Malko rime nikom ne skodi. Ali jedno je sigurno: nikad necu ostat gola kako sam navalila NE praznit ormare od gluposti.
Ko fol nista toliko ne bi trebalo oslobadjati kao frktanje bespotrebne robe iz ormara. Oslobodilacke se snage prilikom tog cina jednostavno razmasu uzduz i poprijeko i zaposjednu dusu poput djavla crnog u tijelu Linde Blair.
Otprilike se takav junacki pothvat okurazim (i padnem vec na startu) napravit kad mi, poradi tko zna kog razloga, padne mrkli mrak na oci. Kad vise ne mogu posteno zatvorit vrata na ormaru. Kad u hrpi ubudjosane robetine ne mogu naci sto trazim. Odnosno, kad bespomocno sklopim ruke, isposnicki pogledam u onog tamo gore svemoguceg i zavapim glasicem ocajnika Nemam nista za obuci! I pri tome mi se piramida roburine obije o glavurdu. Doslovce, ne figurativno.
Dakle, bolji i ljupkiji uvod ne mogah napisat. Zdravoseljacki receno, robe u ormaru ko rakove djece. Pogotovo one koje sam zadnji puta metnula na sebe jos dok je Franz Josef Neznamvisekoji sukao svoje brcurine. Kao, neka, neka, metnut cu ja to na sebe vec jednom. Pa prolaze minute. Sati. Dani. Godine. Stoljeca. Raznorazni mileniji. Smjenjuju se razlicite galaksije. Crne rupe. Ali odlucnost ostaje cvrsta poput armiranog betona: sve cu ja to jos metnut na sebe. Bez obzira sto u tome izgledala ko 3/4 napuhani gumeni camac. Koji se nasukao negdje na nekom nepoznatom grebenu. Dzaba uvjeravanja. Znam da to vise nikad necu metnut na sebe. Prekrizi. Gotovo je. Mos' slobodno tamjanom mlatit nad time. Amen.
Umjesto da mi dodje da sve onda frknem u vrazju mater bez pardona ja se neckam. Te stojim pred ormarom sa, recimo, najodurnijim primjerkom neke dolcevite na volane (primjera radi, jel') koja je zadnjih 345 godina camila na dnu i filozofiram sama sa sobom. Licnost mi se polarizira. Baci je! Nemoj! Nes' je vise nosit! Erm, 'ocu, 'ocu, vidi kako je lijepa i nova i nikad nosena i kostala ko u svetog Petra pet-sest kajgana! I tako u krug. Te primim hlace koje ni mrtva, ni pecena, ni varena vise ne bih obukla na sebe. Proces se ponavlja. Neckam se ko mila gera. Voli me, ne voli me. Voli me, ne voli me. Usput se krizam uzduz i poprijeko jerbo kako sam mogla kupit takvu gadariju u trenucima pomrcine uma. Ali desi se, eto, da i najgluplji pokleknu. Stono bi onda znacilo da si toliko glup da si, zapravo, izuzetno pametan. Ali to su ipak pusti snovi moji.
Ipak, nemojmo bjezati od prave srzi problema: zasto ne mogu odvojiti srce svoje drago od hrpe odvratnih primjeraka robe koje znam da ih nikada vise necu ni pogledat, ni omirisat, a kamoli metnut na sebe? Najboljom i najzdravijom logikom onda dodjem do zakljucka zasto: pa jos cu ja to nosit. Odnosno, upravo od sutra ja cu to metnit na sebe i postat cu hipmegakul. Ali to sutra, kao sto svi mi dobro znamo, nikad nece svanuti. Tu haljinicu na volane nikada vise necu stavit na sebe. Camit ce i dalje jos daljnjih 667 godina na dnu ormara. A ja cu i dalje zivjeti u zabludi da cemo se kad-tad ozenit (odurna roba i ja). Do slijedecih oslobodilackih snaga i frontova. Za ormar sa hrpom bespotrebne i beskorisne robe - naprijed!
To su ipak tragedije Shakespearovskih razmjera.
Post je objavljen 11.05.2006. u 11:30 sati.