yazza

ponedjeljak, 07.01.2008.

upala mishica

Ne mogu da shvatim jednu prostu stvar: zashto se upala mishica osjeti tek sutradan???

Prije shest godina sam prvi put otishla na klizalinje. Pripremila sam se prvo psihichki da ce to biti proces padanja i ustajanja. Tachno tako: padash i ustajesh, padash i ustajesh... bash kao i sam zhivot - padovi i usponi i u medjuvremenu sloboda kretanja... Tad sam se bila dogovorila unaprijed s jednim dobrim prijateljem da ce se brinuti o meni i drzhati me za ruku i uchiti me da klizhem. Pa, bilo je predivno. Nemam pojma koliko sam puta pala, koliko puta ustala, no samo pamtim onaj divan osjecaj slobodnog kretanja. I slijedecih sedmicu dana upalu svih jebenih mishica tijela. Ali svih mishica kojih se mozhete sjetiti...

Prije par dana mi je palo na pamet da se na ulazu u moj park odnedavna nalazi "najvece" klizalishte na otvorenom na Balkanu. 1200 kvadratnih metara. Hm... Provalila sam jednoj prijateljici da bih rado na klizanje i nakon 2 minute mi se javio bivshi kolega da mi predlozhi da idemo klizati! E shto ti je internet - chudo Bozhije! Dani mu rekla i on odmah prihvatio!

Dakle, krenem ja, sva nesigurna i jedina mi je utjeha bila shto sam znala sa se svakog trena mogu otkazati, a i svakako nije vazhno uchestvovati, vec je vazhno htjeti uchestvovati... Kako bilo...

Ma fakat me strah uhvatio! Toliko je ljudi oko mene lomilo ruke, noge, ramena, pete... Ja josh nikad nisam i ne zhelim da to osjetim. Toga me pravo strah.

Prvo sam se nadala da nece imati klizaljke mog broja. Smola! Imali su. Onda dok sam ih obuvala me uhvatio grch u desnom stopalu. Hladno, care, hladno! Fakat zima! No, ajde sve polako!

Onda sam se jedva nekako dovukla do ledenog bazena. Pisalo je da sa klizaljkama mozhete hodati samo po gumenim stazama, ali tih gumenih staza nije nigdje bilo.

Onda sam krenula polako, polako pokraj ograde. Josh malo, samo malo, samo se drzhi za ogradu...

Onda su me malo vukli, jedan stari kolega, poslije jedan novi kolega... neka vajda i od mojih chestih promjena posla...

A onda sam odluchno krenula sama... prvo na 20 cm od ograde, onda chitavih 50cm, onda metar...

Prvi put mi se desilo u zhivotu da chujem da mi neko pricha iza ledja i da se osjetim ponosna na to shto sam chula: "ej, prati ovu - postaje sve bolja!" :)))

Da dragi moji i drage moje! Vrijedilo je ustrajati!!! Idem ja opet na klizanje!!!

Nakon tih 55 minuta klizanja rachun je bio ovakav: boga-pitaj-koliko krugova i samo-jedan-jedini pad na dupe!!!

Chim sam obula chizme i osjetila stabilno tlo pod nogama nazvala sam mamu i rekla joj "upravo sam bila na klizanju i samo sam jednom sjela na dupe! nisam ti htjela ranije reci da cu ici na klizanje, da se ne sikirash!" a ona je rekla "ma samo ti klizhi dupe!" :-D

I sad mi stvarno nije jasno zashto juche nisam nishta osjetila, a danas imam upalu mishica... Onako laganu, ali se osjeti...
- 00:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #