The Last Broadcast

Mala popodnevna psihodelicna mora

Prestajem pusit. Odnosno, naporno nastojim ne zapalit. Kao ulje na zeravicu stavih i kutiju i upaljac na stol. Pa ih gledam. Pa me oni gledaju. Te im okrecem glavu. Ko za inat i oni isto tako. Pa ih drhtavom rukom primim u ruke: sad jednog, sad drugog. I odmah ispustim. Onda se neko vrijeme durimo.

Ustanem se. Popijem casu vode. Odem u drugu sobu. Procitam od 44. do 69. stranice Flaubertove papige. Zamislim se nad citavom fabulom. Vratim se natrag u kuhinju. Gdje me i dalje ceka kutija. I upaljac zajedno sa njom. Nesto izmedju remija i sah-mat pozicije. Uzimam ih i premjestam sa stola na komodu. Sa komode u ladicu. Iz ladice na stolicu. Sa stolice na fotelju. Sa fotelje na televizor. Vozam ih tamo-amo. Krajnje besmisleno, ali odaje dojam da se nesto desava, da se nesto pokrece, da se nesto radi. Volim iluzije.

Volim samu sebe mucit. Tako da slijedece sto napravim jest da sjednem sa salicom kave. I buljim prvo u prazno. Onda se zabuljim u kutiju sve dok mi se ne pocne mantat pred ocima. Ali ne posezem. Ispoljujem izuzetnu snagu volje. Kao zeljezna sipka. Celik. Armirani beton i ostali gradjevinski materijal. Bash-Celik. Cistim. Raspam nokte. Cupam kosu od muke.

Cini mi se da me dozivaju. Zapomagaju. Pjevaju mi ovo. Sapcu mi da ne mogu zivit bez mene. Kao prava nesretno zaljubljena zena momentalno hitam do stola. U zadnji cas ne poduzimam ni koraka. Ostavljam ih na miru. Jer sam herojski nekarakter.

Gledam se u ogledalu. En face, iz profila, sa ledja, preko ramena. Pravim se da ih ne prepoznajem u odrazu. Vjezbam razgovor u drustvu bez da zapalim. Nezgrapnim pokretima animiram ruke. Osjecam se ko stuka koja se nasukala u muljeviti dio rijeke. Dakle, prekrasno.

Ali nema odmora dok traje obnova. Vec se vidim kako cu ici po skolama, vrticima i tvornickim menzama i fanaticnim glasom upirat prstom u gresnike i propovijedat samoizlijecenje.