The Last Broadcast

srijeda, 31.05.2006.

Budimo (ne)logicni, sastavljajmo police!


"Ajmo sastavit ogromnu policu u skladistu!" podviknuo je udarnicki jucer ujutro kolega Jamajkanac. Mislim si, aj nemojmo! Ali ukoliko bih to bila rekla onda nam osiguranje vise ne bi vrijedilo. Jerbo sve slike je trebalo podignut na 6 incha od zemlje. I sad, 6 incha. Jebo ih sve imperijalizam i raznorazna ostala carstva. Centimetre ti meni daj, centimetre, koje vrazje inche, inchune i ostalu riblju industriju? Kolega Sved se uzjogunio, ja se uzjogunila, svi ostali ama ni da su trepnuli trepavicama svojim anglosaksonskim.

I sad, ajmo sastavljat. Kolega Sved perfidno se izvuko otperjavsi u Indoneziju na 3 tjedna pa ostadosmo kolega Jamajkanac i ja. KJ (Kolega Jamajkanac) otpakirava 'sastavi sam' policu i mrmlja sebi u bradu: ovo je za ovo, ovaj dio za ono, cap-cap, bla, bla. Ja se premjestam s nozurine na nozurinu, zvirlam naokolo i kolutam ocima. Ic' sastavljat policu. Ajme majko!!!! Ko da si reko kravi sarulji ajmo ubacit kovanicu u naplatni automat za parkiranje. Interes - debela nula. Ali dobro, sudjelujem. Napredujem. Sirim svoje obzore. Prosirujem vidokrug i vidike.

KJ veselo cvrkuce, pun entuzijazma: "Ovaj dio mi pridrzi, pa cu onda onaj dio stavit koso i dijagonalno istovremeno, pa da sve bude onako 32 incha od zida. Kuzis?" Sa previse laznog entuzijazma kimam pametnom glavicom svojom i zborim "Aaaahaaaa, jeeeeeee, daaaaaaa." A jos uvijek zvirludam naokolo mislima i mislim si o cemu ovaj bulazni, pojma nemam sto hoce, ali cu se pretvarat da znam pa da vidim dokle ce me to dogurat. KJ i dalje drobi. Melje. Udara cekicem po zeljezariji. Ja mu pridrzavam poluge, cavle i ostale uradi-sam rekvizite. I jos uvijek sam u blazenom neznanju o cemu on to prica.

Prodje par sati vremena, ja i dalje blefiram, sve do jednog trenutka kad mi se konacno apsolutno apsurdno raskuhao mozak, nastade kratki spoj i jednostavno moradoh nakeljit najgluplji smjesak na obraze moje mile i prozborit "KJ, ja sam analfabeta i citavo vrijeme pojma nemam o cemu ti to, o, oprosti mi, molim te!" Na sto se KJ zabezeknuo. Pa je pokusao ponovo. Pa mu ja opet vratim isto. I tako par desetaka minuta. Ne dam se nikako krstit.

Repertoar KJ bi isao otprilike ovako: "Stoj tu! NE MICI SE!!! Dodaj mi cekic. Okreni se sad na desnu stranu. NE lijevu, DESNU, zeno teleca! Podigni ovu polugu. SA OBJE RUKE!! NE ISPUSTAJ JOS IZ RUKU! Nagni ovo. Ne, ne, NE ONAKO nego OVAKO! AJME! Sto ucinih ovome gore da me 'vako kazni danas???" Sve sto mu mogah pruzit bijase jos gluplji blagoteleci osmjeh i bespomocno slijeganje ramenima.

U medjuvremenu sam i dalje sa velikim entuzijazmom (doduse, entuzijazmom jednog analfabete za slaganje polica i inih elemenata) pomagala, podizala, istezala se, skoro dobila cekicem po palcu, zamalo se probusila vrhom jedne tamno plave zeljezne sipke, skoro zdrobila saku KJ. Kazu da su instrukcije vrlo jednostavne kod sklapanja takvih polica. Da, mos' mislit. Radije bih izasla na ispit na kojem bi trebalo rjesavat kvantnu mehaniku nego isla pomagat (ne sama sklapat, sacuvaj boze!) sklapat i sklepavat.

Zasto svi kazu da je to tako jednostavno? Ako, ne daj boze, idem nesto doma sastavljat obicno se zavrsi prije nego pocne. Jer se posteno prvo nanerviram samo vec prebrojavajuci i pregledavajuci sastavne djelove. Od kojih bi kao trebalo nastat nesto. Jel' se moze od nicega stvorit nesto, pitam se ja? Pa svi djelovi izgledaju isto, ali nisu isti jer dva dijela imaju kut od 93 stupnja, a ne 92,5. Super! I onda rusi, razdrmavaj, lomi, drobi jer si vec iso sastavit prije nego si sporim umnim procesom zakljucio da tih pola stupnja razlike mogu izazvat lavinu pickaranja, sto na rvackom, sto na engleskom.

Ali cvrsto odbijam vjerovat da je to zato sto sam zenskog porijekla. Nego zato jer jednostavno nemam interesa za takvo nesto. A ako interesa nemam, onda pomozbog tvrdoglave mazge/mile gere (nepotrebno precrtat) sto ispliva na povrsinu dusice moje. Zaliboze truda svih okolo mene. I ovako me ukucani ponekad zvase razmazena Mimi.

- 11:28 - Komentari (39) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.05.2006.

Umlacivanje prazne slame nedjeljom poslijepodne


Da je po mome (sto nije, a trebalo bi bit, sto ne znaci da nikad nece - o, moj boze, koliko negacija!!) umanjenice bi dozivjele smrtnu kaznu. Zapravo, ne, to bi bio preblagi svrsetak za njih. Sve bih ih poslala u novosibirski gulag pa neka tamo oru, kopaju, grabljaju i kombajnom privredjuju za svoj goli opstanak. A svatko tko bi ih upotrebljavao dozivio bi muke po evandjelju. Da sam vladar svijeta (jedno od omiljenih pitanjca u kvazi anketama slavnih, poznatih i onih koji se tako osjecaju) eto sto bi bilo prvo na listi odstrela krupne i jos krupnije stoke.

Otkud tolika netrpeljivost prema inima? Pa zato jer sam jedna namrgodjena osoba koja smisao za humor mora obicno trazit po kontejnerima za smece i ustajalim barustinama (ponekad i u jednom i u drugom istovremeno sto zna izuzetno izmorit). Rukice. Ruckic. Pacic. Macic. Mucica. Pucica. Isuse, vec dok ih pisem osjecam strahoviti val iritacije koji ce me svakog trenutka zapljusnut. Pogotovo umanjenice ljubavnog zova i kova. Macica-cacica-buc-muc-tuc. Izbavi me, o, gospodine, sto tako mrzim, a ne bih trebala! Ma da je ne znam tko (ukljucujuci i samog Vincenta) nes' me majci tako zvat. Ni na rvackom, ni na engleskom. S moje strane sad se zna. I svi mogu fino lakse disat jer neizvjesnosti vise nema.

Recimo, na engleskom. Babe (bejb, a moze i po naski ko baba/babetina/baburda, sto mi puno vise pristaje, moram priznat). Sweetheart. Pumpkin (mislim, moze bundeva/bundevetina/bucha po naski, da me netko tako na rvackom nazove, e, 'vala, svaka mu cast, radje to nego pucica-mucica i tome slicno). Honey-bunny. E, to pogotovo. Em sto jos mrzim med iz dna duse i radije cu glodat kut nogometne precke nego izist zlicu meda. Zecetinu inace dosta volim. Onako, na lovacki nacin.

Sunceko. Ma da mi dodje kakva sacmarica pod ruke ukoliko cujem tu rijec (jos ako je netko upotrijebi u izlijevu ljubavi pregoleme naspram mene, u sto sumnjam, ali cuda se, eto, ipak valjda desavaju).

Patkica. Papica. Camcic. Kadica. Ovcica. Kravica. Sunceko. Beverinic (po ovoj rijeci se vide moji korijeni dalmatinski, dabome). Isuse, nece bit dobro ukoliko cu ikad postat majka. Kako ce tavke rijeci izlazit preko ustasca moijeh? Pa onda macuhica. Za nju nema normalne rijeci, dakle, oprosteno mi je. Kavica. O, ne, mislim da ce me to dokusurit. Juhica. Znala sam da imam valjani razlog zasto ne volim jesti juhe.

Ima da ja njega oslovljavam sa "Dje si bre, muskarcino?", a on mene sa "Dolaz'amo, zenet'no!!" A buduci da ce on biti Sicilijanac po porijeklu (da ga sad opet ne spominjem imenom, vec mi je prosto neugodno) to ce bit jednostavno totalno izvedivo. No, ipak se ponekad zabezeknuto zapitam zasto ne mogu biti jedan od onih goddamn hippies koji vole sve na svijetu? Koji ti stave cvijetak (o, ne, umanjenica!) u kosicu (o,ne, jos jedna!)? Nema toga kod mene. U mene ima sve onako po kratkom odrapi, cap-cap i gotovo. Sad jos samo da postanem vladika na jedan dan i sve cu fino sredit. Stono htjedoh rec' jest da, erm, necu umanjenice, hocu radnike tvornicama. Ne, tvornice radnicima? Ma, uglavnom to je to.

- 18:33 - Komentari (45) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.05.2006.

Ruke lomim, case mi krvave, o, Sakartvelo!


Vrijeme je da se oplakuje kraj jednog zivotnog poglavlja. Dosao je dan De. Sutra. Zenidba/udaja. Cimer + Gruzijac, jel'. Zavit cu se od glavurde do peturine u sareno. Mislit cu na fazane koji sumama secu i poljskim zecevima koji skakucu po livadama Sussexa. Ali moje srce krvari. Kucnuo je cas brutalne realnosti. Kad shvatih da od mene gruzijske snahe koja jezik lomi nad izgovorom milog gruzijskog jezika nikad biti nece. I nikad nece potencijalna gruzijska baba sitiskat obrascice jednog Datshija. Ili bucmaste Gulsynde (i pri tom skvicat ooo, gruzijsko-rvacko babino unuce!). Koja nosi narodnu nosnju kad dodje kod svekrve u Tbilisi. Koja plese narodno kolo sa casom kefira na glavi. I kupa se u kadi punoj nafte i prirodnog plina.

Naricaljke ne znam. Osim Mise Kovaca ne znam sto da sutra slusam na iPodu. Ima li neka domaca o vjencanju? Mozda da odrapim kakvu cajku, ali ne znam da li cajke mogu biti i tuzne pjesme sa visokim postotkom koncentracije emocija?? Pitam jer ne znam, cajku u zivotu cula nijesam. Mozda ima neka dobra gruzijska koja je idealna za udarat rukom po grudnom kosu u emocionalnom zanosu? Da li bi i Staljin, u izuzetnim izljevima lokalpatriotizma, ikad odvalio jednu dobru gruzijsku da si olaksa dusu? Mozda da insceniram da se double decker autobus zaleti u citavu povorku pa da oboje umremo i odemo u nebo, ko onomad stono Morrissey napisa i ostade ziv?

Nikad ga vise necu vidit kako u laganom donjem vesu veselo i nevino skakuce naokolo. London vise nikada nece biti isti. Trebala bih napraviti isto sto i Dustin Hoffman pred kraj Diplomca. Ali necu. Jer sam dobra. I mila. I skromna. I ne zelim kvariti tudju srecicu. Ali dzaba mi to sve kad nisam musko. Usprkos brcima. I Gruziji u mom srcu i oku.

A sad ovo: dokaz da sam naivna poput pera koje pobjegne iz pernate posteljine. Mislih da je ovo pjesma o jadnom covjeku kojem nedostaje njegova japanska ljubav. I onda tu situaciju fino ide oplakivat. Ono, imam tvoju fotografiju, gledo sam je i nedostajala si mi. Ne mogu doc' sebi otkako saznah da se opisuje trenutak muske, popularno te medicinsko nazvane, ejakulacije. Odnosno, da musko lice poprimi japanska odlicja tokom 'vakve rabote. Zivio engleski jezik! A zivila i ja, ovako pametna i mudra, dabome!



- 22:57 - Komentari (44) - Isprintaj - #

utorak, 23.05.2006.

Necu, ne znam, mrzim, poglavlje prvo (plivanje)


Mrzim plivat. Zapravo, ne znam plivat bas najbolje. I to me nervira. Pa prema tome izvodim logicni zakljucak da sto ne znam dobro onda mi to ide na zivce. Kao, na primjer, igrat sah, karte, promijenit uticnicu, zalemit neki metal za drugi metal.

Osim sto se rodih i odrastoh u kontinentalnoj pripizdini (onu muljavu potok-rijeku sto protjece selom mojim malim ne racunam) imadoh (ne)srecu da i moji kreatori potjecu iz djelova koji mora/vode vidli nisu. Tako da, kad bi se masovno islo na godisnji, islo bi se ili rodjacima u Vlajinu (nafrnje se na sam spomen mora jer, jel', mi smo Vlaji) ili u Makedoniju. Dobro, u Makedoniji neka vododerina bijase gdje se covjek mogo natopit (a bome i utopit), ali nije to-TO. Kad bih se vratila u skolske klupe predivne svi bi pricali kako su imali fabjulus tajm na moru, kako su se pracakali, naucili plivat, naucili ronit, udavit se pa onda opet ozivit i tako redom. Sto ja mogah rec? Pokusah se ne przit na zvizdanu, odnosno, na plus 44. Kraj price.

I onda, di da naucim ko gliser ici kroz vodu? Nigdje. Bijase neka skola plivanja, ko fol, naucimo djecu plivat da nam se ne masovno ne podave. U obliznjim nekim zagorskim toplicama (sad valjda popularno nazvanih termama ili stalivec). Nes' ti termi prije cetvrt stoljeca. Sva djeca skvicahu od radosti. Ja vristah od muke. Svi vec znadohu zamlatarat vodom; ja tonuh ko komad armiranog betona. Dobro, to iskustvo mi je valjda pomoglo da se znam odrzat na povrsini vode bez da se podavim glavom bez obzira. Pod uvjetom da ispod sebe mogu osjetit dno. Ako ne i voda mi dodje preko glave, jadna mi majka. Ne zelim uopce kontemplirat takvu sudbu.

Plivah ja u Makedoniji, o, kako plivah. S obzirom da mi opcije bijahu: ili pracakat ce u plicaku sa dvogodisnjacima ili pokusat otplivat do nekog tamo kolca par metara dalje. No, koliko li samo prepreka bijase da se dodje do tamo: kao prvo, odurna jezerska travurina. Strava i uzas nad stravom i uzasima. Skoro do povrsine. Pa ti onda pokusaj ne zapetljat se u silne travke, trsku i ostalo (moj brat je jednom cak i progutao trsku, odnosno, zabila mu se u grlo, ali to je vec druga prica). Najbolja metoda bijase da covjek zatvori oci i nada se najboljem. Plus da udri sveopcu ciku i vrisku na veselje (nesto kao, aaaaargh, travaaaa, zapetljah se, tonem, gotova sam, Isuse, Isuse...).

Da se dodje do kolca, osim super trave koja je sigurno imala nadnaravnu moc da me zgromi kad joj se prohtjelo trebalo se jos othrvat jezerskim zmijetinama. O, veselja, o, zabave, o, piknika! Jezerske zmije su nesto predivno za vidjet. Onako, samo vidis glavu iznad povrsine i nekakvo mreskanje vode naokolo. Ne da bi onda nastala cika, vriska, dernjava i ostalo, nego nekakvo neartikulirano zapomaganje. Na izuzetnu smijuriju rodjaka mojih vrlih. Majku im, bijahu vrlo okrutni. Kao, sta se deres, pa nisu otrovne! Divota je kad mi onda netko kaze, eh, krv nije voda! Licno bih ga udavila u samom plicaku.

I za kraj, fino stignes do kolca, odmoris se, oderes si bedro i zaradis super oziljak (odnosno, oderes si kozu na hrapavom drvetu) i onda opet natrag. Ista pjesma. Nadnaravne travurine. Zmijurine. Izadjes sav sretan da si prezivio, a kad ono - vidis da ti se prilijepila koja pijavica. Pa da rijec kazes! Slijedilo bi pomahnitalo skakutanje, vriskanje (makni mi jeeeeee, sta mi je ovo, pijavicaaaa???) i djetinjasto zapomaganje. Na zalost, rodjaci su mi vrlo okrutna bica. Pogotovo jedan rodjo na kojeg bi se uvijek zalijepilo po par pijavica pa bi mi reko neka umuknem sa mojom jednom jedinom. Onda bi mi se trenutno bio omilio njegov njezni vratic kojeg bi moja ruka ocajnicki trazila.





I onda ti imaj lijepe uspomene plivajuci. Pa da ti se vise nikad u vodu ne ulazi. Barem mi Vincent nece trebat ugradit bazen u vili nasoj velebnoj negdje pod holivudskim bregima.

- 11:35 - Komentari (50) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Mills-McCartney zbrda-zdola


Pticice su pokusavale cvrkutat, stanovnici ovog otoka su se pokusavali ipak malko stoplit usprkos nemilosrdnoj i odurnoj ledari koja udara ima vec skoro tjedan dana, ja sam se bjesomucno muvala po Top Shopu povrsine otprilike citave Rvacke u mom slobodnom popodnevu. A Temza je i dalje odurno prljava.

I stignem kuci u 16 sati sto je, po kapitalistickim mjerilima ekvivalentno ko da i nisi bio na poslu, kadli na teveu oci para naslov The McCartneys split!. Oliti, Paul i Heather se razvode. Ajme nesrice, ajme kukumavcenja, ajme smaka svijeta! Odmah specijane reportaze u zivo iz obliznjeg mi Hove-a (jedna od kucerina im), mislis, sad ce ekskluziva i ne znam sta sve ne, kadli ono: reporterka i ogromna kisobrancina koje je sussexska buretina skoro otpuhala ispred, erm, zanimljivog sivog betonskog zida. Da, nalazimo se odje, errrm, nema jos nikoga vani, javit cemo se jos. Super, super, novinari su predana bica mitska.

Rece' kolega Jamajkanac da mu je jucer na busu neka zenet'na preko ramena skrisom citala njegov The Sun (Macca & Heather ovo-ono), a ko fol u rukama imala i jos ko folije citala Financial Times. Nes' ti inflacije, nes' ti cijene benzina.

Uostalom, Paul & Heather: priznajem da se malko zagrcnuh srcuci moju besposlicarsku kavu toga besposlicarskog dana. Svi jarici mi bili utekli pa moradoh nekog/nesto krstit. Macca je odje ipak tradicionalna institucija. Nesto poput kraljice, kisurine i uticnice sa 3 rupe. Naravno, sve reportaze, bilo na teveju, bilo u novinama bijahu popracene sa nekim od neizbjeznih Beatles stihova. Pa mogah uzivat u She's Leaving Home, We CAN'T Work It Out, All You Need Is Love (not). Ko tu koga, nemam pojma. Sad svi bulje u nju jerbo ce, izgleda, ovo bit najbogatiji razvod u britanskoj povijesti. Mogla bi dobit i do 200 milijuna. Ne, nisu kune. Paul nije htio ni cut za predbracni ugovor, za razliku od poduzetnih i nadasve simpaticnih Douglasovih.





I jebo sad, Paul ispusio, Heather ispusila. Kao, nikad se nije ni slagala sa njegovom i Lindinom djecom. Pa uzela ga samo za (ovo je jedan od favorita) donatora sperme; pa, naravno, za pare i tako redom. Stogod da bio razlog, Heather mi je bila i ostala draga. Te ima onaj izuzetno seljacki Geordie naglasak (okolica Newcastlea); te je odrasla u siromastvu; te je majka napustila; te je izgubila pola lijeve noge kad je na nju naletio policijski motor i pokosio je; te ima krivo zubalo (nije ih isla ravnat ko onaj Bowie iz Croydona). I tako redom. Dobro, imala je i svojih biserluka poput dokumentarca otprije par godina parafrazisticki naslovljen Heather nije golddigger (i to puno prije onog Kanye Westa). Pa kao, kako se mogla udat za nekog tko koristi Just For Men farbu za kosu, caca i dida bi joj mogo bit? Sigurno za pare. Te da si podigne vlastiti profil. Te ovo, te ono. No, manimo se sad corava posla. Da je htjela bit gold digger samo bi mu scapila spermu i rodila mu dijete. Bilo bi tu para i te kako. Znam, naivna sam, ali njegujem ja tu svoju naivnost. Zalijevam je, djubrim i tako to. Kao primjer toga jest da ne bih trazila ni pare nego bih 'osla glavom bez obzira. Pre-nup? Bejbe, kakav pre-nup, all you need is love (recimo, kad se Vincent i ja konacno uzmemo). No, dovoljno je vec da se dadnoh u profesionalne vode koje takvu paru donose da prosto ne znam da li da zaplesem po stolivima od silne srece? 'Nuff said.

Linda mi nikad nije bas legla. Ne mogu objasnit zasto. Uvijek imadoh osjecaj da je bila neka drvena Marija. Usprkos pjegama na licu, jaganjcima, gumenim cizmama do koljena, farmama, Mull of Kintyre i rucno strikanim dzemperima sa pletenicama i super pratecim vokalinim sposobnostima u Wingsima.

Mozda i to bijase prokletstvo, prokletstvo mitova i legendi: Paul & Heather ne zvuci kao Paul & Linda. Ili, recimo, partnerstva kao Burton & Taylor (jel' se itko sjeca da je ikada bilo super rec' Fortensky & Taylor?), Sonny & Cher (Cher & Rob Camilletti - what the fuck??), Bradgelina (Pitt & Aniston, sooo yesterday's news).

Zapravo, ni ne znam sto htjedoh reci sa svim ovim. No, sad kad iskrstih jedno citavo stado jarica i jos po koje jagnje lakse mi je i mogu se vratit natrag u (ne)normalu.

- 11:33 - Komentari (47) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2006.

Sastancimo!


Uh, imperativ...

Covjek bi mislio - sto starija to pametnija, profesionalnija i tako nekim tim redosljedom. Da, toliko pametnija da pamet silnu kefom moram kefat svako jutro sa sebe da mi se ne bi obila o glavu. Recimo, sastanci na poslu - naprosto ih O.B.O.Z.A.V.A.M. Nes' ti autoriteta u mene. Kao prvo, uvijek ih odgadjam maksimalno koliko sam duga (nisam bas) i siroka (to vec moze). Kad vidim da prekrdasim svaku mjeru u odgadjanju ipak zakazem jedan, onako, reda radi. I imadem najbolju namjeru da budem profesionalna, puna znanja, inspirativna i konstruktivna. Sve najbolje za najboljeg od najboljeg.

Na sam dan dogadjaja vitoperim se vec od jutra. Te se kao pripremam. Te radim raznorazne planove. Sam spomen na stalozeno sjedenje na miru dulje od 4 minute oblijeva me slapovima panike. A tek autoritet koji moram odglumatat... Uglavnom, udjem odrijesito u lavlji kavez. Sva onako, puna znanja i inspiracije za svakoga. Koje otprilike pocne kopnit jedno 2 sekunde nakon pocetka.

Prvo malko piskaram o cemu se radi, onako, entuzijazam golemi odmah na pocetku, tek toliko da se zna. Onda mi dosadi. Pogled kroz prozor nema bas nekog smisla jerbo je soba za sastancenje u prizemlju koje gleda na ultra zanimljivo parkiraliste. Tad pocne opasna opasnost rojenja svakojakih misli. Prvo sto (da se posteno odmorim od piskarluka) napravim jest da svakog nazocitog ponaosob pokusam zamislit bez odjece. Kazu, ako to napravis, nikad te vise nikoga nece biti strah. Ponekad je takva kontemplacija prestravicna i pretraumaticna pa se tom mislju ne mogu izbaviti od vrludavih misli.

Nakon pisakranja i golotinje slijedi crtkaranje i saranje po listu papira. Obicno zapocnem profilom John Lennona (obiteljska tradicija bjesomucnog netalentiranog crtkaranja koju naslijedih od brata moga). Odmah ih nakotim jedno pet-sest onako bez po' muke. Stanem. Onda slijedi kocka u trodimenzionalnom obliku. Sa onim imaginarnim tockama-linijama koje, kad covjek zaskilji, prikazuju trecu dimenziju.

Ako mi postane ekstra-specijalno zanimljivo pocnem proucavati pukotine po zidovima. Je li ima novih od proslog puta? Gdje bi jos trebalo sto zagipsat? Hm, zaboravih izraspat palac na desnoj ruci. Ponekad me obuzmu izuzetno gresne misli iz cista mira koje me dosta izmrcvare i koje potom pokusam sasjec u korijenu. Kakvog se sve svastarluka ne nadje u supljoj lubanji ljudskoj upravo kad ne treba!!!

No, svakog gosta tri dana dosta. Vrpoljim se neizmjerno. Odlucim aktivno se ukljuciti u raspravu. Bjesomucno kimam glavom. Odobravam u kljucnim trenucima. Kudim u isto tako jos kljucnijim trenucima. Zamahujem i lamatam papircinama lijevo-desno. Sijem autoritet posvuda. Ponekad mi nikako nije jasno kako uopce uspijem izblefirat takvo nesto pa se samoj sebi divim. Izgleda da mi mozak jos uvijek nije posve istrunuo. Ali ima vremena. Polako, ali sigurno.

Za kraj: kad se sve zbroji i oduzme (epilog u natuknicama sto se tice moje prijasnje avanture):

*zaradih zuljeve i iskasapljena stopala ko da sam plesala Labudje jezero
*od bolova i muke suze mi same kapase i natapase trvdi asfalt londonski
*htjedoh izut cipele i hodat bosa po nemilosrdnom betonu londonskom, ali uvidjeh da bi to ipak bilo preradikalno i za liberalni London
*bol nije moglo ublazit ni slusanje Footloose soundtracka

I za kraj: nije zvaka vrijedna seljaka u par izuzetno sitnih, ali visokih koraka

- 11:26 - Komentari (29) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

Modne muke mucne


Jos malo pa cu odklaparat na poso, dok ostali rade kako je bog zapovijedio na zemlji ovoj: ne rade! Nadam se da ce klaparanje proci dostojanstveno i mirno, bez ikakovijeh incidenata. Jerbo cu po prvi puta u zivotu (a proslo je jako puno zivota do sad) natandrcit nesto sto se visokom petom zove. Zapravo, nije visoka peta kao takva, nego je plutena. 80 milimetara (odnosno, 8 centimetara) visoka. Dosta mi je vise kreveljenja na svakojake moguce nacine da dohvatim flasu kisele vode koju zvjeri jedne bezobrazne, uvijek stave na najgornju policu. Pa onda jos malko pomaknu unutra za sto teze hvatanje. Trebalo bi ih sve 'apsit za takve zlocine nad patuljastim primjercima ljudskog roda. A i cefnulo mi se. Kad pocnu topliji dani samo bih bjesomucno tratila novcanice i kovanice na kojima se kocoperi Elizabetina glavurda (osim ako nisu skotske novcanice gdje su samo neki prastari bradati i sijedi muskarci).

I tako, dodjose meni ove pod ruke (one prve). Otpakirah ih sa nekom prohladnom zebnjom i uzbudjenjem istovremeno. Malko se zagrcnuh kad vidjeh koliko obimno je pluto na najvisem mjernom djelu. No, nije me to dalo smesti. Kad se mogah izgubit u Los Angeles South Central, mogah nabadat i kreveljit se i u ciglih osam centimetara.

Prvo obuh lijevu. Vec odmah na pocetku osjecah kako me ravnoteza izdaje. Brze-bolje obuh i desnu. Da napravim neki balans. Umjesto toga napravih jos gori belaj. Odnosno, zanjihah se i u lijevu i u desnu stranu. Trenutno mi se zamantalo pred ocima i lagano poceh psovat samu sebe. Napravih prvi sramezljivi korak. Pa drugi. Pa treci. Nije slutilo na dobro. Klatih se ko hladetina na tanjuru. A bol koja se javila prilikom stopala koja su se nalazila na neudobnoj kosini dekoncentrirase me maksimalno.

Nabadah poput svrake kojoj se cefnulo da hoda po vodi. Nakon par minuta osjetih neki napredak. Nabadah i dalje, ali se vise ne klatarih poput klatna. Ozarih se na trenutak. Ali daleko to jos bijase od trijumfa. Odlucih nameracit se na stepenice. Da vidim kako izgleda kad moram izlazit iz podzemne. Da se pripremim. Da malko simuliram radnju. Kao u onim Nista Nas Ne Smije Iznenadit akcijama. Zlu ne trebalo.

Majusnim koracicima cupkah po stepenicama te gore, te dolje, groznicavo se drzeci za banderu ko pijan plota. Radih korak po korak. I zakljucih da cu peturine moc nosit samo onda kad mi nece trebat manijakalno se zureci na poso. Nema majci da hodam u njima vise od kilometra na sat. Osim ako ne zelim zaradit po ko zna koji gips u zivotu (do sad zaradih ih 4).

Priznajem, ipak se malko kreveljih. Ocistih citavu kupaonicu bez da njih skidah. I oribah pod. I sve. Osjecah se malko cudnovatije nego inace, ali sve u svemu, nisu me omele u takovijem zanimljivim radnjama ciscenja kucanstva.

No, stono me najvise zapanjilo jest da mi se uzasno poceo svidjat zivot na plus 8 cm. Nevjerojatno, ali istinito. Sve mogu dofatit. Vidim sve iz apsolutno drugacije perspektive. Mocnije. Dapace, dzinovske, moglo bi se reci. Ispruzim ruku i vec hvatam gornju policu sa knjigama, ne moram se pentrat tamo-amo. Savrseno. Mogla bih, kad sam vec kod toga, i obrisat srednjevjekovnu prasinu sa tih visokih polica, ali necu se sad odmah prenaglit i pretegnut.

Osjecah se ko da izdah svoje ravnocipelarske ideale. Nikad od mene predanog revolucionara. Propjevala bih odmah. Danas ko ziv, ko mrtav, kasnit cu na poso.

- 11:05 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2006.

Oci pune suza, srce puno bola, izgleda da nikada necu dopustit da ostanem gola


Malko rime nikom ne skodi. Ali jedno je sigurno: nikad necu ostat gola kako sam navalila NE praznit ormare od gluposti.

Ko fol nista toliko ne bi trebalo oslobadjati kao frktanje bespotrebne robe iz ormara. Oslobodilacke se snage prilikom tog cina jednostavno razmasu uzduz i poprijeko i zaposjednu dusu poput djavla crnog u tijelu Linde Blair.

Otprilike se takav junacki pothvat okurazim (i padnem vec na startu) napravit kad mi, poradi tko zna kog razloga, padne mrkli mrak na oci. Kad vise ne mogu posteno zatvorit vrata na ormaru. Kad u hrpi ubudjosane robetine ne mogu naci sto trazim. Odnosno, kad bespomocno sklopim ruke, isposnicki pogledam u onog tamo gore svemoguceg i zavapim glasicem ocajnika Nemam nista za obuci! I pri tome mi se piramida roburine obije o glavurdu. Doslovce, ne figurativno.

Dakle, bolji i ljupkiji uvod ne mogah napisat. Zdravoseljacki receno, robe u ormaru ko rakove djece. Pogotovo one koje sam zadnji puta metnula na sebe jos dok je Franz Josef Neznamvisekoji sukao svoje brcurine. Kao, neka, neka, metnut cu ja to na sebe vec jednom. Pa prolaze minute. Sati. Dani. Godine. Stoljeca. Raznorazni mileniji. Smjenjuju se razlicite galaksije. Crne rupe. Ali odlucnost ostaje cvrsta poput armiranog betona: sve cu ja to jos metnut na sebe. Bez obzira sto u tome izgledala ko 3/4 napuhani gumeni camac. Koji se nasukao negdje na nekom nepoznatom grebenu. Dzaba uvjeravanja. Znam da to vise nikad necu metnut na sebe. Prekrizi. Gotovo je. Mos' slobodno tamjanom mlatit nad time. Amen.

Umjesto da mi dodje da sve onda frknem u vrazju mater bez pardona ja se neckam. Te stojim pred ormarom sa, recimo, najodurnijim primjerkom neke dolcevite na volane (primjera radi, jel') koja je zadnjih 345 godina camila na dnu i filozofiram sama sa sobom. Licnost mi se polarizira. Baci je! Nemoj! Nes' je vise nosit! Erm, 'ocu, 'ocu, vidi kako je lijepa i nova i nikad nosena i kostala ko u svetog Petra pet-sest kajgana! I tako u krug. Te primim hlace koje ni mrtva, ni pecena, ni varena vise ne bih obukla na sebe. Proces se ponavlja. Neckam se ko mila gera. Voli me, ne voli me. Voli me, ne voli me. Usput se krizam uzduz i poprijeko jerbo kako sam mogla kupit takvu gadariju u trenucima pomrcine uma. Ali desi se, eto, da i najgluplji pokleknu. Stono bi onda znacilo da si toliko glup da si, zapravo, izuzetno pametan. Ali to su ipak pusti snovi moji.

Ipak, nemojmo bjezati od prave srzi problema: zasto ne mogu odvojiti srce svoje drago od hrpe odvratnih primjeraka robe koje znam da ih nikada vise necu ni pogledat, ni omirisat, a kamoli metnut na sebe? Najboljom i najzdravijom logikom onda dodjem do zakljucka zasto: pa jos cu ja to nosit. Odnosno, upravo od sutra ja cu to metnit na sebe i postat cu hipmegakul. Ali to sutra, kao sto svi mi dobro znamo, nikad nece svanuti. Tu haljinicu na volane nikada vise necu stavit na sebe. Camit ce i dalje jos daljnjih 667 godina na dnu ormara. A ja cu i dalje zivjeti u zabludi da cemo se kad-tad ozenit (odurna roba i ja). Do slijedecih oslobodilackih snaga i frontova. Za ormar sa hrpom bespotrebne i beskorisne robe - naprijed!

To su ipak tragedije Shakespearovskih razmjera.

- 11:30 - Komentari (47) - Isprintaj - #

utorak, 09.05.2006.

Strahovi strasni stravu induciraju


Sto sam starija, to sam plasljivija. Jos malo pa cu se pocet plasit i vlastite s(t)jenke na zidu. A kamoli iceg drugog! Sramotno sto me sve moze isplasit do te mjere da vrisnem na glas od uzasa. Gdje su dobri, stari dani kad sam golim rukama ceprkala po svjeze izoranoj zemlji i trazila gliste. Gliste, one ljigave ljubicaste bezoke spodobe o kojima se cak uci na satovima biologije. Koje mozes precvikat na odredjenom dijelu i ponovo se regeneriraju. Gliste, koje se onako ljigavo migolje izmedju prstiju. A ja u transu! Hvatah ih iz razloga sto bih ih onda davala kokosima sa kojima bijah na 'ti' i maltene odrastoh medju njima. Da, seosko dijete ja bijah jednom davno, u dalekoj galaksiji.

