Marketing
Leži zavezana na željeznom krevetu.
U središtu sobe.
Nema prozora.
Bijeli zidovi.
Visoki strop.
Jedna sijalica koja bliješti.
Na teška vrata ulazi žena lakog koraka.
U rukama nosi pladanj sa nekoliko bijelih, plastičnih čaša.
-Hajde, podigni se, moraš popiti lijekove!
Ženine oči su plave. Vodeno plave. Iza tih očiju kao da nitko ne živi.
Yuriko pokušava pobjeći. Trza se.
Bespomoćna.
-Smiri se, znaš da ne možeš nikud!! Ili hoćeš da ti pozovem doktora?! Otvaraj ta usta!!
Yuriko stišće zube i usne.
-Otvaraj ta usta, zadnji put ti govorim!!!
-Tko ste vi??? Gdje sam ja??? Molim vas!!
Dok Yuriko postavlja pitanja žena joj trpa, svojim dugim prstima, nekoliko tableta u grlo.
-Progutaj to, nesretnice, bit će ti bolje!
Prinosi joj čašu vode.
-Sad još malo vode i gotovo!
Yuriko grca.
-Pustite me, molim vas!!Što mi to dajete??? Što se događa???
-Samo ti, dušo, to progutaj, sve će ti onda biti jasno!
Žena odlazi svojim laganim korakom.
Zatvara teška vrata.
Okreće ključ u bravi.
Yuriko se ogleda oko sebe. Nema ništa osim te sijalice u koju je nemoguće gledati.
Osjeća kako joj trnu udovi.
Sva pitanja bježe u rupu. Kao miševi.
Samo njeno srce kuca. Čas tik...čas tak.
Polako. Da ne smeta nikom.
Zatvara oči.
Čini joj se da u daljini vidi Dia kako joj maše svojom toplom rukom.
Post je objavljen 24.03.2005. u 00:50 sati.