The Last Broadcast

Uh, sto sam je u-ganuo!

U nedjelju maltene uganuh jezik. Tako mi i treba kad se idem lacat jela koje jos skuhano ne bijase. Odnosno, kad malko izvadim, kobajagi da probam, pa onda u zanosu pokusam inkognito oblizat citav mali tanjuric koliko je dug i sirok. I odjednom te zaboli tamo gdje se najmanje nadas. Skocis ko oparen i zapanjis se momentalno. Cudo nevidjeno. Pa mislis da si ga uganuo. A zapravo, srecom, nisi. Ides ga pipat. Plazit u ogledalu da vidis je li citav i netaknut.

Pa se pitam sto bi bilo kad se jezik ugane? Stavlja li se gips? Langeta? Privremena estetska prostetika? Kako zivjet bez jezika? Kako mljet do u nedogled? Na kojem jeziku. Nema zivota bez jezika. Xiolina mudrost dana.

Uganuti jezik kao organ: da li je to uopće moguće? Recimo, to je ko ekvivalent gusenja u gutanju vlastite sline. Desi mi se i to. Ponekad. Udavljena vlastitom slinom. Valjda krene u disnik, stono kazu. Dobro. Ima i gorih nacina da se mrije. Valjda.

Ne daj boze da jedem spagete. Salatu. Pijem tablete. Udavim se ko pile u kapi vode.

Zaboga, pod hitno mi treba neka intelektualna stimulacija. Ako me njegova sabrana neka djela nece izbavit, onda nitko nece. Iako, fala mom gejpederu na cedeju broj 2 koji sadrzi raznorazne stimulacije, pa i ovu. Pjevat cu mu u uvce slijedeceg puta kad se vidimo

Coney Island, 2005. Jos dva tjedna.