The Last Broadcast

petak, 28.04.2006.

Ljevoruki ljenivci svakdasnji

Rece jednom Neutrino da ga mrzi kad procita size knjige na koricama. Da voli bit iznenadjen. Au contraire, spadam u vrlo predvidljive spodobe (recimo, poginuh od muke kad odgledah Capotea bez da se oboruzah o cemu se, zapravo, tamo radi). Prvo sto napravim kad svojim rucerinama svagdasnjim zgrabim kakvu knjizurinu jest da pogledam korice na kraju. Pa korice iznutra. Da vidim sto pise, o cemu se radi, size radnje, je li valja. Ne, lazem. Zapravo, prvo sto napravim jest da je omirisem izvana i iznutra. Miris tiskare me je uvijek dovodio do nekog blazenog stanja. Zbog tog mirisa bih se cak usudila upravljati ledolomcem, odnosno, tjerala bih moje da mi kupe sve udzbenike tjednima prije pocetka nastave samo da bih ih sve individualno mogla omirisat. Eventualno procitat. Ali obavezno pocet s kraja. Jos ako se stamparska tinta primi na prste tim bolje.

Mozda je ovo deformacija jednog ljevaka (ljevaka kojeg su represijom natjerali da pise desnom rukom pa sad valjda slavi pirovu pobjedu) koji sve mora krivo zapocet. Ali najveci gust mi je odmah, docim zgrabim knjizurinu, omirisem je i procitam korice, da zapocnem citanje straga. I to ne samo straga, par recenica. Nego tako idu citava poglavlja. 23. Pa 22. 21. Tako odmah ubijem sve muhe koje mi se isprijece na putu do saznanja: odmah znam tko je koga, zasto, kako. Mislim da je i ekonomicno. Ne moras procitat citavu knjigu, a znas o cemu se radi. Takvom rabotom likovanje je upotpunjeno. Takva mudra i opako efikasna taktika mi se isplatila u srednjoj skoli. Kad na prepad moradosmo nalaprdat nesto o Ani Karenjini. Kojoj procitah samo poglavlje gdje se bacila pod vlak. I nesto tamo nesretna ljubav, ovo-ono, univerzalna tema o kojoj mozes na dugacko i na siroko i na slijepo. Stono, rodjeni blefer ko sto jesam, i napravih.

Ne da samo pocnem od kraja, nego ponekad samo onako, poput padobranca kojemu se jedva padobran otvorio, upadnem u sredinu. Pa se udubim u to bez kraja i konca. I sad pametan covjek bi isao nakon toga ili na pocetak ili na kraj. Covjek kojemu fali pola daske u glavi ne. Recimo, do smrti odcitah poglavlje gdje Emma Bovary pohlepno grabi bijeli prah iz neke bocice (hm, mozda bijase tegla?) i otruje se. Sto ti je kultura?!

O tome kako nemam strpljenja dovrsit knjige koje poceh dok je jos krapinski pracovjek tesao kamen da i ne govorim! Mislio bi covjek, sad kad dnevno izdangubim po 3 sata na javnom prijevozu, da bih se nacitavala do besvijesti. Ni govora. Pocnem sa najdivnijom namjerom. Ali u prosjeku ne mogu svarit vise od 10 stranica. Em mi se pocne mantat u glavi, em obicno jednu stranicu moram procitat i po par puta jer mi mozak odluta tko zna kamo, em mi se vecinom besciljno buljenje kroz prljavi prozor cini puno prihvatljivija opcija. Mozak na pasi nikad nije imalo bolje znacenje. Na vlaku. Piljeci bestraga. Bez kraja i konca.

Dijasporaski kutak za zahvale: hvala Big Vern za Kiki bombone, kutiju Bajadera, plasticnu magnetsku mini japanku (aka drzac papirica) i frotirastu masku za oci (da mos' zaspat kad je vanka dan). Prosto mi je doslo da zaojkam od miline u Vrancuza. O, dijasporo, i koske su ti teske!

- 11:44 - Komentari (48) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2006.

Po(r)uka za svaku zenu

Sad kad smo diplomirali to kako izgledam i posto prosla baba s kolacima sto se tice prethodnih postova (drugim rijecima, zasluzeno ce tonut u zaborav usprkos Googleovom cache-u - to je jednostavno kao i Kopernikova tvrdnja da se Zemlja okrece oko Sunca), red je da se iznerviram.

Neke stvari, ne da bi zakonom trebalo zabranit, nego bi i sama pomisao na takve nekakve odurne radnje trebala biti dovoljna da se doticni gresnik uhapsi po kratkom postupku i kazni bez ikakvih kerefeka na sudu. Sve smisljam kakve bi to kazne trebale postojati za takvo oskvrnuce (par takovih zlih kazni trenutno mi pada na pamet poput): dozivotno nosenje gumenih rukavica do lakta; dozivotno citanje jednog te istog broja The Sun-a (bez stranice broj 3); dozivotno druzenje sa glazbenim opusom Michael Boltona; ili dozivotno pipanje torza Anthony Kiedisa (dobro, ova tzv. kazna je patka koju podmetnuh reda radi i zbog koje bih rado pregazila bosa po kristalnim casama).

Kakva bi to radnja mogla prouzrociti toliko snebivanje? Kupovanje grudnjaka. Ali gdje je sad tu uzrocno-posljedicna veza? No, nije to samo obicno kupovanje. Nego kad muskarac, muz, zarucnik, dorucnik ili porucnik odu zajedno sa zenom, djevojkom, zarucnicom ili babom u kupovinu istog. Ima li uopce toga, pitate se? Ima, ima, kako da ne!? Jucer bijah svjedokom upravo takve rabote nakon koje mi padose mrkli mrak na oci.

