"... kad ce taj petak...
... da te opet vidim, vidim ja
ti si k'o metak
koji tako zhelim, zhelim ja..."
u zadnje vrijeme se toliko toga deshavalo da mi stvarno ne znam odakle bih trebala pocheti kad bih trebala nekome objasniti shta se deshava sa mnom....
proshlog sam vikenda dva puta bila na jednoj i istoj planini...
prvo sam se u subotu popela - tachnije popeli su me kolima - do jedne planinske kucice... tamo smo feshtali...
onda sam se u nedjelju spustila pjeshke - jedno dva i po sata do oblizhnjeg sela. poslije josh sat i po do kuce. a onda uveche na vecheru s mojim suncem... onim shto uvijek sija - nekad tamno, nekad svijetlo...
vozili smo se doma, trebao me je ostaviti ispred zgrade, to je bio plan. no planovi su zato da se rushe... rekla sam, ne razmishljajuci o tome shta govorim, da mi je sad da se vozimo, onako bez cilja, negdje izvan grada.
proshao je pored moje ulice kao da ona ne postoji. bila je ponoc... rekla sam "tu si trebao skrenuti" - on je rekao "rekla si da zhelish da se vozimo, reci gdje ti se ide..."
mail obilazak oko grada, gprs, konachno odredjivanje odredishta... oko jedan u noc smo bili na visokoj maglovitoj koti susjedne planine... ruke su nam se smrzle dok smo pushili cigarete... koga briga za cigarete...
sishli smo u grad - ne, ovaj put nishta nije u kolima otkazalo... - sishli smo oko pola tri u noci... onda je on pitao mozhe li prespavati kod mene...
bozhe, dali cu ikad moci ishta da mu otkazhem...
doshao je doma... pripremila sam mu njegove dekice i jastuk i skupila se u svoj dio kreveta... "sunshine is sleaping in my bed... " to sam mislila... i zaspala, tako mirno kao nikada...
u sred noci me privukao sebi i svijet je postao njegove ruke po mojem tijelu... nisam dozvolila previshe. ne bih mogla. ne iz poshtovanja prema njegovoj zheni, vec iz prostog poshtovanja prema sebi... nije fer... koliko god mi ishli na zhivce slichni izrazi, zaista nije bilo fer prema meni...
ijutro me ljubio, kao da se svakog jutra budimo zajedno. odvezao me na posao... i nestao...
prije i poslije njega bili su drugi... neki vazhni drugi ne... no niko kao moj sunshine...
mrzim samu sebe shto se ne znam ponashati kao glavna zhenska uloga, vec uvijek glumim najbolju sporednu...
a onda je doshao 12-ti... rodjendan najbolje nene na svijetu... i nechiji tudji zagrljaj... i taj poseban...
lako cu ja nauchiti pravilnik za vozache, ali da li cu ikada nauchiti pravilnik za kretanje u sopstvenom glupom lichnom zhivotu.. to sa prednoschu mi ne ide u glavu... ja sam rodjena za dzhunglu, meni su ova kulturoloshka pravila daleka... nisam ja za civilizacije, bar ne ove zapadne...
gdje mi je mjesto?
u ovoj galaxiji?
ako bog zna, molim ga iskreno da mi kazhe, jer se meni neshto totalno pomijeshali pojmovi...
|