The Last Broadcast

utorak, 27.02.2007.

Uh, sto sam je u-ganuo!

U nedjelju maltene uganuh jezik. Tako mi i treba kad se idem lacat jela koje jos skuhano ne bijase. Odnosno, kad malko izvadim, kobajagi da probam, pa onda u zanosu pokusam inkognito oblizat citav mali tanjuric koliko je dug i sirok. I odjednom te zaboli tamo gdje se najmanje nadas. Skocis ko oparen i zapanjis se momentalno. Cudo nevidjeno. Pa mislis da si ga uganuo. A zapravo, srecom, nisi. Ides ga pipat. Plazit u ogledalu da vidis je li citav i netaknut.

Pa se pitam sto bi bilo kad se jezik ugane? Stavlja li se gips? Langeta? Privremena estetska prostetika? Kako zivjet bez jezika? Kako mljet do u nedogled? Na kojem jeziku. Nema zivota bez jezika. Xiolina mudrost dana.

Uganuti jezik kao organ: da li je to uopće moguće? Recimo, to je ko ekvivalent gusenja u gutanju vlastite sline. Desi mi se i to. Ponekad. Udavljena vlastitom slinom. Valjda krene u disnik, stono kazu. Dobro. Ima i gorih nacina da se mrije. Valjda.

Ne daj boze da jedem spagete. Salatu. Pijem tablete. Udavim se ko pile u kapi vode.

Zaboga, pod hitno mi treba neka intelektualna stimulacija. Ako me njegova sabrana neka djela nece izbavit, onda nitko nece. Iako, fala mom gejpederu na cedeju broj 2 koji sadrzi raznorazne stimulacije, pa i ovu. Pjevat cu mu u uvce slijedeceg puta kad se vidimo

Coney Island, 2005. Jos dva tjedna.

- 21:21 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 24.02.2007.

Turisticki neki tamo nihilizam

Posto jos uvijek provodim egzorcizam nad samom sobom i periodicki se hvatam u kostac sa proslom godinom i dok zajedno stenjemo drz'-ne daj ko tamo negdje, odlucih da se djenem na 4 dana u New York. Da, naravno, spiskat cu zadnju placu tamo. Kad je amaterski bal nek je balustina (uvecanica za bal koje se ni Baka ne bi mogla sjetit, hihi). New York. Mislim, da je NY osoba, pa jos i muska, ne da bih se ozenila za njega nego bih ga jos tajno obescastila prije prve bracne noci tako da mu mogu rodit ne znam ni ja kakvo cudoviste.

Naravno, razmisljam tipicno turisticki. Zamjenjujem jedan kosmar od grada (London) sa drugim. Koliko puta mi tlak naraste (ziva se popne na jedno dvjestodvadeset sa stodeset) kad mi ljudi pocnu trubit u uho kako je London divan i kako bi mogli zivit tamo. Je, da, lako je blebetat kad si turist. Kad se odgegas vanka i ne moras na poso, ne moras dangubit po javnom prijevozu u jutarnjoj i podnevno-vecernjoj spici (da se posluzim supermodernim rvackim rjecnikom) London je djeva bajna (sve dok ti se ne nasmjehne sa krezubim osmjehom i zadahom). Pa tako valjda i ja idem na tanahno zivcano vlakno svakom stanovniku NY sa istim blebetarijama: o, da, mogla bih ja tamo zivit. Mos' mislit, pametnica kakva sam. Valjda bi mi odmah pozlilo kad bih se morala odvlacit na poso, placat maltene isto ko u Londonu za stan, kanalizaciju i ostalo. Zapravo, mudro zakljucih da je nehumano sjatit 7 i po' milijuna ljudi na majusnom prostoru. Rvacka i po' na povrsini manjoj nego marka na dopisnici. Pa ne da bi se ljudi masovno pocupali u roku odmah, nego bi se anihilirali i odletili u nebo.

No, dobro de sad, turist cu bit pa kud puklo da puklo. Opet u istom hotelu u Upper West Sideu kojemu otpada zbuka sa zidova, ali brate, ko je jos doso kunjat u hotelu u New Yorku?! Malko me hvata vrsta zebnje oko kardioloskog organa srca jerbo kao sta cu sad ic gledat? Ovo ce mi bit treci put da sam tamo. Vidjeh sve sto turist sa pederusom i bijelim frotir carapama moze vidit (molim lijepo, pederusom se u zivotu mom kratkom opasala nisam, a frotir carape zadnji puta obukoh u 2. srednje i momentalno umroh od srama). Sad cu se inkognito infiltrirat u newyorske redove i pravit se fikus-gljiva, odnosno, izigravat cu bona fide Newyorcanina. Necu nosit fotoaparat. Necu vadit nikakve karte i dijagrame iz torbe i zjakat naokolo ko da pojma nemam (mislim, necu i dalje imat pojma, ali cu glumatat da imam). Nema vise za mene Empajr Stejt Bildinga, kipova Slobode, Manhattana i ostalih pizdarija. Sad cu da se djenem vise u Brooklyn (pitaj boga ocu li tamo srest Jay-Zija, ali voljela bih da je tako). Da se spakiram u Meat Packing District (dobro ajde, to je Manhattan) i slinim nad kucerinama. Coney Island je opet na tapeti. Ne znam zasto sam fascinirana sa tim djelom New Yorka, ali svaki puta zavrsim tamo, na samom kraju jedne od linija podzemne. Sparkiram se na pjescanoj plazi i mislim da sam negdje u svemiru. Svasta toga ima u toj mojoj glavi.

Jedina briga ce mi biti koju sto (il' labuda il' patku) da stavim u usesa dok piljim po bespucima Atlantika praveci se da sam posrkala citavu pamet svijeta, a zapravo nisam (ko bi reko?!).

Udri brigu na veselje! Dok cekam Spadu da me ozeni pa da mi u miraz donese hektar i po' zemljeposjeda, dva motokultivatora, jedan zahrdjali kombajn, sest klipova kukuruza, dva kotla za pec rakiju, par gumenih cizama sa zasusenim blatom do koljena i cetiri tesere (motorne pile). Reko je da 'oce da ga debela zena zeni, dakle, polako dobivam na bodovima.

- 13:30 - Komentari (55) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.02.2007.

Riba i po', kila i po'. Posto ribetina?

Drzalo je bure vodu dok majstori nisu otperjali. A sad, mila majko, kud koji mili moji.

Veceras se bacakah u plicaku u kadi i zakljucih poraznu cinjenicu: obim trbusine narasto je negdje otprilike koliko i kvadar svjezearmiranog betona. Odnosno, primjetih da tu nesto vise ne stima. Nikad se toliko ne napipah same sebe ko tad. Pipaj obim donje trbusine. Gornje. Bokova. Guzicetine (mislim si, fino, fino, pocela si vozat ovece kofere otpozadi). Pa je preslo na ruke. Bicepse. Tricepse. Vrat. Stipanje obraza. Usiju. Lubanje. Svega do cega se uspjeh docepat. Nije mi trebala vaga da premudro zakljucim da se zasalih ko jagnje pred razanj.

Najbolje se u kadi vidi koliko si dug i sirok (pozamasno, u ovom slucaju). Ili sjednes na carski tron i onda se na muci vide junaci. Ili ne vide, ako si musko sa pozamasnijom trbusinom.

No, zlom zlu ne trebalo, ipak izvadih vagu i usput jos obrisah prasinu na njoj. Ovog puta primjenih alternativnu taktiku skakanja na inu svom snagom (inace obicno usplahireno stajem na nju, pocevsi od malog prsta lijeve noge pa sve dok ne nagnijezdim i zadnji gram, polako, polako). No, znadoh da se nece pisati ni brisati na dobro ovog puta pa je zaskocih ko musko sto zaskoci zensko. Na prepad. Na parove razbrojs.

Da... Kila i po' gore. U normalnom svijetu hobita i muskaraca to se ni ne registrira na radaru. No, posto sam zensko i zivim u takozvanom zenskom svijetu, kila i po' je ekvivalent ko da sam netom celjust razjapila i progutala citavog nilskog konja, ukljucujuci i kljove. U prvi mah poceh psovat gacetine koje pri tom imah na sebi, jer kao, bapske gacurde teze ko cigla i po'. Ali ne lezi vraze, logika je prevadala. Odnosno, ono sto prolazi pod logiku u mojoj glavesini.

A sve zato jer vjerovah kolegi Jamajkancu koji mi prije mjesec dana ukazase na cinjenicu da sam "smrsavila" (mana sa neba svakoj zeni, pa kako ne i meni polu-zeni). Da pripomenem veselu cinjenicu koju u tom trenutku odlucih namjerno ignorirat jest da je idealna Jamajkanceva zena Gloria Hunniford. Jedva ga odvratih od strastvene zelje da si Gloriu nakelji na desktop.

Necu ni u kakav klub!

Poanta prva: sramota! Ne da je ovo rat, ovo je revolucija!

Poanta druga: nikad ne vjeruj muskarcu kad kaze da je zena smrsavila.

- 23:25 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 20.02.2007.

Filozofsko-egzistencijalni dijalog sa samom sobom, oliti ode mladost, dodje starost

Prije dva dana obavljah jedan od najzanimljivijih, a usudila bih se pomalo plaho i reci, najuzbudljivijih odraslih poslova svakodnevice nase svakdasnje. Drugim rijecima provedoh popodne u ogromnom ducanu bjelotehnicke robe, promatrajuci susilice za ves. Odnosno, grcajuci u pokusajima odabira ine, te nemogucnosti da se odlucim za istu.

Od pustog uzbudjenja iskocise mi zile kucavice na arkadi. Od tog isto takvog uzbudjenja narasto mi tlak. Zjenice se suzile. Kardioloski sustav ne da je posustao, nego se zajapurio u nedogled. A zelucana kiselina lagano razgradjivase moje vec i onako nacete stijenke.

Tko bi rekao da cu slobodna popodneva provoditi u ovakvim odraslim rabotama?! Da... Postadoh jedna od onih. Da postadoh sve ono u stono se uvijek zaklinjah da necu. Izdaja vlastitih neidealnih ideala. Ne znam da li da stanem pred streljacki vod sad ili za par dana kada mi isporuce djavolji stroj? Kuzim se u susilicu ko u pravljenje domacih kobasica, ali mora se. Zivot je jedna oveca jezeva bodlja.

Postadoh horda malih sredovjecnih ljudi koji hrupe u takve hramove: procelavi, sa trbusima bezuspjesno zauzdanim u izbljedjelim trapericama. Gledam redove bijele tehnike, nista mi nije jasno, a ponajmanje kako to da zavrsih bas tu i bas tada? Misteriozno pitanje na koje mi samo baba vracara sa kristalnom kuglom moze odgovorit. Zasto? Kako? Otkuda? Od cega smo mi ljudi napravljeni? Po kojem principu radi susilica? Kondenzator ili nekondenzator? O bogo moj, sto ti skrivih? Umjesto da zivim svoj mladalacko-tinejdzerski san krstarenja deltom Misisipija i frajerskog izgovaranja Hey, big momma! na juznjacki, ja se nalazim u pizdamaterinom Crawleyju u nekom industrijsko-trgovackom parku gdje ocijukam sa susilicama i inkognito pokusavam izbjeci izbezumljene prodavace koji mi zele skocit za vrat i uvalit, odnosno zarit mi svoje ocnjake u moj meki vratic. Odbij, Sotono!

Sat vremena. Te gledaj jednog. Te drugog. Te mi za oko orlovo zapne ona najskuplja (jebem ti dobar dizajn koji kosta ko tri kile krtog svinjskog bez masti kod lokalnog mesara). Manje stresno bi bilo da sam si igle za strikanje zabila u usnu skoljku.

Ipak, mislim da je ovo bio zadnji cavao (zahrdjao, doduse, ali ipak cavao, oliti autohtono receno - ekser) u lijesu mojih snova mladosnih. Netko izdaje knjige. Pamflete. Clanke. Novine. Normalno, ja izdajem samu sebe. A ko ce ako necu ja?

K tome je i Spada konacno presjeko dusu sjekirom, odjedrio u nebo, te me survao u ocaj crni.

Spada, Spada, ubudjosala ti se kada,
Neces ni znati do kada,
Dabogda ti nastala blokada!

Vecu kletvu si nitko nit' zamislit ne moze. Zapravo, moze, slusajuc ovo. Rekvijem za moju mladost koja netragom otperjase. Ali bartgam se i odupirem svim slabasnim snagama. Jos samo malo.

- 23:15 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.02.2007.

Usnija Redzepova, Minja Subota i Kylie

Nakon supermegauzbudljivog radnog dana, u kojem se kolega Jamajkanac i moi obrukasmo u hramu umjetnosti i kulture (Jamajkanac pritisnuo neku tipku na najnovijem modelu Nokie pa mu je pocela svirat neka raggamuffin muzika mila za uvce, a islo je otpriliko ovako: drivaaaaaaah, drivaaaaaaaah, drivaaaaaaaah na jamajkanskom. Onda je poceo petljat po dugmetima na slijepo drzeci ga ko fol inkognito pod miskom; kad to nije polucilo plodom uposlio je taktiku mlataranja rucetinama gore-dolje, a yours truly se skoro upiskila od hihotanja jer nju se bez po' muke lako da nahihotat), otperjah na druzenje sa mojim gejpederom. Stono i nije bilo lose da me odmah na pocetku koktelisanja zena na stolu do naseg nije zalila vinom. Crnim. Po kaputu. Po torbi. Po meni. Plivah u crnom vinu (a bogami i bazdih na ustajali zadah crnog vina citavu vecer). Sa nezaobilaznim supermodernim flekovima. Hvala onom ko izmisli crnu boju moje haljine.

Veseli dogadjaj broj dva: posto sam mila gera za narucit onda volim mozgat nad menijem. Te ocu li ovo, te 'ocu li ono, hmmm, ummm, dmmm... Ali nesto mi je previse smrdilo. No, nista zato, pa smrdi u restoranima, sta onda? Ali smrdi i dalje. Ne dam se iznenadit. Mrtvo-ziva-ladna i dalje se pravim blesava. Ipak, usudih se pogledat prvo na lijevu (uf, dobro je, nema niceg), a onda i na desnu stranu: MAJKO MOJA, GORI VATRA!!! Odnosno, naocigled kosa mi se osmudjivala na jednoj od onih oh-tako-trendi malih svjecica. Pravo izgorih i usmrdih jedan pramen. Nije vazno, imam ja jos kose, ko ce sad plakat za taj jedan uvojak plavi (ovo plavi je samo stilski umetak). Ipak, oko mene se sirio ocvali zadah Michael Jacksona i Pepsi Cole.

Raspolozenje se popravilo jer pravasme maabet (maabet = razgovarat, odnosno, turcizam koji se koristi u Makedoniji) o kantama svinjske masti. Salasima. Gejpederskoj sceni u Subotici. Pri tome je moj gejpeder vec uobicajeno zvirlao ocima naokolo i vizuelno napastovao muskarce. Pogotovo one u odijelima. Neka su mu, neka.

Uputismo se lagano pripiti na krajnji cilj naseg hodocasca. Nit znam kako swipirah moju ostrigu, nit se sjecam kako smo dosli do muzeja. Sve cega se sjecam bijase vec uhodani scenarij kada se ide sa mnom vanka: piski mi se, aaargh. Uzas. To je vec takva klasika da bi se moglo klasificirati pod neo-klasiku. Osjecam vec da je djavo zgrabio salu i da me namjerava osramotit i dat uhapsit ukoliko mi dodje da cucnem i popiskim se u najprestiznijem dijelu metropole kraljevske. Nevjerojatan pritisak. Ma sta nevjerojatan, evo me, umirem, nema me, piskim u gace, gotovo je, kraj, blagoslovljen nek mi je zivot moj. Ali UVIJEK tako.

Dobro sad, Kylie ko Kylie, vidjesmo one famozne zlatnovruce gacice. Vise me je kopkala cinjenica da je moj gejpeder ucestvovao u jednoj epizodi Muzickog tobogana. Te da je sreo Minju Subotu! Ljubomora je kiptila u meni ko sjeme mutiranog cudnovatog graska. Nisam ja te srece.

Ali zato dobih na dar sad-vec-nemisteriozni CD. Sa cudnovatom kompilacijom dvadesetak i kusur pjesama koje ne da su se usmrdile ko gorgonzola i ementaler zajedno, nego (nemam uopce adekvatne komparacije)... Pocinje sa Hej Slaveni, zahuktava se sa Lepom Lukic i Rokerima s Moravu (i jos jednom ciganskom koja ide nesto kao Mi Cigani meraklije, ne mozemo bez rakije, a zavrsava sa Usnijom Redzepovom. Idem sad razbijat pijate o zid. Eto ti ga na: mos' izvadit covjeka iz seljaka (mene), ali ne mos' izvadit seljaka (ijope' mene) iz covjeka.

Slijedeci puta ide se promatrat ovo. U utorak je dvogodisnjica i te fore.

- 11:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2007.

Zlokobne zackoljice stranih jezika: engleski

I tako jos ovih preostalih par tjedana na poslu kuburim, prepravljam, ispunjavam, dovrsavam. Ladna ko spricer jerbo sta mi mogu ako ne dovrsim onu supervaznu tabelu u Accessu? Otpustit me? Hihihi. I fino vise nego nadobudno i nadasve savjesno odo' pogledat u zajednicki nam inbox. Da, da, imademo i to cudo. I dobro. Spam ovaj, spam onaj, sunka ova, sir taj i taj (Spam je ovdje brend za sunku u konzervi koja je othranila citavo britansko otocje u trenucima Blitza u 2. svjetskom ratu). No, dobro, naidjem na nesto sumnjivo tipa naslova Draga ce vam zahvaljivati dovijeka za to. Aha, 'oce, 'oce, draga nema pametnijeg posla za radit. Pa udarh citat. Red po red. I mislim, pa nije ovaj spam tako ni los. Nema Viagre. Nema nekih produzetaka koji zivot znace. Sve sto nude je neka olovka.

Hm, kako sad olovka? A dobro, ima ih raznih, ko bi ih znao, valjda neka magicna penkala sto bljuje tintu i ne zamrci biljeznicu. Ili neka penkala koju nakeljis na rame ko one flastere za odvikavanje od pusenja (nicotine patches). Nema seksa, nema bludnicenja, nema striptiza. Kako sad ovo da bude neki preveliki spam? Ovoga puta nam se cak ni Elvis licno ne obraca (stono nam se obratio neki dan, dakle, ko kaze da je Elvis mrtav laze ko perfidan pas i zasluzi da ga se udavi u plicaku).

Spazih kolegu Sveda i kolegicu najmladju na poslu (onu koja je rodjena punih 11 godina nakon mene). Te ih hocu zaintrigirat i pocnem im bulaznit: nu ovaj spam, pih, koja je to mlaka tek zgrijana voda, nude neke flastere! Te im idem slovkat: pen-is patches... Jada, jada, jada. Nista. Muk. Mislim si, sta mucite, majku vam vasu sjevernjacku (Svecka i Essex, jel')? Pa fino kaze PEN-IS, dakle, olovka jest, odnosno, olovcim (nepostojeca glagolska izvedenica od imenice olovka), dakle, postojim.

Kad su se ufatili hihotat ko mazge, a ja blejim ko trostruka mazgetina. Sta? STA? Smijesno, jel'? Pa sto sad izvalih, bogamu poljubim? Znam da sam oficijelna dvorska luda na poslu, ali ovo ne ocekivah! Rekli mi, povezi bogati, POVEZI! Da su mi konopac u rucerde stavili ne bih znala koherentno povezat. Pa idem ponovo citat, i to polako: PEN-IS...

Nemojte me zajebavat!!!!!!!

Propadoh u uredskosivi tepih od srama. Je, da, olovka. Ne bih je, izgleda, znala prepoznat ma ni da mi se oko iskopa njome, a kamoli ista drugo. Dovoljno me bog kaznio i sa ovih deku mozga sto ga imam.

Lijepa pjesma.

- 22:30 - Komentari (46) - Isprintaj - #

utorak, 13.02.2007.

Prognoza je ujedno i dijagnoza akutne gluposti

Kazu da su snovi odraz onoga sto stvarno zelimo, prizeljkujemo i ocekujemo. Sad bih samo rekla bollocks to this, ali odlucila sam ne bit prosta. Zato cu vrlo (ne)argumentirano ovo demantirat.

Obicno sanjam grozote od kojih niskoristi. Recimo, ona stara o ispadanju zubi, ih, to svako malo pa ostanem krezuba. Naviknuh se, vise ni ne pipam desni kad se probudim, oguglah. Takodjer apsolvirah raznorazna strijeljanja tipa Goyin treci svibanj. Nebrojeno puta me prostrijelise kakav vod smrti dok junacki uzvikujem neke pretparacke potparole tipa vise drva, manje crva! Jednom cak imadoh viziju (u jednom snu, to jest) kako me Joe Pesci puni raznoraznim olovnim sredstvima u telefonskoj govornici. Zasto bas Joe, i zasto bas u govornici, niti jedna baba Dzuna mi jos nije uspjela objasnit.

Ali ima jedan san koji se non stop pojavljuje: onaj u kojem postelju mirisnu dijelim sa najruznijim predstavnicima muskocovjecje nacije. Ajde de da jos usnim uzbudljivi sanak u kojem je glavni protagonist jedand od sinova Lee Marvina?? Ali ne lezi vraze. Jednom mi se u sneni mozak uvalio Gordon Brown!! Da, da, taj primjerak svekolike ljepote, k tome jos i politicar i slijedeci premijer ove ponositostasite drzave. Pardon, kraljevstva. Nisam mogla doci k sebi (ni od sebe, ni k sebi) od uzasa kad se probudih. Od tada ga ne mogu vise gledat istim ocima ko i prije.

A da ne zaboravimo jos i ljepseg primjerka covjecje rase: Chris Evans. Da, da, i njega sanjah kako dijelimo isti volumenski prostor u krevetu prepunom mirisne i svjezeustirkane posteljine. Koji mi je tad bio ni dan-danas nisam dokucila. Zlobnici bi rekli da ga podsvjesno prizeljkujem. E, pa zlobnicima porucujem da glodju komad iverice.

I sad novo, najnovije: kolega Sved!!!! U nekom shopping centru koji je istovremeno bio i hotel i ogroman krevet. Dalijeve vizije su mali Mujo u usporedbi sa mojim fantazijama koje ne zelim imati. Dakle, da, sanjah kolegu Sveda kako pritisce svoj grudni kos na moj. Momentalno utrnuh od panike kad se probudih. A tek kad ga vidih to jutro na poslu! Nikad ga vise necu moc istim ocima gledat od muke. Ne trebam napominjat da me ne privlaci ni cirka 3,2 posto. Oli li nisam mogla ukomponirat barem, stajaznam, Miodraga Krivokapica (ovo je samo digresije radi) ili Vladu Divljana (ovo nije digresije radi)? E, ne, nego zgoljavog Sveda koji ni muhi ne bi znao skinut krila, a kamoli ista drugo (dobro, ima zenu, zna valjda sto radi).

Niti jedem lude gljive. Niti dubim na glavi prije spavanja. Niti previse pijem ovih dana. Niti sanjam da sam puna para, lijepa, sa dugackim noktima kojima mogu zagrebat ako zatreba, nista od toga. Ali zato citam ovo cudo nevidjeno prije spavanja. Hm. Mrzim snove.

Na ovo veceras skakutah po kisnim i blatnim i kaljavim potocicima na londonskim plocnicima.

- 22:30 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.02.2007.

Zena i auto

Zato jer se razumije u modu i jer mi je pomogao u odabiru zenske haljine, a pomoci ce mi slijedeci puta i u diskusiji o vodootpornim maskarama i njihovoj stetnosti (navodno isusuju trepavice!!). A i zbog toga jer mu se mama jos uvijek kupa neobucena (svaka joj cast).

Kao sad neki automobili, sta ja znam. O dubljem ulazenju u obicnu mehaniku ne bih jerbo sam tu tipicno piskutavo zensko: sta se pokvarilo? Getrib... AAaaaa??? Sta je to??? Koliko moram platit?? 500 funti???? Ihih, dobro, evo, odmah sad. Drugim rijecima, za mene su izmislili tipicne mehanicare sa uljem izmrcenim plavim hlacama i kutama, polucelave glave, kojima po zidovima garaza vise isjecci sa izbljedjelim stranicama broj 3 iz najomiljenijeg i najmilijeg mi tabloida The Sun i laznozabrinutom facom kad se zenskom objasnjava sto ne valja sa autom i da je to smrtno opasno, te da se mora platit citavom njenom kilazom novaca (pozamasno, dakle - odnosi se na kilazu) odmah, tu i sad (uuu, ne znam, znate, to vam je to i to, a to je opasno, mogli biste se strmoglavit, a bome i strmopizdit ako se ne popravi). Pa kolika je ova zadnja recenica????? Moram se sabrat.

Prvi auto mojima bijase, gle iznenadjenja, fico. Ali posto to bijase puno prije moje ere, dakle, kad nisam jos prismrdila na ovaj svijet nas svagdasnji, to cu ignorirat. Znam ga samo iz prica koje se predano prepricavaju iz generacije u generaciju. Da se islo sa ficom u Makedoniju. Da se caca utrkivao sa meckama i inima na putu do. I ima neka fotografija brata u pelenama kako gaca unaokolo, te majke kako ga drzi, a u pozadini se ponosno kocoperi bijeli fico. Da je bio senzacija u pripizdini maloj ne trebam ni govorit. Navodno bi se ljudi iz blokova svako malo sjatili oko fice i gledali ga sa neprikosnovenim divljenjem.

Onda je doso Nijemac. Koji je doso opet puno prije mene, ali se zadrzao dok sam se ja ispulila. Kojemu je mjenjac bio sa strane i koji se jednom dobrano zaglavio negdje u okolici Gracaca dok smo se pokusavali dokopati Thompsonovih krajeva otkud mi potjece jedna strana obitelji. Ne znam kako se caca uspio dokopati njemackog vozila u to doba, ali kad ga se docepo, nije ga pusto iz ruku - punih 20 (citaj: dvajest) godina tandrkali smo se u njemu. Do Makedonije i natrag navozali smo se vise nego PTT (posta-telegraf-telefon) kombi. Kompletno sa prtljaznikom punim svega i svacega (sva sreca nista nikada nismo nosikali na krovu, caca se grozio toga), a specijalnost nam je bila stati negdje gdje nije bilo odmoriste, istovarit 100% vuneno Varteks cebe, sjest na njega i raspalit po cuftetima i lubenicama. Stono mi se tada cinilo strava i uzas i htjedoh od srama u zemlju propast, te htjedoh da budemo sofisticirani i civilizirani ko ostali koji su isli na more, a ne tamo u neku zemlju bez mora, gdje uprzi plus 44 ko od shuba i gdje se vecinu vremena sjedi u mutvaku (ljetna kuhinja) da ne skapas od vrucine i tu i tamo nize tutun (duhan). Hm, a sad si mislim, vidis, ne bi bilo lose to opet napravit, ic cacinim stopama, pa malko po cebetu u prirodi lijegat, jest domacu hranu i prijeci 1500 kilometara u 12 sati. Ne pada lubenica daleko od, erm, drveta, iako ne raste na drvetu.

No, ne zaboravimo da automobili imaju i omanju sporednu ulogu u mom kobajagi ljubavnom zivotu. Prvi puta se poljubih sa pripadnikom suprotnog spola u zutom Golfu (u Makedoniji, dabome). Takodjer se jednom i jedini puta malko drpah (drpanje za malu djecu, rekla bih) na zadnjem sjedistu rodjinog sporckog vozila sa jednim tamo nekim u nekim bilogorskim krajevima. Erm, i to bi bilo to.

Onda su dosle raznorazne Lade, Lade Samare (u kojem pilah cacu sa kazetom Mizara vecinu puta od pripizdine do Zagreba gdje sam isla na velike i umne skole, kao svaki pravi dotepenec; kao, gle, tata, to su ti Makedonci. Hrmphgrmpfh, reko bi on), Renault 5, dva Clia (jedan stari i jedan sa onom zasjecenom guzicom kojeg caca podnijet nije mogo), te jos tamo neki Francuzi.

No, imam i ja 2 konja za utrku da izvadim: moj prvi auto bijase polovni Clio kojemu se u 3 godine sto ga mazih i pazih pokvarilo sve osim valjda motora. 'Os auspuh? 'Os. 'Os akumulator? 'Os. 'Os dinamo? Aj daj! Za njega me vezu nostalgicne uspomene kad su se pokvarili brisaci, ondnosno, neka zicica nije kontaktirala. Tako sam morala vozit sa ovecom letvom kao suvozacem. Naime, kad bi pocelo kisit, morala sam stat, izac vani sa letvom i tresnut tamo neki dio do brisaca. I molit boga da kisi non stop. Jerbo ako bih ih ugasila, opet ne bi radili, i opet bih morala ponovit gradivo. Letva i ja bili smo pravi par.

Ovaj sad Nijemac sto ga razvazam ima nesto cudnovato zeleno sto raste na gumi koja okruzuje prozore. Neka mahovina, bit ce, sta ja znam, nisam ga rucno oprala bit ce valjda vec 4-5 godina. Oslobodi me boze da idem glancat ko tipicni Englez iz predgradja nedjeljom!! I ovako i onako sad pljusti kisetina, oprat ce ga ona.

Kad bolje razmislim (a to je vrlo, vrlo rijetko), vise mi odgovara ovo (solidna koreografija plesnih pokreta, moram priznati) nego sva kvaziplacipizdjenja ovog svijeta. Zivijo Elvis!

- 12:00 - Komentari (42) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.02.2007.

Majstor i ljiga

Porcelain - Moby
Mogucnost rezanja zila: izuzetno velika. Ronjenje suza: ko da si u oceanu. Pogotovo dio Tell the truth you never wanted me. Ko ce ako nece djevice znati za ubacit malo (melo)dramatike. Za poplacipizdit!

Crazy English Summer - Faithless
Sa specijalnim stihovima za dijasporu (50000 milja od kuce). Mogucnost rezanja zila: pod vrlo visokim naponom. Vjerojatnost ridanja: 10 od 10.

Too Little Too Late - JoJo
Kategorija i podkategorija: ljiga vulgaris. Ljige su najbolje za placipizdarenje. I kukanje. I zapomaganje. I busanje sakom u predjelu grudnog kosa. I proklinjanje svevisnjeg, sudbine svoje i prefriganih muskaraca.

Lost Cause - Beck
Crnina: spremljena. Zileti: frisko nabruseni. Flasa kruskovace: svjeze otvorena. Plinska pecnica: spremna. Hitam, o, Hade, tebi...

Zbog jedne divne crne zene - Krunoslav (od milja zvani) Kico Slabinac (ijao, Kico na YouTube!! Pa di to ima???)
Domaci primjerak cupanja srca iz srcane komore.

Proplakat ce zora - Mate (isto tako od milja prozvani) Miso Kovac
Kad se vec mrije neka se mrije sa praskom u praskozorje! Dajte ljudi sacme, dajte ljudi otrova!

Far From Me - Nick Cave & the Bad Seeds
Smrt zagarantirana u djelicima sekunde. Ne treba cak ni cekat do refrena, slobodno se prvo mozes skupit u klupko ko Jezurka Jezic i zaklopit oci dok se zadnjim trzajima batrgas od muke.

Ne me quitte pas - Jacques Brel
Belgijanci, ih! Sto jos reci?!

Cry Me A River - Justin Timberlake
Moja parcijalnost prema ovoj posebnoj pjesmi doticnog gnoma je golema. Ridanje zagarantirano od prvih kisovitih taktova. Majstorsko djelo.

I'll Never Fall In Love Again - Dionne Warwick
Ako itko zna pocepat srce, Burt zna.

My Soul Pleads For You - Simon Webbe
Jos jedna od podkategorija ljiga. Dno dna. Nikako ne mogu vjerovati svojim culima sluha da itko moze inkorporirati stihove So close and no cigar. U svakom normalnom raspolozenju trebalo bi ga rascerecit za ovakav stihovni zlocin, ali kad je covjek u specificnom placipizdastom raspolozenju mozda i sjedne na zeludac ko 2 dana stari sendvic od sunke.

I Just Don't Know What To Do With Myself - Dusty Springfield
Opet Burtovog kompozicijskog sluha djelo. Slusajuci ovo, a sam si u kuci, mogucnost razbijanja casa a la Bekrim Fehmiu u Sakupljacima perja sasvim je moguca. Ali kutija prve pomoci mora biti u gro planu, po mogucnosti negdje na dohvat krvavih ruku sa (sad valjda vec) parnim brojem prstiju i na lijevoj i na desnoj ruci.

Napado snijeg (da, da, opet). Dadoh otkaz na poslu. Ne znam da li da si sad pocupam svu kosu sa glave ili da ostavim malko i za druge dane?

Valentinovo... Jebomupasmater.

- 09:02 - Komentari (63) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.02.2007.

Carobni vodoinstalater se rodio!

Prije neki dan sam na poslu naucila sve o misterioznim putesestvijima vodokotlica. Odnosno, kako radi taj dragocjeni predmet mracnih zelja obicnog smrtnika. Naime, kolega Sved ne radi vikendima. Dok, dapace, ja radim. I sad, kao neki problemi sa instalaterstvom, instalacijama, grupacijama, participacijama i inim -jama. Te kao moram znati kako otklonit kvar na vodokotlicu bude li pobenavio tokom vikenda. Pa zene sa sijedim pundzama i unucadi nece moci, o, uzasa li, povuc rucicu i sve poslat u vrazju mater.

Kolega Sved se usepirio. Otvara poklopac vodokotlica i ushiceno me obavjestava da: ovaj tu plasticni dio se digne kad se povuce voda. Jel' vidis? Aha, vidim (ovo je istina, ne laz). Nastavlja dalje Sved: kad se ovo digne, onda se ovaj vijak procesuralno i ambijentalno skupi, mehanicki se razvije, arhaicki se umnozi, komparativno se natalozi, dijakriticki se obiljezi.

Kad je udario demonstrirat: te povuci rucku; te sad vidi sta se desava, te prati mehanizam punjenja vode; te obrati paznju na posljednju stvar (dakle, to bi znacilo da je nekad davno tu bila i prvotna stvar??). Histericno kimam glavom ko marioneta na drogama. Razumijem. Da, znam. Naravno. Pft, nista lakse. Da, naravno (ovo je laz, ne istina), stakato mu odgovaram. Sta je sve nadrobio, mogo je mirne duse drobit na sveckom, isto bih razumjela. Nije da sam totalno slijepa pored vlastitih ociju, ali poprilicno sam namcora u ovakvim situacijama.

Dakle, pored svih sesira koje moram nosit i zonglirat na ovom poslu, moram dodat jos i sesir vodoinstalatera trece kategorije. Onaj sesir mjenjaca toaletnog papira, kad inog ponestane u vecejima za javnost, vec imam. Mislim da se vec i malko pohabao od silne upotrebe (ima jednu polovicnu zakrpu). Nema, zapravo, milijeg prizora: ja i tricetiri role toaletnog papira, ocajnicki se pokusavajuci probit kroz neprijateljske linije posjetitelja, da upadnem na oslobodjeni teritorij poput eskadrile i obavim tu subverzivnu akciju obnove papira. Zabijanje zastave na tudjem teritoriju i revolucija se moze nastaviti.

Ne sjecam se kad sam zadnji put morala premisljat koji oblik Raphaelovog imena da upotrijebim u pametnim clancima sto ih piskaram. Pardon, sto sam ih znala piskarat (proslo svrseno vrijeme). Sad je doslo doba da se vodoinstalacija proba!! Dodji, sreco sto si mi to podarila, da te odalamim, majku ti tvoju...

Carolija zivota me nikada ne prestaje opcaravat.

- 12:00 - Komentari (49) - Isprintaj - #

subota, 03.02.2007.

Mala popodnevna psihodelicna mora

Prestajem pusit. Odnosno, naporno nastojim ne zapalit. Kao ulje na zeravicu stavih i kutiju i upaljac na stol. Pa ih gledam. Pa me oni gledaju. Te im okrecem glavu. Ko za inat i oni isto tako. Pa ih drhtavom rukom primim u ruke: sad jednog, sad drugog. I odmah ispustim. Onda se neko vrijeme durimo.

Ustanem se. Popijem casu vode. Odem u drugu sobu. Procitam od 44. do 69. stranice Flaubertove papige. Zamislim se nad citavom fabulom. Vratim se natrag u kuhinju. Gdje me i dalje ceka kutija. I upaljac zajedno sa njom. Nesto izmedju remija i sah-mat pozicije. Uzimam ih i premjestam sa stola na komodu. Sa komode u ladicu. Iz ladice na stolicu. Sa stolice na fotelju. Sa fotelje na televizor. Vozam ih tamo-amo. Krajnje besmisleno, ali odaje dojam da se nesto desava, da se nesto pokrece, da se nesto radi. Volim iluzije.

Volim samu sebe mucit. Tako da slijedece sto napravim jest da sjednem sa salicom kave. I buljim prvo u prazno. Onda se zabuljim u kutiju sve dok mi se ne pocne mantat pred ocima. Ali ne posezem. Ispoljujem izuzetnu snagu volje. Kao zeljezna sipka. Celik. Armirani beton i ostali gradjevinski materijal. Bash-Celik. Cistim. Raspam nokte. Cupam kosu od muke.

Cini mi se da me dozivaju. Zapomagaju. Pjevaju mi ovo. Sapcu mi da ne mogu zivit bez mene. Kao prava nesretno zaljubljena zena momentalno hitam do stola. U zadnji cas ne poduzimam ni koraka. Ostavljam ih na miru. Jer sam herojski nekarakter.

Gledam se u ogledalu. En face, iz profila, sa ledja, preko ramena. Pravim se da ih ne prepoznajem u odrazu. Vjezbam razgovor u drustvu bez da zapalim. Nezgrapnim pokretima animiram ruke. Osjecam se ko stuka koja se nasukala u muljeviti dio rijeke. Dakle, prekrasno.

Ali nema odmora dok traje obnova. Vec se vidim kako cu ici po skolama, vrticima i tvornickim menzama i fanaticnim glasom upirat prstom u gresnike i propovijedat samoizlijecenje.

- 18:17 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>