Dok se po stoti puta vrzmah oko jednog te istog grudnjaka (da li da ga kupim? 'Oce li mi ih spljeskat? Podic? Smanjit? 'Oce li mi zasmetat ona zicetina?). I spazih dvoje penzionera. Musko i zensko. So far, so good. Poceli se i oni vrzmat. Dobro, demokratska smo drzava, sto da ne? Odjedanput dopru do mene glasovi koji nadjacase vlastite mi glasove u glavi. ON: "E, da, ovaj, sta kazes na ovaj? Ovo ti je cup taj i taj (u doslovnom prijevodu salica po kojoj se mjeri velicina sise, a varira od AA pa sve do kojeg god slova abecede zelite)." ONA: "Hmrmpfh, da, ali ne vidim cup taj-i-taj." ON: "Pogledaj ovog kako je mekan, uzmi, vidi." ONA: "Eeee, da." I tako dalje i jos dalje i predaleko.

Dakle, muskarac i zena zajedno kupuju njoj grudnjak. Neke stvari su svete. A ovo je jedna od tih svetih stvari. Jednostavno je plain wrong da se dozvoli muskom da ide birat. Sta, recimo, on zna o anatomiji jednog prosjecnog grudnjaka? Razumije li se u zargon? Sta njemu znaci, recimo, 32AA, 34D? Underwired (onaj sa zicom), onaj koji je za ispod majice sa kratkim rukavima, pa onaj koji se moze skrpat na 5 razlicitih nacina? Ne znaju. Znaju eventualno pokazat sakom obujam i to je sve. Ali da li takva gesta zeni moze nabavit taj sveti gral, idealan grudnjak? Ne moze. Slucaj zatvoren. Ad acta.

Ista stvar i sa biranjem donjeg vesa. Ni pod razno nemoj dolazit sa mnom. Ni pod razno mi nemoj kupovat tamo neke strave i uzase. Musko poimanje zenskog donjeg vesa me ne ispunjava nekom ushicenoscu velikom. Zapravo, ispunjava me jezom. Jednostavno takva koncepcija ne drzi bunarsku vodu. Jos kakve sam srece sigurno bi mi to musko nakupovalo tanga, raznoraznih sumnjivih kombinezona (sa crnom cipkom, naravno) koji bi mi dobro dosli jedino da ga zadavim sa inim.

Zapravo, ista stvar i sa svakom preostalom kupovinom. Da mi dahce iza vrata i govori "Joj, gle, mucica, ovaj ruz, pa dobro bi ti stajao takav jedan.", jedino sto bih mogla ucinit jest da ga opandrljim svom snagom, prijedjem preko mlohavog lesa i nastavim dalje sama. Ovo jedino prolazi sa mojim gejpederom. Za ostale: odbij, brate! Pomozbog za ostalo kupovanje odjece, obuce, te sveopcenito razgledavanje po ducanima. Odi si fino gdjegod, u birtiju, gledat sportske emisije, rjesavat osmosmjerke, prat si potkosulje, pusti me na miru. I sad ja hocu jednakost medju spolovima! I hocu bit ko fol emancipirana. Kud ces vece emancipacije nego ove?!

Jos jedna podvrsta koja bi se tu mogla ugurat (dakle, osim prazne postoji i suplja slama koju moram izmlatit) jest da ON i JA radimo na istom radnom mjestu. Ili da smo zajedno u bendu (a la Debbie Harry & Chris Stein). Oslobodi me boze ovakve kletve! Neka bude netko u sasvim stotom fazonu. Po ovakvim mudrim dedukcijama bilo bi mi dobro da imam jednog pravnika. Pomisao na koju me perverzno obavija neka ledena jeza. Ili netko tko moze pricati o svojstvima obicne smedje kuverte jedno najmanje sat vremena (sto znaci da ima izuzetne narativne sposobnosti i da uopce nije dosadan kao kopriva poslije kise). Da, mislim da bi to bilo idealno.

Moradoh se olaksat. Odnosno, nadam se da Anthony Kiedis cita ovo i da si sve ove informacije fino tefteri u tekicu. Jednu po jednu.

I za kraj, da sam musko, potjerala bih Angelinu da spaja gradski vodovod sa bakrenim cijevima (olovne su kao sad zabranjene). Pamelu bih dala u zavarivaonicu da sudjeluje u zavarivanju ogromnog putnickog trajekta. A Catherine Zetu bih zaduzila da mi nosi plasticne vrecice iz Tesco-a (ducana). A Charlotte Rampling bih ucinila bozanstvom.

Sad kad mi se nakaleme, ali ne znam ko drzi kopirajt za ovo.

- 11:19 - Komentari (47) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.04.2006.

Suncajmo se! Ili ne.

Ponosim se sa svojim mlijecno-bijelim tenom. Puti. Kako god. Ko da sam sunca vidila otpriliko koliko je i moja macketina sharala nejednadzbe (sto kredom, sto kandzama) po skolskoj ploci. Sunca se klonim ko alkoholicar vode. Neka samo malko provirim na zvizdan, gotova sam. Nema me. Odnosno, uspanicim se i pokusavam prekrit dragocjene dijelove koze moje svagdasnje. Kakva pocrnilost, kakvi bakraci! Solarija ne da vidla nisam nego ne bih ga znala prepoznat ni da me odvede na veceru, a kamoli ista drugo. Moja nozurina krocila nije u to grotlo uzasa i strahote. Da Kramer nije bio zaspo u jednom od njih ne bih ni znala da postoje.

Sredstva za zatamnjenje su mi otprilike poznata i kuzim se u njih koliko i u pravljenje baklave i skracivanje nogavica na hlacama istovremeno. Isto tako znala bih ih koristiti poput, recimo, krave koja se nameracila izvadit zub (pri tome, ajmo reci, koristeci slamku za vadjenje), recimo, skakavcu. Marisi mi jednom pokazivase kako je Brus nije dobro istracko sa St Tropezom. Pa joj kao ostale neke mrljetine, brljetine, sta ja znam tu terminologiju. Pa to kao navodno nije bilo dobro i ispade zlo i naopako i nahero. Nasla je crkvu di ce boga molit po tom pitanju (aka meni je nasla rogoborit).

Suncam se na plazama (na kojima se kao sunca i jedu sendvici od pastete i paradajza) otprilike svakih 25 godina. Zadnje takovo suncanje na jadranskom slanom moru bijase jedne davne godine. Kad jos plivat znala nisam (ni sad ga bas ne znam, ali barem se necu udavit provedem li cirka 3 minute u vodi). U ovo ne ubrajam slucajna zatamnjenja poput gorenja na suncu u San Franciscu kad slucajno pregorih ko volframova zarulja oblilazeci Alcatraz. Lice mi izgorilo ko svinjska koljenica na 220 u elektricnoj pecnici (i to kao pecenka koja se zaboravila polijevat). Drugi dan izgledah ko tipicni anglosaksonski turist. Bruka neopisiva.

Dzaba razglabanja o tome kako (parafraziram) malo bojice ti nije na odmet; joj kako ti lijepo stoji kad malo pocrnis; joj, nisam ni skuzila kako blijedo-zeleno izgledas sve dok ne dobijes malo bojice u licu (prestajem parafrazirat). Dzaba truda (radije neka svi ti odu rucno plijevit stohektarsku njivu na plus 40 zvizdanu pa nek ih onda vidim).

Posalice o sireli/mljekari/jogurtu/kiselom mlijeku ne zelim uopce cut jer ce padat teske cuske. Zelim samo cuti rijeci poput aristokratskog blijedila, njezne puti i ostalih sudbonosnih kvazi-komplimenata. Naknadne reklamacije ne priznajem.

Dopunska nastava: jucer me jedan chichica zaustavio, nakon sto mu odgovorih na postavljeno pitanje (dobro, vodih njega i prijatelje po muzeju za ogromne pare, a valuta para nije ojro), i pitao otkud li sam ja to? Rvacka, odgovorih plaho trepcuci ocima. Kadli ono pocne chichica o tome kako je on neke tamo davne iljaduosamstosezdesetidevete bio na Jadranu (to uvijek slusam kad god nekome spomenem drevnu domovinu i vec po obicaju hinim zaprepastenje). I kako ga je osupnulo to da su tamo sve zene visoke. Dugonoge. I da li je to genetski tako tamo? Htjedoh ga odalamit jednim mudrim potezom posred cela. Vec mi je ruka bila krenula, ali je preusmjerih na celo moje blijedo i pri tome se ko fol nehajno dotaknuh. Zasto htjedoh chichu odalamit? Ocigledno da je kod moje proizvodnje zakazao taj dominantni i ispoljio se recesivni gen kratkih nogu, ruku i pameti (ali zato duge kose, jej!). A on meni o dugonogim ljepoticama, a pred sobom ima endemsku (polu)rvacku vrstu koja jedva da prelazi metar i nesto.

Ali glavno da je Ma'am proslavila 80. rodjendan. A muke joj ga bilo dozivit sta se nacrncila u zivotu. Pa nas u stampi i teveju davili sa nizom dirljivih slicica: Ma'am sa kucnim ljubimcima. Ma'am vozi traktor tokom 2. svjetskog rata. Ma'am se rukuje sa obicnim seljacima. Ma'am sa suzom u oku. Ah, sto nisam Matija Gubec???

- 13:15 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 18.04.2006.

Beckett, Guinness, lokalpatriotizam. I cemer na kraju

I prezivjeh nocnu Costanza moru sa plahtama i ostalim cudovistima.

Slijedeci dan poharah irsku nacionalnu galeriju. Ne mogah si pomoci profesionalnoj deformaciji. Umjesto da buljih u slike ja buljih u sigurnosne kamere, trazih alarmne naprave i uredjaje, kritizirah nepotpune tekstove (neke krivo naherene), cccc-ah nad krivo namjestenim svjetlima. Ali istovremeno dahcuci nad silnom kulturom. Provedoh 3 sata tamo, a da ne trepnuh okom. Iako tik na kraju umalo strastveno ne poljubih mramorne stepenice seretski se spustajuci niz ine. Sva sreca da sam se drzala ograde ko penzioneri nagradnih igara po novinama. Inace, zavrsilo bi dosta lose.

Nije galerija, ali je zgrada. Neka tamo.

Istinabog, u subotu je sve radilo. Onako, propisno. Iako na me na svakom koraku gledalo milo i izbrazdano lice Samuela Becketta. Sa svake ulicne lampe - Beckett. Svaki plakat - Beckett. Ne usudih se vise gledat ni lijevo, ni desno od straha da ce me tko zna iz kojeg ugla zaskocit - Beckett. I poslije Becketta - Beckett. Ajde, dobro, ne radja se covjek svakih 100 godina. Tako nekako. I posto sam gladna kulture ko siromah kruha i mlijeka (u pripizdini, jel', ima kulture koliko otprilike ja imam pameti), a bijah i turist, odlucih se da mi nece majci promaci Beckett. Ako me vec voajerise iz svakog ugla onda cu mu se i ja pridruzit. Te se odlucih za karte za produkciju Endgame. Usprkos cinjenici da to procitala prije nijesam. No, ne pozalih. Jerbo, usprkos ponekad, arsenalu imaginarnih upitnika iznad moje glavurde tokom predstave, razabrah nesto. A to nesto valjase. I to jako.

Oh, kazaliste. Oh, elita. Oh, kultura. Oh, jos jedna suza u oku mome koju trebah obrisat. U Dublin's Writers Museum (oliti muzeju pisaca) procitah kratki sazetak drame (Endgame, to jest). Izmedju ostalog spominjali su se (ne nuzno ovim redosljedom): kante za smece, roditelji bez nogu, kepec. Plasila sam se da li cu uspjet razumit. I ovako nije dobro slutilo kad me, umjesto sadrzaja muzeja, vise bila zaokupila arhitektura zgrade i interijer (opet oni visoki stropovi, dekoracija, prozori visi od mene male).

U suradnji sa pamecu koja me obdarila dva puta prosetah ulicom gdje se, navodno, nalazi James Joyce Cultural Centre. I oba puta ga promasih. Nije da ne gledah, vec buljih buljooko kako samo ja znam. Ali nista. Ko da je u zemlju propao. Nije ni cudo. Od silnog Beckettovanja nikako da dodje i Joyce na red. Neka, neka, daje mi izgovor da odem jos jednom.

Nakon silnog kulturisanja vrijeme je bilo za jedan seljacko-kmetsko-predvidljivi intermezzo. Odnosno, pravac Guinness Storehouse. Tamo gdje rade famozni Guinness. Nisam ni trebala gledat u kartu vec samo pratit horde omadjijanih turista. I onda cekaj u redu. Sat vremena. Prije nego uopce dospijes u zgradu. Pa onda cekaj unutra u redu za karte. Jos 15-ak minuta. Super. Onda kao ima neka izlozba o tome kako se radi Guinness. No, vec mi bijase svega dosta. Da, da, jecam, zito, ovo, ono, kvasac, hmelj, jada, jada, jada. Steta. Ali dopizilo mi bijase jerbo se nameracih na 7. kat. Tamo gdje ti natoce ko fol besplatnu pintu Guinnessa (a upad si platio 14 ojra). Nema veze, ko dirigirani projektil upadas tamo (gdje su zidovi ostakljeni pa se mos' sepirit i gledat panoramu Dublina, zajedno za 100-njak ostalih bezglavih turista, ukoliko se uopce i mos' probit do tamo). Oh, Guinness. Oh. Sva patnja i muka bijahu zaboravljeni u par casaka. Tkogod reko da Guinness ne valja ne da je magarac bio, nego dabogda se u slijedecem zivotu rodio ko ameba. Kletve li prevelike!

Ali sam ipak jedna preogromna placipickica. Naime, za potrebe turista postoje i taksi-kocije. Koje vuku konji. A meni konja uvijek bude zao. Ono kao, oh, vidi ih, sad moraju jos vucarat cerekajuce turiste, i to jos na asfaltu, zagadjeni zrak, ah, ah. Usprkos tome sto su mi govorili da neka konja, konj se i rodio da vuce i tegli. I kao, brinu se za njih, fino ih cetkaju, peru, mijenjanju im kopita, hrane ih. I kao konjima bude super. Ali ne. Meni su suzile oci svaki puta kad bih ih vidjela. Iako se bojim konja ko sam vrag. Sta ja znam, ako popizdi sa mnom, ne znam ja.

Potpuno neocekivano (to za mene) na uskrsnju nedjelju Irci su slavili i 90. godisnjicu uskrsnjeg otpora. Tj kad su konacno popizdili i odlucili se rijesiti imperijalistickog britanskog samara (samar - ono sto se stavlja na konje). Michael Collins i prijatelji. Pa su sve ulice u centru Dublina pozatvarali. I proparadirali. Sto bijase ugodno iznenadjenje. I sto govori o mom znanju povijesti. Nema veze, glavno da se dernecilo. A Irci znaju dernecit. Usprkos tome da ih se, jadne, moze vidit ispred svakog puba/restorana/ustanove kako manijakalno uvlace cigaretnu dim u vlastita pluca. Pa mahat zastavicama. Cak mislim da po prvi puta cuh i irsku himnu. Takodjer imaju svu kilometrazu na putokazima i takvim slicnim znakovima iskazanu u kilometrima/metrima. A ne ko ovi ovdje - metricki mucenici my arse.

A sta jos? A nista. Osim da hocu u Dublin jos jednom. Dva-tri-sest-deset puta. Taman je. Nije preogroman ko London, nije premali ko moja pripizdina odje. Ima za izist, za popit, za kulturisat se. I sta sad? A nista. Suti, stisni zube i radi. Do slijedece prilike.

Bljak.

- 11:26 - Komentari (49) - Isprintaj - #

subota, 15.04.2006.

Dublin + hotelski tus + hotelska plasticna zavjesa + zaglavljena cebad

I bijase Irska. Odnosno Baile Atha Cliath. To jest, jos uvijek jest. Jednostavno mi se guzica, ne da zazelila puta, nego zavrisnula od muke. A posto nemam nekih para nabadat naokolo po Americi ovo nadolazece ljeto (ali kad-tad Nashville i Memphis bit ce pokoreni) sto drugo izabrat nego Dublin?! Djetelina, Guinness, top of the morning to ya, iskliseizirana irska gostoljubivost, leprechauns (ona neka gnjusna lazljiva patuljasta crvenokosa cudovista koja kolaju irskim mitovima i legendama), James Joyce, U2, crvenoskose i pjegave spodobe. Hm, sigurno zaboravih jos koji irski klise, ali sjetit cu se ja vec.

Ah, da, ne vidjeh ni jedne casne sestre ili svecenika. Svekoliko sam razocarana. Ali ima jos vremena. Natjerat cu ja mak na konac.

