yazza

četvrtak, 05.04.2007.

u nedostatku smisla



tu sam. samo me potreslo shto su svi bez volje za bilo shta. i ja. mada se ja trudim i trudim da donesem malo proljeca gdje god odem. a sad mi je doshlo da vishe nigdje ne idem, jer su svi latentno depresirani. ljudi su izgubili smisao, ako su ga ikad bili nashli. postali su kao gusjenice - chude se da li da se krecu i kamo da idu. neshto su svi totalno down. gdje god odem...

sinoc je bio bal psihologa - trebali ste vidjeti ono malo mojih kolega koje poznajem - u 20:30 spavaju na stolovima, mrzovoljnog izraza lica. Otishla sam tamo sa nestrpljenjem - vidjeti draga lica, smijati se, feshtati... dochekalo me par zaspalih faca, jedine replike koje smo razmijenili su bile "Neshto sam umoran/umorna idem za par minuta...".

jedina osoba s kojom sam se mogla razgovoriti mi je donijela ruzhnu vijest. jedan nash asistent s faxa je preminuo... mlad chovjek. oko 40. srchani udar. tek tako. odjednom. pa nije fer. shokirajuce je. teshko mi je da shvatim da se to stvarno desilo. pola sata prije tog smo se ema i ja chudile shto tog chovjeka nema - obichno je uvijek tu za nash praznik. otishla sam do eme i rekla joj "znash li zashto m.n. nije tu?" - ona se nasmijala i rekla neku smijeshnu glupost, ne pamtim vishe shta tachno. pogledala sam je i rekla "ne vec zato shto je umro".

stvarno sam rekla tu rechenicu. i ona je ostala smrznuta. tako banalna rechenica. tako je banalno zhivjeti.

da stvarno.

htjela bih neshto inspirativno. malo nas je koji vjerujemo da stvari mogu biti i dobre, da mi je naci vas :)

ja obozhavam proljece - evo ovo proljece je ochajnichki banalno. juche i danas kishi. ne pada, vec kishi. onako po malo.

htjela bih neku dobru vijest.

valjda je to proces odrastanja - da shvatish da je sve ok chak i kad je jako loshe :) kao na konferenciji u petak - uradila sam najgoru rezentaciju u svom zhivotu - i shta sad? :)) i opet sm imala dobar feed-back od publike. i opet je sve bilo ok. ne moram biti nevjerovatna, ne moram biti posebna. mogu biti sasvim obichna i opet ce sve biti ok.

mislim da mi je 30 godina dobro doshla - manje me bole neke stvari, manje se brinem. manje mi muka. e, laknulo mi...:) na neki nachin - tako da se kazhe. i svi me mogu ostaviti, zaobici, preskochiti. ma mogu raditi shta hoce. nije me bash toliko briga.

samo da mi je neshto inspirativno. kao malo mora, malo borova, malo putovanja kroz tople krajeve. mozhda odletim negdje daleko... za sad se drzhim poruka i slatkih malih bezazlenih flertova. tek onako, iz navike... da izazovem mali napad smijeha i mali intermezzo srca... iz nekih starih razloga. ja se samo igram...
- 14:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #