Uh, imperativ...
Covjek bi mislio - sto starija to pametnija, profesionalnija i tako nekim tim redosljedom. Da, toliko pametnija da pamet silnu kefom moram kefat svako jutro sa sebe da mi se ne bi obila o glavu. Recimo, sastanci na poslu - naprosto ih O.B.O.Z.A.V.A.M. Nes' ti autoriteta u mene. Kao prvo, uvijek ih odgadjam maksimalno koliko sam duga (nisam bas) i siroka (to vec moze). Kad vidim da prekrdasim svaku mjeru u odgadjanju ipak zakazem jedan, onako, reda radi. I imadem najbolju namjeru da budem profesionalna, puna znanja, inspirativna i konstruktivna. Sve najbolje za najboljeg od najboljeg.
Na sam dan dogadjaja vitoperim se vec od jutra. Te se kao pripremam. Te radim raznorazne planove. Sam spomen na stalozeno sjedenje na miru dulje od 4 minute oblijeva me slapovima panike. A tek autoritet koji moram odglumatat... Uglavnom, udjem odrijesito u lavlji kavez. Sva onako, puna znanja i inspiracije za svakoga. Koje otprilike pocne kopnit jedno 2 sekunde nakon pocetka.
Prvo malko piskaram o cemu se radi, onako, entuzijazam golemi odmah na pocetku, tek toliko da se zna. Onda mi dosadi. Pogled kroz prozor nema bas nekog smisla jerbo je soba za sastancenje u prizemlju koje gleda na ultra zanimljivo parkiraliste. Tad pocne opasna opasnost rojenja svakojakih misli. Prvo sto (da se posteno odmorim od piskarluka) napravim jest da svakog nazocitog ponaosob pokusam zamislit bez odjece. Kazu, ako to napravis, nikad te vise nikoga nece biti strah. Ponekad je takva kontemplacija prestravicna i pretraumaticna pa se tom mislju ne mogu izbaviti od vrludavih misli.
Nakon pisakranja i golotinje slijedi crtkaranje i saranje po listu papira. Obicno zapocnem profilom John Lennona (obiteljska tradicija bjesomucnog netalentiranog crtkaranja koju naslijedih od brata moga). Odmah ih nakotim jedno pet-sest onako bez po' muke. Stanem. Onda slijedi kocka u trodimenzionalnom obliku. Sa onim imaginarnim tockama-linijama koje, kad covjek zaskilji, prikazuju trecu dimenziju.
Ako mi postane ekstra-specijalno zanimljivo pocnem proucavati pukotine po zidovima. Je li ima novih od proslog puta? Gdje bi jos trebalo sto zagipsat? Hm, zaboravih izraspat palac na desnoj ruci. Ponekad me obuzmu izuzetno gresne misli iz cista mira koje me dosta izmrcvare i koje potom pokusam sasjec u korijenu. Kakvog se sve svastarluka ne nadje u supljoj lubanji ljudskoj upravo kad ne treba!!!
No, svakog gosta tri dana dosta. Vrpoljim se neizmjerno. Odlucim aktivno se ukljuciti u raspravu. Bjesomucno kimam glavom. Odobravam u kljucnim trenucima. Kudim u isto tako jos kljucnijim trenucima. Zamahujem i lamatam papircinama lijevo-desno. Sijem autoritet posvuda. Ponekad mi nikako nije jasno kako uopce uspijem izblefirat takvo nesto pa se samoj sebi divim. Izgleda da mi mozak jos uvijek nije posve istrunuo. Ali ima vremena. Polako, ali sigurno.
Za kraj: kad se sve zbroji i oduzme (epilog u natuknicama sto se tice moje prijasnje avanture):
*zaradih zuljeve i iskasapljena stopala ko da sam plesala Labudje jezero
*od bolova i muke suze mi same kapase i natapase trvdi asfalt londonski
*htjedoh izut cipele i hodat bosa po nemilosrdnom betonu londonskom, ali uvidjeh da bi to ipak bilo preradikalno i za liberalni London
*bol nije moglo ublazit ni slusanje Footloose soundtracka
I za kraj: nije zvaka vrijedna seljaka u par izuzetno sitnih, ali visokih koraka
Post je objavljen 17.05.2006. u 11:26 sati.