Iznimno mudro se sjetih doci na uskrsnji petak kad nista ne radi. Ni kakav muzej, ni kakav pub, sve pozatvarano, ali svejedno, ljudi ko u prici, pogotovo neobjasnjivo pijanih glasnoseljackih Engleza koji se deru da ih citav svijet cuje, I Jamerikanaca ko u jos goroj prici. Dublin vec danas prehodah uzduz i poprijeko i jos moram kuburit dan i pol. Nema neke zurbe ko u Londonu, usprkos guzvetinama ljudi. Sve nesto tamo-amo, muljaj, drz-ne daj. Zapoceh se vrtit u Temple Bar predjelu (sve nesto chihi, puno malih ducana sa svakojakim drangulijama) gdje trbusinu rasirih sa obiljem talijanskog sladoleda, prijedjoh rijeku Liffy preko modernog Milenijskog mosta (necu ja na onaj Ha’penny most kojim svi prelaze jer ja sam modernist u dusi). Pa se vrtih oko svoje osi naokolo. Pa dok se odvrtih pozatvarali su sve sto je jos otvoreno bilo.

Obala rijeke Liffey

Cijene iste ko i u Londonu. Arhitektura me opcinjava non-stop. Georgian style. Ogromni prozori, ogromni stropovi, ogromne sobetine. Engleski kucica od cokolade stil (a la cottage style) treba ustrijelit (niski stropovi, majusne sobice, chintz) po kratkom postupku. I ovako ga nikada nisam mogla podnijeti.

Kad smo vec kod inteligentisanja odlucih se na vrlo odvazni pothvat: naime, posto je cijeli Dublin u Beckettovom ozracju (slavi se 100-godisnjica njegovog rodjenja), reko’ samoj sebi, nes’ otic iz Dublina ako ne pogledas nesto u Gate Theater (Gate kazaliste). Nameracih se na Endgame. Jebo to sto Endgame citala nijesam, gnijezdit cu se sa ostalom inteligencijom. Mozda cu se i privuci sa njom (inteligencijom, that is). Ono, fizikalni zakoni suprotnosti koje se privlace (glupost + inteligencija = nuklearna eksplozija emocija). Samo se nadam da cu moc ostat na miru sjedit to vrijeme. Iako obicno ne mogu. Ili gnijezdim guzicu; ili kopam nos; ili neprekidno kasljem; ili prociscavam grlo; ili se intelektualno iskljucim i pocnem misliti o ovcama kako pasu diljem pasnjaka (uh, a tek kad se sjetim irskih zelenih pasnjaka).

Naravno, vrijeme je ultra kalifornijsko kojeg bi se i sam LA posramio: seljacko sramezljivo sunce koje odmah prekriju oblaci i vjetar. Ali Irci su izgleda, ko njihovi omiljeni susjedi Britanci: razgolite se u cas posla te po takvoj ledari paradiraju u majicama bez rukava, bosim nozurinama, razgolicenim trbusima. I nije neki prizor, ali meni se krv ledila u zilama mojim.

Sva sreca da ne pusim vise (zadnju ispusih u cetvrtak, i to onu iz rvacke kutije Marlboro Lights, te sad neima vise, gotovo, kraj, strik za objesit se) posto je u Irskoj zabranjeno pusenje na javnim mjestima. Gostionama. Birtijama. I takvim slicnim sumnjivim mjestima.

Zato prodavah zjake u St Stephen’s Green parku, okruzena cvijecem, djecicom, bakicama, kucnim ljubimcima. Grleci ogromnu kartonsku salicu kave. U onakvim kartonskim casama kakvima je Ribafishev kompanjon bio opcinjen u Londonu.

I tocno znam kako se George Costanza osjecao kad je bio u Los Angelesu. U onom nekom hotelu. Kako mu je islo na zivce kad osoblje zavuce cebad i lancune tako cvrsto pa ih ne moze povuc gore k sebi, odnosno, ne moze se posteno pokrit. Ista stvar o ovdje. Bjesomucno povlacenje na gore, ali ne ide. Pa se onda zapetljas u ono malo sto uspijes povuci. Pa se raznerviras. Pa popizdis Costanza-style.

Jos jedna stvar koja me kod hotela izuzetno nervira jest tus. Odnosno, nemogucnost moja zenska da ga pravilno koristim. Otprilike mi treba 10-ak minuta da mozak dovoljno rastvorim i naucim kako se otvara voda i kako se regulira temperatura. U tih vrlo vaznih 10-ak minuta uspijem se po potrebi ili poparit ili sledit, ovisno o tome koliko razumijem i termostat u tom istom vremenu (a obicno ga ne razumijem). Taman kad to sve sredim i kad me maltene prodje zelja za zivotom i zivljenjem sapletem se u vlaznu, plasticnu zavjesu koja obicno visi nad kadom (da ne prosipas vodu izvan kade). Osjecaj koji me pri tome dodiru obuzme ne mogu ni opisati. Vlazna plastika na mokrom ljudskom tijelu. Divota. Sto se vise povlacim u stranu, to se zavjesa sve vise lijepi na mene, a moj pogled na zivot i zivljenje opcenito se tada srozava ravno na nulu.

Neka tamo ulica, sta ja znam

Guinness ostavljam za sutra za Guinness Storehouse. Tamo gdje ga rade. I toce. Sigurno cu se guzvat sa nekim Jimom iz Oklahome (sa zenom Lindom). Ili Terryjem iz Watforda (odvratni sivi grad malo sjevernije od Londona, sa zenom Sharon). Koji ce ziher nosit kratke hlacice. I imat bradu i/li brcetine. I bit procelavi. I nosit frotiraste carape (ne nuzno bijele). Koji ce misliti da su radikalni i subverzivni jerbo su vidjeli Guinness tvornicu i jer su se napili. I ja sa njima.

Bilanca svega do sada: previse koristim veznik i.

- 19:52 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

Da mi se nacitanom i inteligentnom spodobom zvati...

Prosjecan covjek posjeduje mozak. Mozak koji ima mogucnost procesuiranja raznoraznih informacija. Posto se meni to procesuiranje nikako ne desava mogu vrlo precizno otkriti znanstveno (ne)dokazanu cinjenjicu da je moja glava, ma koliko suplja se cinila, ispunjena nekom cudnovatom tvari. Koja se nuzno ni ne moze mozgom zvati.

Mnogi bi sad rekli da se pretvaram, prenemazem i jos stosta. Kategoricki odbijam takve napade. Popularnije nazvano "udaram kontru." Sa dokazima. Eh, da sam pravnik, nitko mi ravan ne bi bio.

Zasto tek nakon 3/4 odgledanog filma zvanog Inside Man primijetih da je, zapravo, Denzel Washington, onaj drugi, Frazier, a ne onaj prvi? Naime, prvih sat i nesto mogucnost duboke koncentracije mi je bila zablokirana. Upravo zbog toga jer se ne mogah nacudit cinjenici kako se Denzelova spodobica tako izmijenila. Glavinom supljinom (supljinom koja kola u mojoj glavi, op. a.) protkale su mi se raznorazne stravicne misli: zbrda zdola Denzel, sto, gdje, kako, jel imao neku nesrecu pa su ga iskrpali ovako krivo, jel ima loseg dvojnika, jel se ludih i podgrijanih gljiva najeo? I taman kad vec prihvatih cinjenicu da Denzel nije vise ono sto je nekad bio, dozivim trenutak apsolutnog prosvijetljenja! Onog momentalnog, kvazi-religijskog, flash of light stil napadaja lucidnosti, kad na majusni trenutak covjek skuzi ono nesto (da je sicusna cestica u beskonacnom svemiru, bla, bla, bla). Toliko me je to bilo uzbudilo da htjedoh kriknut na sav glas i uzbunit citavo kino. Ali nisam. Jedva. Mogucnost kognitivnih spoznaja me je samo jos vise osokolila u namjeri da ijopet ne skuzim poantu filma. Tko tu koga, zasto, lazna krv, lazne pregrade, dijamanti, nacisti, ko tu koga, o, ko tu koga???? Jedino sto sam kuzila bijahu ulice Downtowna na Manhattanu (ah, New York, jedina prava i neprezaljena ljubav mog zivota).

Srecom, do mene uvijek sjede neke spodobe koje namjerno postavim do sebe da ih mogu klat i psihicki kasapit do besvijesti sa takvim pitanjima. Jel to ovaj tamo napravio? Je. A onaj drugi? Nije. A, ovaj, hm, aj reci mi o cemu se zapravo radi u ovom filmu? Suti i gledaj (uz obilno kolutanje ociju i proklinjanja raznoraznih bozanstava koja su im mene proslijedila kao bozji dar). Onda obicno dozivim trenutak izuzetnog posramljenja pa prestanem, te svim snagama napnem lubanju i streberski se pokusavam jako koncentrirat na fabulu. Uspijem na jedno 45 sekundi. Onda opet podbacim.

Ovog puta, osim fijaska sa prepoznavanjem Denzela i opcenarodne ignorancije radnje (odnosno, nemogucnosti da otpratim radnju do kraja - nije mi ni prvi, ni zadnji put, fala bogu) zaokupile su me nozurine Jodie Foster. Izgledale su izuzetno divljacki. Odnosno, kao nozurine neke divljaci. Antilope, na primjer (ukoliko antilopa spada pod divljac). Sve pune nekih misica i onako Santa Monica preplanule. Ne mogah skinut pogled sa njih. Sjetih se svojih kukuriznih klipova koje se prodaju pod nozurine. Usprkoh manijakalnom trcanju ne izgledaju mi ko one u Jodie. Damn. Mozda zato jer ne nosim pete? Mozda zato jer ne jedem suho grozdje? Vrag bi ga znao. Sad me vise nije bilo briga ni za sto, samo cekah kad bi se u kadru pojavila drazesna i srcana Jodie zajedno sa nozurinama. I odmah bih zaboravila na radnju. Tako bi se nastavljao djavolji krug pakla neznanja iz kojeg se ne mogah iskobeljit. Sve vise tonuh na samo dno u svom blazenom neznanju.

Nemogucnost prepoznavanja (iliti prekasnog paljenja) mi je vrlina koju bih trebala upakirat pod parolu izvorno Xiolino i izvozit u zamjenu za saku oraha ili ljesnjaka. Isto mi se desava prilikom citanja knjiga (svih 4,3 koje obicno uspijem procitat do kraja u jednoj kalendarskoj godini). Mrzim one bookmarkse kojima streberi oznacavanju gdje su prestali citat. Organski ne podnosim magarece usi na stranicama. Jer ja cu se sjetit gdje sam stala, o, da. Nes' ti pomagala pri tome. Obicno mi to pripomogne da doticnu knjigu grlim jedno par mjeseci upravo poradi takvog stava. Jer naravno da se ne sjetim gdje sam stala. Naravno da uvijek otvorim krivu stranicu, odnosno, onu koju vec procitah, ali se ne sjetih da je vec procitana. Nego mi tekne (kako bi se Makedonci izrazili) tek kad procitam jedno 3-4 strane koje mi cudnovato budu vec poznate. Ali onda je vec kasno. Proso voz. Laku noc.

- 10:58 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.04.2006.

Modni grijesi mladjahni

Kao modno o(ne)svijesceni pripadnik ljudskog roda jednoglasno potvrdjujem da mi je najgori komad odjecoobuce kojeg ikad posjedovah bijase jedan par cipela. I to ne par cipela kao takvih, vec winklepickersa. E, sad, winklepickers. Hocu wikipediat to, a kad tamo - nista. Mamu mu, usokiralo me vec u samom pocetku. Kako to da nema te obuce koja je toliko seminalna za, erm, darkere, oliti Goths? Kao teenager bijah jedna velika nakupina pretencioznosti. Nosah samo majice sa natpisima poput Christian Death (ubijboze dosade sad ako ih ikad jos i poslusam: uuu, death, gloom, aaaa, misery, oooo, mmmm), a na tjelesnom pokusah podvalit Virgin Prunse u kazetofon za lagano zensko trckaranje dvoranom. Udarnicka subverzivnost je oduvijek bila moja vrlina. Da, subverzivna otprilike poput salice toplog mlijeka prije spavanja.

