yazza

petak, 09.03.2007.

yazza - profil iznesen na sunce
- 12:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2007.

sretan vam 8. mart!!!

drage moje,

budite mi uvijek slatke, rumene, svjezhe, sjajne i zdrave kao jabuke!
- 14:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 07.03.2007.

Dream Dream Dream...

Ushla sam u kola. Dobro poznata stara folcika. Znam da je vishe nema i ne postoji, ali je bila stvarna, da stvarnija ne mozhe biti. Onih 2 tona zeleno ofarbanog zheljeza… Unutra je sve novo. E, ne kao shestomjesechna beba-audi, ali novo… kao nikad…
- Je li to Folci? – pitam u nevjerici.
- Da :-).
Povratak u Eden. Lijepo je vratiti se… Bash lijepo…

Napolju je mrak i vozimo se kao u dobra stara vremena tamnim, tek slabom, blijedom mjesechinom obasjanim putem…

Sjetim se onih nebrojenih puta kad smo se vozili nocu besciljno, jer nam se drugo nije dalo – nikakvi restorani, krchme, kina, pozorishta… nikakve shetnje nogama… shejk od jagode iz McDonaldsa… sve se te vozhnje skupe u jednu… Sjecam se epizode kad smo se vozili pokraj krivudave rijeke, prizori kao u okolici Ankh-Morporka… Mislim da sam chak i sovu vidjela, ili shishmisha. Put je bio sav u serpentinama, uzbrdo, u povratku nizbrdo… Vozi… tako me opushta… Prolazimo pored kamena. Neko je tu loshe proshao.
- Eto shta se desi od gluposti.
- Ne govori tako, ne znash shta je bilo, mozhe se svakome desiti. Malo vishe poshtovanja prema mrtvima… - ja sam zashtitnik ugnjetenih i svakakvih. Rastuzhi me neposhtovanje ljudi. Ne mozesh tek tako prichati kad pojma nemash shta se desilo.
Slijedeca krivina… Put je pust. Jezivo kao u shumama Twin Peaks-a.
Odjednom je postalo josh tamnije. Folci je zazhmurio… Onda shvatim da nema mjeseca. A zvijezda i da ima koja, suvishe je daleko da bi shta pomogla.
- Folci shta mi to radish, pa shta ti je sad – otvori ochi, obasjaj malo...
Ja shutim. Strah me je i pomisliti. Ne mozhesh nikako ni stati, ni nishta. Samo se molim da sidjemo do glavnog puta i da usput nikog ne sretnemo. Na tim serpentinama, bez ikakvog svjetla, odnijece nas neko i ostace kamen za nama. Molim te Bozhe, Molim te...
- Molim te, samo me vrati u Sofiju...
- Ne brini, vraticu te. Bice sve ok.
Stigli smo do glavnog puta... Ne sjecam se da li smo nekog sreli u onoj tami, vazhnije je da nije ostao kamen poslije nas... Svjetlo... Kako se dobro osjecam...

Sjetim se sutrashnjeg dana.
- Moram neshto da ti kazhem, znash da nisam sujeveran, ali...
- Reci...
- Znash, danas sam vozio Folcija kod „doctora“... Chudno, ali nije mu nishta...
- Ok.
- Farovi rade, nema nikakvih problema. Stvarno ne znam shta mu je bilo sinoc.
- Ok.

Vracam se u sadashnjost. Isti folci i isti on. Sve je skoro kao prije, samo sam ja valjda puno drukchija. Za njega ne znam. To je jednostavno on.
Vozimo se kratko. On vozi brzo. Smjelo. Kao u momentima kad je bio najludji za mnom i bila mu je glavna fora da mi pokazhe koliko je on u stvari lud...Kao da smo se natjecali u tome.
Desilo se u dvije sekunde... Htjela sam reci „Pazi!“ ili „Uspori, molim te“... Nisam stigla...
Put je ostao s lijeve strane. Ispred nas je bilo more na nekih sto metara na dole i pravo. Par borova... Mjesechina sve obasjava. Lijepo more... Samo shto ne zhelim da plivam sad u njemu sa 2 tone zheljeza ofarbanog zeleno... Chak ni sa njim.
Ne znam kako sam izashla ili ispala iz kola. Ne znam kako je on produzhio. Ne znam shta je bilo s kolima. Samo znam da smo se izvukli. Otresli prashinu sa sebe i krenuli dalje. Pjeshke. Zagrljeni. Opet smo se izvukli.
- Obecaj mi da vishe nikad necesh voziti tako brzo! Molim te obecaj mi!
- Obecavam!
- Morash da pazish, morash.
- Hocu, pazicu.
Hodamo. Ne znam gdje. Sigurno ni on. Mi nikad nismo znali gdje smo krenuli. Osim jedan put, ali tamo nikad nismo stigli.

- Kako idu poslovi s tvojom firmom?
- Heh, problemi s kancelarijom.
- Onda promjeni kancelariju – to je bar lako... U stvari, neshto vam ne ide?
- Da. Ne ide nam bash.
- Zhao mi je. Ok, dosta o poslu. Kako ste vas dvoje, shta je s tvojom zhenom?
... I tu sam se probudila.

Nije me briga shta mu je s zhenom. Ni shto mi nije odgovorio. Nije mi vazhno. Samo me taj san razdrmao. Snovi uvijek pokushavaju neshto da nam kazhu. Tako sam se i sjetila one epizode, koja je sasvim realna – o kamenu, koji nismo ostavili iza sebe i o Folciju, koji je zatvorio ochi na putu punom serpentina, bez ijedne sijalice, bez mjeseca i s tek ponekom sovom. Imali smo srecu. I sad taj san. Opet smo imali srecu. Kad zaboravimo da je vozio prebrzo, da je vozio kola koja ne postoje, da je bio u snu u kome mu uopshte nije mjesto. Ama nikako.
Imali smo srecu.
Nije se desilo nishta strashno.
Samo san.
Moj san.


«..iako nije važno
stići nego krenuti
i cilj je samo izlika slabima,
ja volio bih doći kamo sam pošao
i naći što sam tražio..» (Z. Golob)
- 12:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2007.

ekv



kakav radostan dan
ptice pevaju aleluja
- 10:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #