* Yuriko Dagger *

Prikazuje zmaja sa svog bodeža.
Opet čita:
Tisuće godina kasnije tom je duhu, prošlom bezbrojnim transmigracijama, sigurno i opet povjeren život u ljudskom obliku. To je duh koji stanuje u meni, a ja - rođen u ovo moderno doba - ne mogu učiniti iole značajniju stvar. Danju i noću, kako odredi slučaj, živim život površnosti i snenosti, u očekivanju dolaska nečeg nezamislivog; poput onog Wei Shenga pod mostom u sumrak, čini se da živim u stalnom iščekivanju ljubljene koja nikad ne dolazi...
Yuriko se zamisli nad tim riječima, potužni u licu za sve one koji čekaju ljubljene koji nikad ne dolaze. Ona nikog ne čeka.
Učinilo joj se na tren da vidi pticu na prozoru. Spustila je glavu na jastuk i zaspala. Pssssst...

Yuriko je uzela knjigu i pročitala:
Neće biti manje dosadno ako napišem da je dosadno i velika smisla ne vidim u ovom, ali oko mene je tako pusto i prazno da je nužno da načinim bezutješnu konstataciju, samo konstataciju: da sam bio i živio i da mi je bilo neizmjerno dosadno.
Mislila je o vremenima kad se nije moglo izaći na mrežu. O mukama ljudi koji su padali pod težinom dosade. Ona ne poznaje dosadu. Ona zna samo za mrežu.
Ponekad se Yuriko boji velikog pauka.

Danas je tražila smisao. Pročitala je Rashomona i zacrnila u glavi.
- Čupam kosu: od ove iščupane ženske kose napravit ću vlasulje.
Tu sliku si ne može izbiti iz misli. Ona je tako krhka. Njoj takve slike ne trebaju. Da bar postoji netko tko bi je mogao sačuvati od stvorova što žive međ koricama...odlazi sa mreže...na prstima.

A shame you seemed an honest man
And all the fears you hold so dear
Will turn to whisper in your ear
And you know what they say might hurt you
And you know that it means so much
And you don't even feel a thing
I am falling, I am fading
I have lost it all
And you don't seem the lying kind
A shame then I can read your mind
And all the things that I read there
Candle lit smile that we both share
and you know I don't mean to hurt you
But you know that it means so much
And you don't even feel a thing
I am falling, I am fading, I am drowning
Help me to breathe
I am hurting, I have lost it all
I am losing
Help me to breathe

-Yuriko, probudi se!!! Yurikooooooooooo!!!!
Naglo se trgnula iz kreveta i pogledala u pravcu zvuka. Nema nikog. Opet je sanjala da je zovu. To je već 33. put ove godine. U njenoj sobi uvijek gori lampa, baca malo svjetlo na mrak. Ona već dugo ne može zaspati u mraku. Još od onog dana.
Ispod jastuka Yuriko drži mali bodež, na njegovoj srebrenoj dršci nazire se lik zmaja. Nekad je vjerovala u zmajeve...sad vjeruje u bodež. Hladne su joj noge, trlja ih jednu o drugu, to je smiruje. Opet spava.
-Yuuuuuuriiiiikooooooo!!!!!
Otvorila je oči...
Zove je. Ustala se iz kreveta stiščući bodež u maloj ruci. Ovaj put ga možda nađe.
-Gdje si???? Pokaži se!!! Zašto me zoveš? Što hoćeš od mene??
Vrištala je tako glasno da ju je probudio vlastiti glas. Sjela je na krevet, uplašena, rukama pokrivajući oči. Razmislila se nad svojim snovima. Opet je sanjala da je sanjala da sanja.
Možda i sad sanja da je budna.

-Dobro došla Yuriko...ne strahuj...ovdje ima mjesta za sve...pa i za takve kao ti.
-Mašina koja govori?
-Hahahhahahhahhha
-Mašina koja se smije?
Yuriko ostade zbunjena svijetom koji se otvorio ispred nje.
Uzela je velike škare i odrezala si kosu.
Ovo je prvi dan njenog drugog života.