Nema sanse da sad u ovim godinama zalazeceg sunca taknem nesto takvo! Nije ni cudo kad me dvije-tri niti crnog konca znaju izbacit iz takta. Ali onako, za ozbiljno. Naime, narukvica sa motivom brazilske zastave koju imam na zapescu desne ruke se veze. Pa malko onaj vezni konac (ostatak od cvora) klapara okolo. Po n-puta me izbezumi od straha jer tko zna sto vidim: onda ciknem, poskocim i na djelic sekunde pomislim da me izjeda neki nepoznati zivuci organizam. Poslije psujem samu sebe poradi gluposti, ali kasno je.

Situacija jos jedna: odem na vrt i prtljam oko cvijeca. Ugledam nesto zeleno na rukavu. Arlauknem ko mazga i pocnem vristat i trckarat naokolo izbezumljeno. Susjedi su valjda vec naviknuli na cinjenicu da imaju ludu Maru za susjedu. Kad se malko priberem shvatim da se neki majusni insektic zalijepio za rukav. Ili kosu. Kako sam samo zazmirila na 3 glomazna zohara u kupaoni u Furnace Creeku u Death Valley ni sama ne znam. Zazmiri i odi na WC bijase mi mantra, a u glavurdi se roje svakojaki horor scenariji. Vristala bih svaki puta. Puna 3 dana. To je jako puno vristanja. Nije to mala stvar.

Prije neki dan otvaram galerije u muzeju. Kadli spazih nesto sivkasto-plavo i prozirno. Ustuknuh ko oparena, izbuljih oci, a jeka od vriske moje svakdasnje u praznom muzeju odjekivase na neki vrlo zlokoban nacin. Prva asocijacija mi bijase: ajme, netko je ostavio komad hobotnice!! Nakon 34 sekunde ipak odbacih takav zakljucak. Da bih u tridesetpetoj sekundi buljenja u taj 'komad' mozak zakljucio da je to, zapravo, crknuti mis/ptica/ostala pernato-krznata zivina po zelji. Srce mi zalupa ko ekspres lonac pun graha na jakoj vatri. Po drugi puta iz grla mi se prolomise neki neartikulirani zvuk kojeg ni sama bas ne prepoznah. Cak i instintktivno ustuknuh. Uplasih se, brate.

Tek nakon jos plus dvaejssest sekundi (dakle, nakon pune minute) shvatih da je hobotnica/raspadajuci mis sivog krzna, zapravo, plasticni dinosaur kojeg je valjda neko derle izgubilo. Neckajuci primidoh plastiku sa dva prsta (ne daj boze da se ispostavi da je ipak bila zla hobotnica sa nekoliko jos zivucih pipaka) i frknuh je u smece.

Uostalom, sto i ocekivati od zenskog djeteta koje je trajno istraumirano od svoje 8. godine, kada jedno musko dijete, odnosno brat, dozivotno mi utjerase strah u kosti sa prijetnjom kako se vanzemaljac (onaj Carpenterov iz Tamne Zvijezde), koji izgleda ko lopta za napuhavanje, nakotio u ormaru. Od muke nisam mogla spavat u sobi punih par dana. A on se samo grohotom smijuljio tudjoj nesreci. Jos i dan danas zavirujem u ormare za svaki slucaj. Sjecam se da je lopta imala uzasne kandze sa kojima bi mogla i meso kidat.

A uopce necu ni spominjat kako mi je brat zapaprio za Ratom svjetova i kako me uvjerio da je to sve istina. I da ce nas svi ti monstrumi pokosit. I kako drhturih na kaucu glave zaronjene u jastuk od straha, muke i jada, a Richard Burton mi broji zadnje sate.

Jer ja sam zvijezda. Ona repatica. U moru. Petokraka.

- 11:26 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2006.

Djecje-zenska posla


Nedjelja je. Dangubi se na veliko. Cak se i ne radi. Tu cinjenicu ubrajam medju jednu od fascinantnijih u skorije vrijeme (oni koji rade vikendima ce znat, ostali, naff off, stono bi rekla mila i slatka princeza nam Ana). Pa odlucih da prekopam pecinu svoju tamnu, odnosno torbu i vidim sto ima unutra. S obzirom da je to relativno nova (cirka 2 tjedna stara) torba jos se tamo nije nakotilo polutrulih organskih materijala (banane su jedan od favorita, pogotovo kad pocrne i pognjecave pa onda zaboravim na to i gurnem ruku nasumce, probusim je i raznesem bananine trule cestice po citavoj unutrasnjosti).

Prestadoh nosit i mali nozic u njoj. Sad mi se kocoperi u najgornjoj ladici na poslu. Zajedno sa jednom trapulom za insekte na kojoj su se prilijepile neke licinke koje nikako jos ne mogu identificirati. Mislim da su one grozne koje jedu tekstil. Ako jesu, ne pise mi se dobro. Jerbo ce mi pokrkat perzijski tepih star jedno 200 godina.

A sad natrag na torbu: nisu se (jos) nakotile ni mrvice od cokolade koje se, za bolju estetiku, znaju otopit i zalijepit za unutrasnjost. Neke se ni ne zalijepe nego vjecno i veselo klaparaju s jedne strane torbe na drugu. Zna bit i raskomadanih pepermint/spearmint bombona. A tek kad ti se voda prolije po citavoj torbi, mobu i mini iPodu, to je tek prizor za zaplesat jedno dobro kolo!

Umjesto da kupim nesto sto ima pretince u sto mozes onda razvrstavat raznorazne stvari, kupim neku kurvetinu od torbe koja izgleda lijepo i naprlitano, a unutra mos' porazbacat sve i svasta jer je jedno samo prazno grotlo i nista vise. Crna rupetina svemirska. Tako i biva. Nije ni cudo sto mi se mini iPod izgulio na vise mjesta (od kljuceva), a ponekad se znaju nalijepit gorespomenute gastronomske tvari. Dakle, sve je porazbacano po svuda.

Mos' mislit kako je ugodno i zabavno naci nesto sto trazis, a ne mozes naci. Zapravo, jest zabavno. Nikad ne znas kakvog macka u vreci ces potegnut. Recimo, trazis Oyster Card, a kad tamo, izvadis pantyliner! Jeee! Tako se mogu provesti sati nevine i jeftine djecje zabave. A i vrlo elegantno covjek izgleda kad manijakalno prebire po torbetini sa jednom rukom (sve to iziskuje izuzetnu koordinaciju, koncentraciju i eleganciju): te otkopcavaj patent, pa jos neku sigurnosnu kvazi-bravu (i to sve jednom rukom jer ne nosim nista na ramenu, nego se pravim urban chic i teglim u ruci ili prebacim na podlakticu, za sto prakticniji zivot svakdasnji - jedino tako se osjecam ko Liz Hurley u paparazzi sekciji tabloida, oh, sto mi oduvijek bijase zelja).

O tome da mi je neopisiva zelja uvijek natrpat sadrzaj citave Burkine Faso unutra da i ne govorim. Treba tu stat svega i svacega, a vecina toga apsolutno bespotrebna. Ali ne, glavno je da se to nadje u torbi. Jer tko zna kad ce ti to sve zatrebat (nikad, ali nikad ne reci nikad, tako su nas ucili). I onda tegli ko magare na izdahu. Torba poprimi jedan neobicni izgled pucanja po patentu pogotovo kad strpam u nju jos citavu make up sekciju Hollywooda. I kad jos uspijem na to nadodat kutiju prave grcke alve sto naredih jednoj muzejskoj dobrovoljki da mi donese sa uskrsnjih putesestvija grckih.

Jer elegancija je moje i prvo i drugo i trece ime.

Pa krenimo sa izuzetno zanimljivim trenutnim stanjem stvari (i pokojim vrlo vaznim objasnjenjem):

-kisobran (naucih u ovih stosezdesetipet godina otkako kuburim ovdje da je ovo jedan od najkorisnijih rekvizita ikad)
-novcanik koji podsjeca na Pavarottijev trbusni opseg (torba u malom jerbo natlacim i svoj ID pass za poso, muzejske kljuceve, kartu za vlak, penkalu i jos stosta)
-uvijek se nadje 500ml plasticna boca vode (koja se ponekad i prolije po citavoj torbi, za bolju zabavu)
-mob za koji em nemam pojma da mi ikad zvoni, em, ako i zazvoni, dok ga ispulim iz citavog smeca vani, proso voz (figurativno i doslovce)
-antibakterijski gel za ruke (malko sam paranoicna po tom pitanju)
-cesalj (jer cesto treba ukrotit ovu grivu praljudsku sto se usidrila na glavurdi mojoj dragoj)
-papirnate maramice
-suncane naocale kojima izgubih futrolu pa sve cekam kad cu ih jednom zgromit do kraja
-Trebor softmints spearmint
-Nivea lip balm sa okusom i nijansom jagode (je, je, znam, ovo pickasto-zensko jest)
-FCUK 'lick me' bezbojno sjajilo za usta sa okusom peperminta (vidi gornjespomenutu op. a.)
-Carmex lip balm (volim ja njegovat usta svoja)
-Narciso Rodriguez dzepni parfem (ko ikad koristi Northern Line znat ce zasto je parfem obavezan nakon koristenja iste)
-tablete protiv zgaravice (posljedica cestog i bjesomucnog krkanja)
-prastari sprej Bach's Rescue Remedy (to kad se raznerviram poradi kasnjenja vlakova)
-DM upaljac star 16 godina (kupljen na maturalcu u Becu)
-mala kutijica Marlboro Lights (pakovanje sa 10, ne 20)
-neka od knjizurina kojom kratim vrijeme (dolje hardbacks, zivili paperbacks)

Da nisam to izbacila od sebe ne bih mogla vise zivjet ni 3 sekunde, a bogme ne biste mogli ni vi.

- 11:47 - Komentari (44) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.05.2006.

Stilske vjezbe londonske, rvacke i brazilske


Lazem ko pas mjesanac. Zapravo, ko dzukela. Ali da ne bude krkacina u naslovu odlucih se na nesto sto ponajmanje veze ima. A mozda i ima. Neka tajna veza. I to.

Uostalom, i ona i ja preuzesmo uloge crkvenih miseva koji su pare prokockali sto u Berlinu, stono u Dublinu. 'Os krkat? 'Ocu. 'Os jeftino? Daj! Vjestica i baba roga u jednom kakava vec jesam imah osebujni predosjecaj da ce ovog puta Brus uci u kadar. Kasnije ce se ispostavit da sam bila sablasno u pravu.

Ovog puta bijah spremna. Onako, militaristicki precizno. Oboruzana sa DeVeDeom i Kiki karamelama usetah se i uskocoperih se u stan ko da je moj. Bez da je progovorila tutnuh joj citav arsenal u rucetine promrmljavsi nesto sto je zvucalo kao "Nu i da se nisi vise usudila pisnut." Mislim da se nije jerbo se ucutala i natjerala me da odgledam zadnjih pola sata nekog tamo filma. Po starom, dobrom Xiola obicaju odmah poceh ispitivat o cem se radi, ko je ovaj, ko je onaj, jel' ovaj jebo onu. Mislim da pitah koji je naslov filma. Bijase mi receno. Da bih nakon tocno 34 sekunde ponovo pitala isto pitanje. Ne namjerno. Jer pomrcina mozgurine moja je svakodnevna pojava. Zamalo zapitah i po treci puta. Ali ipak nisam. Shvatila sam da bi mi napokon bilo dobro udubit se u pomno pracenje radnje.

Brus je citavo to vrijeme kutrio kao previse zalivena pustinjska cvecka i igrao je neku tamo brutalnu igru u kojoj moras smajserisat protivnike. Imao je goli torzo. Sto me i nije previse ni diralo, ni pipalo. Da je Cimer sjedio poluobnazen, e, to bi vec bila druga, treca i cetvrta prica. No, ovako, bijah 'ladna poput zime u Patagoniji. Ugodno caskah sa Marisi sve dok nije spomenula ONO vjencanje. Onda se momentalno sledih, progutah nevidljivu knedlu i nastavih cvrkutat ko da se nista nije desilo. Marisi je pokusala animirati Brusa sa Kiki. "Vidi, Brus, KIKI, KIKI bomboni, oooo, rvacki slatkisi!!" Ali Brus je samo muski rogoborio sebi u bradu, zagrabio bombone bez da je skinuo pogled sa smajsera i zadovoljno mljackao. Svejedno, Marisi ga je zaljubljeno promatrala i treptala okicama.

Cimer trenutak, prvi i zadnji: pojavio se. Posto je mislio da sam ja Olga odmah se uzjogunio i poceo nesto glumatat. Bio je malko naroljan, izgleda. Ali to mu mogu i oprostit. Ipak se jos malo pa zeni. Malko se vrtio po kuhinji, uzdihivao dramaticno, ispsovao tu i tamo i zavuko se u svoj brlog. Bez mene. Nije bilo smisla da oplakujem situaciju. Bitka je i ovako i onako izgubljena. Junacki se oduprijeh samosazaljenju i jos junackije arlauknuh "Kruha i krkanja, SAD!" Drugim rijecima, pozurih ovo dvoje zaljubljenih ljencuga da mrdnu guzicama njihovim lijenim.

Putem do krkaone (ijopet tajlandski restoran) desavale su se otprilike ove stvari: histeriziranje oko odluke u koji bus cemo se utrpat (Brus je htio broj 38 ili 73 u kojem se moze ko fol svercat); u busu moradoh Brusu objasnjavat koncept Rvacke kao turisticke destinacije (islo je otprilike ovako: Rvacka, errrm, zemlja mora, krkanja, errr, rvackih ljudi; nakon toga me je prekinuo jerbo je ispalo da zna o Rvackoj vise nego ja, sto i nije neko supernadnaravno cudo jerbo tehnicki zivjeh u zemlji toj samo 4 godine). U jednom trenutku je uzviknuo i "Kuna!" Aaaa, Brus, buduci rvacki zet.

Onda su se malko njih dvoje verbalno suceljavali ko stari zaljubljeni bracni par dok sam ja, pametnica kakva vec jesam, sa strane to sve promatrala sa socioloske strane. Rece' Marisi da je boli desna sisa i da ce morat u doktora. Brus se sav bio uzvrpoljio. Doktora? Erm, muskog doktora? Aj, moze, nek te pregleda, ali nemoj samo da das ti pipa sisu, bijase njegov mudar zakljucak te teme. Aaa, Brus, bog ga blagoslovio.

Dodjosmo. Sjedosmo. Narucismo. Po obicaju, Marisi je narucivala cvrstom odlucnoscu koju samo ona posjeduje: ja cu narucit ovo i ono; hm, ne ipak cu ono; da, ja cu ONO; ne, mozda ipak necu ni ovo ni ono. Koga ce ona odlucit spasit u slucaju ako ikad izbije neki, recimo, pozar pitaj boga, odnosno blago njemu ili njoj?! Narucismo i pehar nekog tajlandskog koktela drecece ljubicaste boje.

Brus se nesto bio vrpoljio jer nije dobio ono sto je narucio. Ali se suzdrao i nije pucketao prstima i dozivao konobara. Umjesto toga je postao izuzetno blagoglagoljiv. Novo, novo, novo!! Brus animirano prica! Brus voli pivo! Marisi i Brus zele da odem na Oktoberfest sa njima! Prije toga zamalo uspjeh zapalit citav stol i samu sebe, ukljucujuci i Marisinu skupu Balenciaga torbu.

Naime, Marisi me ucila kako prijeci preko plamena od svijece, a da se ne zapalis i zacadjis. Plaha kakva vec jesam nervozno pokusah slijedit njezine mudre upute. U svojoj plahosti u jednom trenutku ne da prodjoh prstom kroz plamen nego kroz citavu svijecu koju srusih ko zrelu tresnju. Dakle, opandrljih je i ona se otkotura preko citavog stola, zapaljena i puna tekuceg voska koji se razlio na sve strane. Vidjeh da je opalio i inu Marisinu torbu (komadi skamenjenog voska visjese slavodobitno na svijetlo zelenoj kozi). Ona se sva uspanicila. Nije mi preostalo nista drugo doli da cutah mudro i sve je nekako pokusavah navinut na neku drugu temu razgovora. Ali avaj. Nije uspjelo. Najebah na jedno 2 minute. Kako doslo, tako proslo.

Starudija kakva vec jesu (Marisi i Brus, jel') poceli su naveliko kukumavcit jerbo jos malo pa je poceo CSI na televiziji. Kolutah bjeloocnicama i ajmemenisah do neba, ali nije pomoglo. Dodji spavat u nas, gugutase oni. Je, mogli su mi jos kasnije rec: ne imadoh nit pidzame, nit stokilsku parafenaliju za skidanje sminke i ostalih potrepstina bez koje ni 5 postotna zena ne moze, a kamoli 12 postotna (ko ja)? Iako je to mozda znacilo da bi se Cimer ijopet bio motao zamotan samo u rucnik po dnevnoj sobi moradoh kamena srca odbit. I nestat u mrklom mraku, pravac pripizdina. Duboki uzdah prolomise se neonsko obasjanim londonskim, nocnim, travanjskim nebom.

- 11:10 - Komentari (39) - Isprintaj - #

srijeda, 03.05.2006.

Max Clifford, pojedi se!


U pauzi dok ne zakeljim, po obicaju, mastoviti opis krkanja, laprdanja i sveopceg blamiranja evo vam na sad! Iako me trenutacno, kao pravu starudiju, boli lijevo uho i kljuca me u mozdanu ovojnicu.

Marketing i ja. Mislim, pa ne bih mogla Eskimima ni centralno grijanje prodat, a kamoli nesto izreklamirat. No, jednom kad dam rijec nikad je ne pogazim urbanom blatnjavom cizmom svojom. Ne znam njega/ga, odbih otic na kavu sa njim i Reginom za Novu godinu; ima neki ko fol bend jer su svi Obrezani sto mozda je, a mozda i nije dobro. Ima celulit i pristeve; nema curu; ima svoje gejpedere; pa nekog frenda s masnom kosom i nekog frenda koji vozi Hondu i ne moze omastit spolovilo vec poprilicno dulje vremena. Ostavite mu/im koju pusu, dajte mu/im koju kunu ili ojro i zobat ce kikiriki iz vase ruke. Dapace, stovise, polizat ce vam citavu ruku. Prepoznajte sarmere, odnosno, samozvanog sarmera (njega ili ga). Reklamiram ga/ih samo zato jerbo samo je jedan Hybrid. A puno vise nas. I u nadi je spas.

Nit sam sliku dobila, nit luk jela ni mirisala. Za vizuelni dojam za svisnut tresni 'amo.

Ko me zeli unajmit za marketing gurua, bar mitzvahs, zenidbe, udaje, krkacine, krstitke, pracenje u vojsku, peacke (za makedonske ritualne obrede, op. a., ono, kad mrtvac bude star 40 dana pa se kuhaju sarme, punjene paprike i baklave i nosi se na groblje) mozete me unajmit ko vola za drvenim plugom (odnosno, za saku ljesnjaka ili ljuske od kikirikija) .

'Alo, Hybridetino, ukoliko mi uskoro ne platis jednu kavu proganjat cu te u nocnim morama tvojim. Jer ja nemam integritet.

Let the games begin!

- 00:12 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.05.2006.

Kako prici muskarcu, a da te dozivi kao laku zenu?


Rece' netko uguglavsi to i nadjovsi ovu brvnaru. Zanimljivo. Nadasve antropoloski interesantno. Prvo pomislih da se ispred 'dozivi' nalazi rjecica 'ne', ali nakon pomnijeg i pazljivijeg promatranja, te dubokoumne analize doticne recenice zakljucih da je to bila samo fatamorgana. Sto jadna zena da napravi, a da ne bude laka? Nego teska, olovna i jaka (oh, krampus ga odnio, ovo se i rimuje)? Ali ne, to ne bijase poanta. Samim procesom oduzimanja te kljucne rjecice koja nikad nije ni postojala u ovom kontekstu dobiva se jedno tesko i delikatno pitanje.

Pitanje u rangu takvih filozfsko-umnih MateMisoKovackih pitanja poput Sto je zivot? Odnosno, razlog da se zivi jest...? Jesmo li sami u svemiru? Zasto ne mogu skinuti tri kile u tri dana?

Stvarno, kako prici muskarcu, a da te dozivi kao laku zenu? Ovo ce me strpati u grob i prije nego sto htjedoh. Samo da ne umrem u neznanju, samo to ne!

A sad: trailer za jucerasnju krkaonu!
Pustimo sad takve trivijalne stvari koje zivot znace, jucer se desila superubermegaturbokuldostojanstvena krkaona sa Brusom u vrlo pricljivoj ulozi. Brus prica! Brus ne suti ko zalivena cvecka! Brus zajebava Marisi! Brus krce! Xiola biva classy bird (nadmasuje samu sebe po n-ti put), ovog puta sa voskom! Marisi i dalje ima neizmjeran talent za donosenje odluka!

Sve nas ubi' neizvjesnost, znam, znam.

I konacno saznah cemernu vijest koju za zebnjom u srcu ocekivah vec dulje vremena: Gruzijac i Cimer se zene krajem mjeseca. Moram se spremit za dozivotnu korotu.

- 12:02 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there