Marketing
Leži u polju bijelih zečeva. Prilazi joj dječak. Nazvat ćemo ga D.
-Yuriko, molim te poslušaj me. Sve što sam rekao je istina, zajedno ćemo prije pronaći ostale oblutke i pobjeći iz ove glave. Zašto me ne saslušaš?
-Opet ti!! Nemoj me plašiti. Odlazi!
D se nadviruje nad njeno lice.
-Želio bih da budemo prijatelji. Mogo bih donijeti svoju stolicu kod tebe. Mogao bih te čuvati.
-Ne znam, ja ne smijem nikom vjerovati. Molim te spusti se dolje, zaklanjaš mi nebo.
D se spusti pored nje. Legne i on u polje bijelih zečeva, zajedno gledaju nebo.
- Misliš li da ovo nebo zbilja postoji?-upita D
-Ne znam.
- A zečevi?
- Ne znam ali ih osjećam. Topli su. -reče Yuriko
- Mogu li te držati za ruku?
-Ne.
-Mogu li te sutra držati za ruku?
-Ne znam. Pitaj me to sutra.
Ostali su tako još dugo ležati ...gledajući u nesigurno nebo.
Post je objavljen 10.03.2005. u 12:07 sati.