yazza

Sofija

Kazhu da se chovjek uchi dok je zhiv i da ti je dan uspjeshan ako mozhesh reci da si tog dana bar neshto novo nauchio. Meni je svaki dan novi dozhivljaj, a bogami se zadnjih dana toliko toga u mome zhivotu deshava, da samo mogu biti zahvalna nebu za svaki nov dan i nadati se da se josh mnogim stvarima tek trebam nauchiti. Evo na primjer, danas sam nauchila kako da smanjim slike, jer su me mnogi od vas sigurno dosta psovali zbog "brzine" kojom vam se moj blog otvara :). Izvinite, molim vas, oprostite mi :). Od sad pa na dalje i ubuduce necu vas muchiti lijepim no enormno ogromnim slikama!

Shta sam drugo danas ponovo nauchila: ja zhivim u jednom divnom gradu i gdje god odem tu cu se vracati, to je moj mir i nemir i moja dusha je tu pronashla neku svoju mirnu luku. Da, deshavaju mi se ponekad loshe stvari, no bash kad mi je jako teshko, u onim momentima kad bi mnogi shto prije da pobjegnu shto dalje, eto ja idem shto blizhe... Jedna shetnja mojim gradom je dovoljna da mi udahne zhivot i vjeru i nadu, pa ako bash hocete, i ljubav...

Moj se grad zove Sofija - nosi ime mudrosti. Ima rodjendan 17. septembra - to je dan Vjere, Nade i Ljubavi. Ako se chudite otkud Sofija u toj prichi, pa reci cu vam: Sofija je njihova majka. Ima mnogo legendi o tom mjestu, jednom cu vam isprichati neku od njih. Najstarije ime grada je Serdica, po trakijskom plemenu Serdi. Naime, oni su prvi to mjesto obitavali, poslije su doshli svi ostali... I svi su po neshto svoje ostavili - bili, vidjeli, shto srushili shto sagradili... Savremena Sofija, slichno mom dragom Sarajevu, je takva chudna mjeshavina kultura, vjera i gena. Ona u samom centru ima pravoslavnu crkvu, dzhamiju, katolichku crkvu i sinagogu. I valjda se ne guraju, ko ce ga znati :)... Jedino shto moj grad nema je velika voda. Zato ima vishe malih vodica, mineralnih, zdravih i toplih. (A znate onu "tiha voda brijeg roni".) Blagodatna klima i planine sa svih strana. Josh ima par medvjeda na oblizhnjoj Vitoshi, a chula sam da spominju i vukove... Eh, te planinske josh nisam vidjela, no u gradu ih vjerujte mi ima. Lupusi se shetaju tu slobodno, zajedno sa lijama i mecama. Mi obichne ptichice smo ipak u vecini... Josh za sad. U blizini grada imamo par rjechica, vjeshtachkih i inih jezera i mirnih kutaka.

Dakle, to je u kratko moj grad. Mogla bih vam o njemu od jutra do sutra... To je moj grad - takav kakav je, josh uvijek dosta prljav, dosta nesrecan pokatkad, no najvazhnije od svega, grad sa dushom. Grad koji raste a ne stari, bash kao i ja. Grad koji ima lijepih i ruzhnih strana, kao Ankh-Morpork. Grad koji igra vazhnu ulogu u mome zhivotu - tu sam postala takva kakva jesam, pa ko me poznaje neka procijeni. Ostavila je Sofija silan pechat na mene, nadam se samo da je zhigosanje bar u nekoj maloj mjeri obostrano ;)... Da, i Banovici su moj grad, no izgleda ne toliko... Iako mi je rodni grad sicushan u odnosu na ovaj novi, tako reci usvojeni, ja tamo ne mogu sici u centar i biti sigurna da cu sresti nekog svog. A pitajte Makedo shta je bilo kad je doshla ovamo. I to se ponavlja stalno. Evo i danas: jedna kafica planirana, druga neplanirana. I jedan susret (Make, onaj shto smo prvo njega srele, opet je bio na istom mjestu, samo ovaj put u drugom polozhaju ;) izgleda da je vuk nashao svoju dlaku pa je vishe ne mjenja) pa i ne tako neochekivani. Svako mjesto u gradu nosi uspomenu - eno tamo bivsha firma, tu zhivi stara prijateljica, onamo kupujem knjige, eno mog omiljenog spomenika, tu je i fontana ispred teatra... SVe je puno mene i ja sam puna toga svega. Kad sam 2002 godine bila u Njemachkoj, pa mislim da bih tad i dushu djavolu prodala za jedno toplo veche u mom parku i jednu chashu piva na tochenje s dragim ljudima.

Kad mi je teshko a ja se samo spustim do grada, proshetam malo, udahnem vazduh duboko i kazhem sebi - tu si. Bice sve u redu.

Mi razgovaramo nashim jezikom, teshko razumljivim za druge. Smeta mi kad mi ranjavaju grad. Smeta mi kad ga prljaju. Smeta mi shto ga ne vole bar osamnaestinu koliko ga ja volim... Jer kakav je da je, moj je...

Volim kad mi dodju prijatelji pa krenem s njima u obilazak. O da, ako opet kome kazhem da mi je grad ruzhan, drzhim Makedo odgovornom da me tresne i da mi kazhe da opet imam problem i da si ga rijeshim. ;) Volim pokazivati ljudima ljepote, koje mozhda ne bi vidjeli, ili ih ne bi sve pronashli. Sofija krije puno tajni. Sofija chuva svoje misterije. No Sofija ce vam uvijek dati neshto lijepo i svoje, samo ako budete dobri i pazhljivi s njom.

Bilo mi je zhao shto eto ovog 17. septembra nisam mogla proshetati svojim gradom, podijeliti s njime praznik, tako da se sad pokushavam revanshirati i poklanjam vama i Sofiji ovaj svoj post i nekoliko slika...
Prva slika je srzh mog grada: jedan gost, dva polu-gosta i jedno dijete u parku, poslije je moj grad u tami i treca je jedan kishni dan


gore: grad, vidjen objektivom moje Make,

a onda dole: moji sretni momenti...


i za kraj najsladje - moje brdo: