Dublin + hotelski tus + hotelska plasticna zavjesa + zaglavljena cebad
I bijase Irska. Odnosno Baile Atha Cliath. To jest, jos uvijek jest. Jednostavno mi se guzica, ne da zazelila puta, nego zavrisnula od muke. A posto nemam nekih para nabadat naokolo po Americi ovo nadolazece ljeto (ali kad-tad Nashville i Memphis bit ce pokoreni) sto drugo izabrat nego Dublin?! Djetelina, Guinness, top of the morning to ya, iskliseizirana irska gostoljubivost, leprechauns (ona neka gnjusna lazljiva patuljasta crvenokosa cudovista koja kolaju irskim mitovima i legendama), James Joyce, U2, crvenoskose i pjegave spodobe. Hm, sigurno zaboravih jos koji irski klise, ali sjetit cu se ja vec.
Ah, da, ne vidjeh ni jedne casne sestre ili svecenika. Svekoliko sam razocarana. Ali ima jos vremena. Natjerat cu ja mak na konac.
Iznimno mudro se sjetih doci na uskrsnji petak kad nista ne radi. Ni kakav muzej, ni kakav pub, sve pozatvarano, ali svejedno, ljudi ko u prici, pogotovo neobjasnjivo pijanih glasnoseljackih Engleza koji se deru da ih citav svijet cuje, I Jamerikanaca ko u jos goroj prici. Dublin vec danas prehodah uzduz i poprijeko i jos moram kuburit dan i pol. Nema neke zurbe ko u Londonu, usprkos guzvetinama ljudi. Sve nesto tamo-amo, muljaj, drz-ne daj. Zapoceh se vrtit u Temple Bar predjelu (sve nesto chihi, puno malih ducana sa svakojakim drangulijama) gdje trbusinu rasirih sa obiljem talijanskog sladoleda, prijedjoh rijeku Liffy preko modernog Milenijskog mosta (necu ja na onaj Ha’penny most kojim svi prelaze jer ja sam modernist u dusi). Pa se vrtih oko svoje osi naokolo. Pa dok se odvrtih pozatvarali su sve sto je jos otvoreno bilo.
Obala rijeke Liffey
Cijene iste ko i u Londonu. Arhitektura me opcinjava non-stop. Georgian style. Ogromni prozori, ogromni stropovi, ogromne sobetine. Engleski kucica od cokolade stil (a la cottage style) treba ustrijelit (niski stropovi, majusne sobice, chintz) po kratkom postupku. I ovako ga nikada nisam mogla podnijeti.
Kad smo vec kod inteligentisanja odlucih se na vrlo odvazni pothvat: naime, posto je cijeli Dublin u Beckettovom ozracju (slavi se 100-godisnjica njegovog rodjenja), reko’ samoj sebi, nes’ otic iz Dublina ako ne pogledas nesto u Gate Theater (Gate kazaliste). Nameracih se na Endgame. Jebo to sto Endgame citala nijesam, gnijezdit cu se sa ostalom inteligencijom. Mozda cu se i privuci sa njom (inteligencijom, that is). Ono, fizikalni zakoni suprotnosti koje se privlace (glupost + inteligencija = nuklearna eksplozija emocija). Samo se nadam da cu moc ostat na miru sjedit to vrijeme. Iako obicno ne mogu. Ili gnijezdim guzicu; ili kopam nos; ili neprekidno kasljem; ili prociscavam grlo; ili se intelektualno iskljucim i pocnem misliti o ovcama kako pasu diljem pasnjaka (uh, a tek kad se sjetim irskih zelenih pasnjaka).
Naravno, vrijeme je ultra kalifornijsko kojeg bi se i sam LA posramio: seljacko sramezljivo sunce koje odmah prekriju oblaci i vjetar. Ali Irci su izgleda, ko njihovi omiljeni susjedi Britanci: razgolite se u cas posla te po takvoj ledari paradiraju u majicama bez rukava, bosim nozurinama, razgolicenim trbusima. I nije neki prizor, ali meni se krv ledila u zilama mojim.
Sva sreca da ne pusim vise (zadnju ispusih u cetvrtak, i to onu iz rvacke kutije Marlboro Lights, te sad neima vise, gotovo, kraj, strik za objesit se) posto je u Irskoj zabranjeno pusenje na javnim mjestima. Gostionama. Birtijama. I takvim slicnim sumnjivim mjestima.
Zato prodavah zjake u St Stephen’s Green parku, okruzena cvijecem, djecicom, bakicama, kucnim ljubimcima. Grleci ogromnu kartonsku salicu kave. U onakvim kartonskim casama kakvima je Ribafishev kompanjon bio opcinjen u Londonu.
I tocno znam kako se George Costanza osjecao kad je bio u Los Angelesu. U onom nekom hotelu. Kako mu je islo na zivce kad osoblje zavuce cebad i lancune tako cvrsto pa ih ne moze povuc gore k sebi, odnosno, ne moze se posteno pokrit. Ista stvar o ovdje. Bjesomucno povlacenje na gore, ali ne ide. Pa se onda zapetljas u ono malo sto uspijes povuci. Pa se raznerviras. Pa popizdis Costanza-style.
Jos jedna stvar koja me kod hotela izuzetno nervira jest tus. Odnosno, nemogucnost moja zenska da ga pravilno koristim. Otprilike mi treba 10-ak minuta da mozak dovoljno rastvorim i naucim kako se otvara voda i kako se regulira temperatura. U tih vrlo vaznih 10-ak minuta uspijem se po potrebi ili poparit ili sledit, ovisno o tome koliko razumijem i termostat u tom istom vremenu (a obicno ga ne razumijem). Taman kad to sve sredim i kad me maltene prodje zelja za zivotom i zivljenjem sapletem se u vlaznu, plasticnu zavjesu koja obicno visi nad kadom (da ne prosipas vodu izvan kade). Osjecaj koji me pri tome dodiru obuzme ne mogu ni opisati. Vlazna plastika na mokrom ljudskom tijelu. Divota. Sto se vise povlacim u stranu, to se zavjesa sve vise lijepi na mene, a moj pogled na zivot i zivljenje opcenito se tada srozava ravno na nulu.
Neka tamo ulica, sta ja znam
Guinness ostavljam za sutra za Guinness Storehouse. Tamo gdje ga rade. I toce. Sigurno cu se guzvat sa nekim Jimom iz Oklahome (sa zenom Lindom). Ili Terryjem iz Watforda (odvratni sivi grad malo sjevernije od Londona, sa zenom Sharon). Koji ce ziher nosit kratke hlacice. I imat bradu i/li brcetine. I bit procelavi. I nosit frotiraste carape (ne nuzno bijele). Koji ce misliti da su radikalni i subverzivni jerbo su vidjeli Guinness tvornicu i jer su se napili. I ja sa njima.
Bilanca svega do sada: previse koristim veznik i.
|
