Sto sam starija, to sam plasljivija. Jos malo pa cu se pocet plasit i vlastite s(t)jenke na zidu. A kamoli iceg drugog! Sramotno sto me sve moze isplasit do te mjere da vrisnem na glas od uzasa. Gdje su dobri, stari dani kad sam golim rukama ceprkala po svjeze izoranoj zemlji i trazila gliste. Gliste, one ljigave ljubicaste bezoke spodobe o kojima se cak uci na satovima biologije. Koje mozes precvikat na odredjenom dijelu i ponovo se regeneriraju. Gliste, koje se onako ljigavo migolje izmedju prstiju. A ja u transu! Hvatah ih iz razloga sto bih ih onda davala kokosima sa kojima bijah na 'ti' i maltene odrastoh medju njima. Da, seosko dijete ja bijah jednom davno, u dalekoj galaksiji.
Nema sanse da sad u ovim godinama zalazeceg sunca taknem nesto takvo! Nije ni cudo kad me dvije-tri niti crnog konca znaju izbacit iz takta. Ali onako, za ozbiljno. Naime, narukvica sa motivom brazilske zastave koju imam na zapescu desne ruke se veze. Pa malko onaj vezni konac (ostatak od cvora) klapara okolo. Po n-puta me izbezumi od straha jer tko zna sto vidim: onda ciknem, poskocim i na djelic sekunde pomislim da me izjeda neki nepoznati zivuci organizam. Poslije psujem samu sebe poradi gluposti, ali kasno je.
Situacija jos jedna: odem na vrt i prtljam oko cvijeca. Ugledam nesto zeleno na rukavu. Arlauknem ko mazga i pocnem vristat i trckarat naokolo izbezumljeno. Susjedi su valjda vec naviknuli na cinjenicu da imaju ludu Maru za susjedu. Kad se malko priberem shvatim da se neki majusni insektic zalijepio za rukav. Ili kosu. Kako sam samo zazmirila na 3 glomazna zohara u kupaoni u Furnace Creeku u Death Valley ni sama ne znam. Zazmiri i odi na WC bijase mi mantra, a u glavurdi se roje svakojaki horor scenariji. Vristala bih svaki puta. Puna 3 dana. To je jako puno vristanja. Nije to mala stvar.
Prije neki dan otvaram galerije u muzeju. Kadli spazih nesto sivkasto-plavo i prozirno. Ustuknuh ko oparena, izbuljih oci, a jeka od vriske moje svakdasnje u praznom muzeju odjekivase na neki vrlo zlokoban nacin. Prva asocijacija mi bijase: ajme, netko je ostavio komad hobotnice!! Nakon 34 sekunde ipak odbacih takav zakljucak. Da bih u tridesetpetoj sekundi buljenja u taj 'komad' mozak zakljucio da je to, zapravo, crknuti mis/ptica/ostala pernato-krznata zivina po zelji. Srce mi zalupa ko ekspres lonac pun graha na jakoj vatri. Po drugi puta iz grla mi se prolomise neki neartikulirani zvuk kojeg ni sama bas ne prepoznah. Cak i instintktivno ustuknuh. Uplasih se, brate.
Tek nakon jos plus dvaejssest sekundi (dakle, nakon pune minute) shvatih da je hobotnica/raspadajuci mis sivog krzna, zapravo, plasticni dinosaur kojeg je valjda neko derle izgubilo. Neckajuci primidoh plastiku sa dva prsta (ne daj boze da se ispostavi da je ipak bila zla hobotnica sa nekoliko jos zivucih pipaka) i frknuh je u smece.
Uostalom, sto i ocekivati od zenskog djeteta koje je trajno istraumirano od svoje 8. godine, kada jedno musko dijete, odnosno brat, dozivotno mi utjerase strah u kosti sa prijetnjom kako se vanzemaljac (onaj Carpenterov iz Tamne Zvijezde), koji izgleda ko lopta za napuhavanje, nakotio u ormaru. Od muke nisam mogla spavat u sobi punih par dana. A on se samo grohotom smijuljio tudjoj nesreci. Jos i dan danas zavirujem u ormare za svaki slucaj. Sjecam se da je lopta imala uzasne kandze sa kojima bi mogla i meso kidat.
A uopce necu ni spominjat kako mi je brat zapaprio za Ratom svjetova i kako me uvjerio da je to sve istina. I da ce nas svi ti monstrumi pokosit. I kako drhturih na kaucu glave zaronjene u jastuk od straha, muke i jada, a Richard Burton mi broji zadnje sate.
Jer ja sam zvijezda. Ona repatica. U moru. Petokraka.
Post je objavljen 09.05.2006. u 11:26 sati.