|
Sunce.
Snijeg se topi. Yuriko sjedi na klupi i čeka Dia. Ponijela mu je jednu jabuku i jednu naranču. Stavila ih je pored sebe na klupicu da uljepšaju prizor. Njega nema već dva dana. Možda je i on samo san. Otvara neku malu knjižicu i čita: How on earth are you ever going to explain in terms of chemistry and physics so important a biological phenomenon as first love? Čeka. Sjedi tako čitav dan. Narančasta boja naranče. Greeny Smith jabuka. Sad bi mu tako rado dala svoju ruku da je drži... *** Ni danas se nije pojavio. Noć pada. Yuriko odlazi tužna u svoj stan. Ništa joj više nije jasno. Da li Di uopće postoji? Oblutke i svoj bodež spremila je u bijelu kovertu i naslovila ju na Dia. Stavila ju je na stol pored jabuke i naranče. A onda... ...popela se na vrh svoje zgrade i otisnula se, bosa, u noć. Pred očima joj se ukazalo polje bijelih zečeva koji se razilaze na sve strane i otvaraju ispod sebe goli beton. Padala je dugo, čitav jedan život. Možda i dva. Udar. Ništa ne osjeća. Leži u vlastitoj krvi. Čitav svijet boji se u crveno. Kroz tu crvenu boju probija se bijela vojska zečeva. Sakrili su je i pokrili svojim tjelima. Gotov prizor. |