Dobro sad, pustimo tricarije, nadovezimo se na winklepickers. Tko god zeli kupit takav uzas, takvu strahotu, odnosno, tko zeli platit za to da mu nozurina izgleda poput nabubrene krvavice taj je definitivno zreo za nesto. Ili nekog. Ili oboje. Ali ne, ja znam najbolje, racionalno prosudjivanje mi je vrlina. Kakav bi to Goth bila da nemam te, ajmo ih zdravoseljacko nazvat, vjesticje spicoke? Nikakav, eto kakav. Ostali Gothovi bi me se odrekli, ja bih bila jako tuzna i suzna. Hm, sto zapravo i ne bi bilo toliko lose. Jer bit morozan i jest poanta. No, dobro.

I kupih ja njih. Moje winklepickers. Sezale su do koljena. Kostale su ko svetog Petra par sto kajgana. Bile su od crnog barsuna. Sa 'srebrnim' kopcama u nedogled. Sjajila sam se ko puna mjesecina u mrklom mraku. Sto od silnog metala, sto od neizmjernog ponosa. Skakah po krevetu u njima da se mogu vidjet (ogledalo mi bilo jedno od onih na pola, gdje vidis samo torzo, a za ostalo se frigaj ako si majusan poput mene). Nosah ih svako malo. I to gordo. Sa ponosom.

Ne da sam ih nosala, nego sam ih ponekad znala vrlo mastovito iskombinirati na carape sa crno-crvenim strafnama (to je ona tzv. atashe kombinacija, crveno-crno). Na to je jos isao crni pleteni dzemper kojeg svojerucno istrikah toliko namjerno siroko. Na sveopce zgrazanje moje majke. Malko ga jos i podrapah te ga nosih i kao dzemper i kao shos. Na one Stendhalove najlonke. I winklepickers. Sva sreca da nisam bila svjesna koji zlocin pocinih ovakvim kombinacijama.

I nikako da se opametim neko vrijeme. Kroz to neko vrijeme izgledah ko punjena perad. Noge mi bijahu krvavice. I divih se samoj sebi. Iz svih kuteva. Winklepickers. Ko bi to jos metnuo na sebe?!?! No, dobro, svatko ima neku svoju tamnu stranu iz proslosti. Kao, na primjer, skupljanje salveta, skupljanje znacki, skupljanje samoljepljivih slicica. No, winklepickers pobjedjuju sve ovo. Cak i bijele carape i College cipele. I siroku zelenu kosulju sa bijelim remenom okolo. I traper jakna na traperice.

Trebalo je mene 'apsit vec davno.

- 11:47 - Komentari (36) - Isprintaj - #

subota, 08.04.2006.

Samo je jedan bavarsko-vlasko-makedonski kmet

Ne da me je lako omadjijat nego me je bantam-pero laka kategorija smantat (zasto, vidi zadnji paragraf). Ko prije par dana jedna TeVe ekipa koja dodjose snimat muzej i svakojakih lijepih i beskorisnih stvari sto se nalaze tamo. Navodno, sepirit cemo se uskoro na BiBiSiju 2 (BBC2 je onaj kojeg nitko ne sljivi ni 7 posto). Vecina kolega je bahata ili vec bila snimana u nedogled (stono preko radija, stono preko katodne cijevi koja nam zivot i smrt znaci) i to im nije predstavljalo vecu prepreku. Dok sam ja udarala rucicom o rucicu i veselila se ko malo dijete kulama u pijesku (prije nego ih sve sjebe oveci val).

Istinabog, snimali su seficu i jos neke tamo ljude, ajde, neka, ja sam samo pripremala teren. Kao neki profesionalno-muzejski ekspert koji (ni)jesam. Opasna siva eminencija. Opasna poput proljetnog povjetarca. Poput proljetnog daska vjetra koji piri.

Pod brojem jedan: svi asistenti (tj oni potrckovci koji asistiraju) svi redom nose hlace koje im spadaju sa zadnjice. Svi odreda nose oh-so-trendy-naocale sa debelim okvirima. I nose clipboards. I imaju 4 dana staru bradu. I Jesus Loves You remenje koji im pridrzava padajuce hlace.

Pod brojem dva, voditelj je svaku scenu sjebao jedno 544 puta. Te feck ovo, te feck ono, te fecking hell amo, fecking sranje tamo. Onda sam dozivila prosvjetljenje da holivudski i ini glumci stvarno grcevito i krvavo zaradjuju kruh svoj svagdasnji. Osjecah se ko da sam na internacionalnom snimanju blockbustera bez specijalnih efekta. 8 sati sa njima i sa svakom scenom ponavljanom valjda 15-ak puta suosjecah. Ko da sam 8 sati sjedila ispred svog skromnog trailera. I cekala. I ekspertirala. I jarce trijebila i brojila.

Pod brojem tri redovito dekoncentrirah voditelja. Te nemoj stajat u ovom kutu, dekoncentriraju me tvoje oci, te makni se malkice u desno, pa onda jos 3 i po' koraka u lijevo i onda jos vodoravno-horizontalno zaplivaj 5 stupnjeva unatrag. Htjedoh mu oralno na glas prevest feck na naski, ali se suzdrzah.

