yazza

ponedjeljak, 24.10.2005.

do poslednjeg daha

"Kako je to odjednom chudno i strano. Sjedam za kompjuter i pochinjem pisati prijateljuu moju tudjinu. Pishem tamo gdje mi je postalo tudje. Rijechi polako izlaze iz mene i chine se trome i pospane kao da nemaju shti reci ili objasniti. A i nema se shto reci. Prijatelji to ionako razumiju, a bitange vishe ne uzimam za ozbiljnoq jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe ko dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dragi Igor Mandic uvijek mi je govorio kako treba pisati, pisati i pisati, jer rijechi dolaze do ljudi. Nadju svoj put. Odjek. Ipak, trebam li pisati o svemu tome shto sam prozhivio ovih trinaest godina? Ima li smisla, i zashto, napokon? Ja sam se vec odavna pomirio sa svojom sudbinom. Znam da sam, na neki nachin, gubitniki da se vrijeme koje smo svi skupa prozhivjeli ovih trinaest godina nije odvishe njezhno ponijelo prema ljudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji su mi nalagali moj moral i moja savjest."

Rade Sherbedzhija


Ja vec godinama teshko uzimam knjigu u ruke - malo je toga shto me josh mozhe impresionirati. I u zadnje vrijeme - t.j. zadnjih desetak godina, mozhda mi je najchitaniji autor Terry Pratchet... A sad se pojavio Rade za svojom autobiografijom "Do poslednjeg daha"... i ja chitam kao da u zhivotu nisam chitala nishta duzhe posta na jacinom blogu pa sam sad otkrila ameriku :)

iskreno preporuchujem i pisca i knjigu.
- 11:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #