizoru leži njen pogled...već satima. Yuriko se ne može oteti dojmu da i lutke imaju život. Plaši je taj prizor. Koja bi djevojčica otkinula glavu lutki i bacila je kroz prozor? Razmiče zavjese da bolje vidi, ipak pazi da nju nitko ne vidi. Onda se zamisli nad samom sobom. I ona će jednom izgubiti glavu. I ona će jednom završiti kao ova lutka. Da li će itko primjetiti da je nema?
-Zar ne izgube svi glavu, prije ili kasnije? - šapne za sebe.
Ta misao ju je oslobodila. Podigla se i krenula u kuhinju, tišinu prekida samo zvuk njenih bosih nogu što nesigurno gaze u budućnost. Uzela je nož i otkinula jedan komad jučerašnjeg kruha. Sad opet sjedi na onoj istoj, jedinoj, stolici...ne skida pogled s lutkine glave ...guta goli kruh.
Ostala je tako još dugo...možda je i usnula.