Pod rednim brojem cetiri takodjer se redovito saplitah u mnostvo kablova, raznoraznih ostalih zmijolikih prirepaka, uticnica, kutija sa opremom i zivih bica. Ali zna se i zasto: navodno preci po majci poticu iz Bavarske (Niederbayern). A do prije neki dan mislismo svi da smo iz otmjenog i tiroloskog Innsbrucka. O, Boze, seljacija i jos Bavarija. Ali svakome prema zaslugama. Iako, navodno, pradjedovom bratu (apotekaru) podigose spomenik jednom davno u jednom gradu u Vlajini. Ispostavilo se da nismo krvno umijesani sa njim pa se ne mozemo pravit Amerikanci, ali svejedno, ko jebe naftase, apotekari su nase blago. Udarit ce mi silna slava i jos silnija pamet u glavu, majke mi. Neka, i vrijeme mi je.

A sad se sa mukom zivom prisjecam francuskog jezika. U pocetku bijase glagol. Pa onda prilog. Pa poslovice. I tako dalje. Muke po kmetu bavarsko-vlaskom.

Moj gejpeder se jucer nakupovao karata za koncerat od Madge. Od po 173 funata svaka. Rekoh mu da je lud. Protuargumenata ne imade. Jos jedan trijumf moje pronicljivosti.

Iako, sto je sve to prema mudrostima po pametnom Joseu?! Sto je nogomet naspram zivota? Mudar zakljucak jednog jos mudrijeg covjeka. Dzaba vam filozofi kojih ste se nacitali, Jose has spoken.

- 11:18 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

Od nebranog (suhog) grozdja preko Burt Bacharacha do George Michaela u par sitnih koraka

Osim sto ne znam izrazavati se kratko, jezgrovito i sa poantom (citaj: na dugacko, na siroko i sa apsolutnom mutljazom i muljazom na kraju), i osim sto nedavno otkrih kako, zapravo, obozavam milog i stasitog cut-the-crap George Michaela (o toj novokuhanoj ljubavi malko kasnije), jedna od mojih glavnih karakteristika jest kompliciranje stvari nasih svakdasnjih.

Posto cu si radije odgrist nozni palac preko vuneno-kashmirske carape nego da pojedem i jednu suhu grozdjicu (oliti cvebu, suho grozdje, rozinu i tome nesto slicno) dodjoh do ingeniozne zamisli kako ih se rijesiti, primjenom jedne vrlo jednostavne i nezakomplicirane metode. Naime, ujutro redovito kasnim jerbo primjenjujem upravo tu metodu - metodu genijalaca i umnih stvaralaca. Zasto? Kako? Gdje? Koga? Kada? Sve su to pitanja koja se roje i mnoze i eksponencijalno rastu sa uzbudjenjem iscekivanja.

Rjesenje: svako jutro provedem barem 5 minuta pognute glave i oka krmeljavoga tavajuci po zdjelici raznoraznih mueslija manijakalno vadeci doticne djavolje bobice (pri ovome moram napomenuti kako vise bacim nego pojedem - ovim putem zlokobni grozdjicarski lobi ce mi se nakalemit za vrat). Kao za neki neobjasnjivi inat nikad ih ne uspijem sve povadit. Uvijek se jedna ili dvije namjerno sakriju i uvrebaju me u trenutku slabosti. Tako da, tkogod ima cast dijelit moje prekrasno drustvo tako rano ujutro, moze prisustvovati pristojno-ugodnom prizoru ili: manijakalnog trcanja do kuhinjskog lavaboa i oralnog izbacivanja inih; ; ili, ukoliko ih spazim na polu-vrijeme, prebiranju i izbjegavanju po zdjelici na dugo i na siroko. Te vrti zlicom u lijevo, te vrti zlicom u desno. Te stavi one koje se jos nadju u zdjeli na stranu. I onda zaboravis na to i ponovo ih strusis na dno (ko pas/macka koji pokusavaju uhvatit vlastiti rep). Postoji i scena gdje zagrizem u jednu koja ostade, a ne da mi se napravit ogromnu kilometrazu do kuhinje. Nego fino poluizgrizenu ostavim na bilo kojim novinama koje mi se nadju na stolu. Volim zamisljat da tako stvaram neko apstraktno umjetnicko djelo. A ne da sam totalno odurna jedinka zenskog spola koja srama nema.

A mrzim ih, mrzim ko vraga. I sveprisutne su po raznoraznim kolacima. Koje onda isto tako metodom raskasapljivanja raskrpotim u zelji da se rijesim jedinki jednih odurnih. Pri tome mi se neobjasnjivo uvijek mota po glavi Burt Bacharach. I uvijek. UVIJEK se jedna ili dvije nadju koje mi promaknu, mamu im zlocudnu. Imam osjecaj da ce mi se kad-tad jedna od njih iskezit u brk i reci mi "Bu!" Mislim da bi me to na kraju ipak dokusurilo. Nikad se ne bih vise oporavila.

Ah, da, George Michael. Stono bi ovdje rekli, on ne melje svoje rijeci. Mozda ih malo nasjecka, ali ih ne samelje. Sad mu je policija dala upozorenje poradi toga sto su ga nasli za volanom mrtvog stoniranog. Njegova reakcija? "Kriv sam, jebemu, kad sam toliko glup da me mogu ovako ufatit." Nema kod njega "Nja, nja, ko mi je ovo podvalio, majku mu, nevin sam, nevin, buaaaa, nemojte me 'apsit." Nego, onako, od cuture drito u sridu.

Muskarac i pas. Dirljivo. Suza. Uzdah.

Poanta: 'ocu da mi je Yorg najbolji prijatelj i da sa njime mogu ici po raznoraznim skupim restoranima i krkat; i objasnit mu zasto sam najbolje godine od 12 do 15 provela ljubeci Bravo-postere u boji John Taylora, a ne njega; i plakat mu na rame o zivotu mome cemernome.

- 11:07 - Komentari (48) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>