Prije dva dana obavljah jedan od najzanimljivijih, a usudila bih se pomalo plaho i reci, najuzbudljivijih odraslih poslova svakodnevice nase svakdasnje. Drugim rijecima provedoh popodne u ogromnom ducanu bjelotehnicke robe, promatrajuci susilice za ves. Odnosno, grcajuci u pokusajima odabira ine, te nemogucnosti da se odlucim za istu.
Od pustog uzbudjenja iskocise mi zile kucavice na arkadi. Od tog isto takvog uzbudjenja narasto mi tlak. Zjenice se suzile. Kardioloski sustav ne da je posustao, nego se zajapurio u nedogled. A zelucana kiselina lagano razgradjivase moje vec i onako nacete stijenke.
Tko bi rekao da cu slobodna popodneva provoditi u ovakvim odraslim rabotama?! Da... Postadoh jedna od onih. Da postadoh sve ono u stono se uvijek zaklinjah da necu. Izdaja vlastitih neidealnih ideala. Ne znam da li da stanem pred streljacki vod sad ili za par dana kada mi isporuce djavolji stroj? Kuzim se u susilicu ko u pravljenje domacih kobasica, ali mora se. Zivot je jedna oveca jezeva bodlja.
Postadoh horda malih sredovjecnih ljudi koji hrupe u takve hramove: procelavi, sa trbusima bezuspjesno zauzdanim u izbljedjelim trapericama. Gledam redove bijele tehnike, nista mi nije jasno, a ponajmanje kako to da zavrsih bas tu i bas tada? Misteriozno pitanje na koje mi samo baba vracara sa kristalnom kuglom moze odgovorit. Zasto? Kako? Otkuda? Od cega smo mi ljudi napravljeni? Po kojem principu radi susilica? Kondenzator ili nekondenzator? O bogo moj, sto ti skrivih? Umjesto da zivim svoj mladalacko-tinejdzerski san krstarenja deltom Misisipija i frajerskog izgovaranja Hey, big momma! na juznjacki, ja se nalazim u pizdamaterinom Crawleyju u nekom industrijsko-trgovackom parku gdje ocijukam sa susilicama i inkognito pokusavam izbjeci izbezumljene prodavace koji mi zele skocit za vrat i uvalit, odnosno zarit mi svoje ocnjake u moj meki vratic. Odbij, Sotono!
Sat vremena. Te gledaj jednog. Te drugog. Te mi za oko orlovo zapne ona najskuplja (jebem ti dobar dizajn koji kosta ko tri kile krtog svinjskog bez masti kod lokalnog mesara). Manje stresno bi bilo da sam si igle za strikanje zabila u usnu skoljku.
Ipak, mislim da je ovo bio zadnji cavao (zahrdjao, doduse, ali ipak cavao, oliti autohtono receno - ekser) u lijesu mojih snova mladosnih. Netko izdaje knjige. Pamflete. Clanke. Novine. Normalno, ja izdajem samu sebe. A ko ce ako necu ja?
K tome je i Spada konacno presjeko dusu sjekirom, odjedrio u nebo, te me survao u ocaj crni.
Spada, Spada, ubudjosala ti se kada,
Neces ni znati do kada,
Dabogda ti nastala blokada!
Vecu kletvu si nitko nit' zamislit ne moze. Zapravo, moze, slusajuc ovo. Rekvijem za moju mladost koja netragom otperjase. Ali bartgam se i odupirem svim slabasnim snagama. Jos samo malo.
Post je objavljen 20.02.2007. u 23:15 sati.