The Last Broadcast

četvrtak, 30.03.2006.

Dijaspora se cudi da ne poludi


Posto zivim jedan izuzetan la vida loca, nedavno ijopet svojom emigrantskom prisutonscu pocastih rvacku metropolu. Drugim rijecima, usrecila se metropola sa mnom. No, takvi bliski susreti pete vrste posluze da se iscudjuje moja sad vec uvelike europeizirano-sofisticirana licnost i nalicje. I tako malo cackah po abecedi materinjeg jezika mog, te dodjoh do slijedecih zakljucaka. Onako kako samo ja znadem.

P je za Parkiranje na plocniku za pjesake. Hodam ulicom. Odnosno plocnikom. Onim za pjesake. Odjednom maltene vrisnem iju i usplahireno se unezvjerim. Ljudi koji me okruzivahu ni sedam ni osam ostadu mrtvi-'ladni i prozbore "Ih, brate, nije ti to mate' Jengleska, sta se bojis! Ovdje ti se svi tako sparkiravaju." Od uzasa i strahote nit' skamenit se ne stigoh. Naime, ovdje u nas tu sad gdje jesam (odlicno li dozirane i konstruirane recenice!) sparkiravanje na plocnik se tretira maltene ko da si bliznjem svome sjekirom (onim zeljeznim dijelom) njezno i brizljivo pocistio crno pod noktima.

Recimo Z kao Zurba. Oliti lack of thereof. A ja preskacem preko svih njih. Njih = ljudi. To postizem sa jednim obicnim, laganim londonskim kasom. Nista prestrasno i preforsirano. A kamoli da sam jos upotrijebila commuter zurbu stizanja na vlak! Penzice ne samo da sam prestizala nego freneticno kosila tupom, ali jos uvijek efikasnom rucnom kosom. Pokusah manevrirat ko lokalci. Ali nije islo. Mici mi se s puta, mars, deder pozuri se ti tamo ispred, alo. I sve tako nesto u tom revijalnom tonu. Londonski duh uzurbanog kapitalizma me izgleda do kraja satrao.

Slovo K. Kao Kutija od 20 Marlboro Lights koja kosta dvaejs' kuna. Brojkom izreceno: 20. Onih zivotinjica sa krznom sto trckaraju sumom. U ovijem krajevima prasumskim za toliko ne mos' dobit ni kutijicu od 10 cigareta, a kamoli 20! Reko' samoj sebi, daj sto das, uzimaj. Cvjetah i ozarivah se jos citavih 16 minuta nakon obavljene transakcije kupovanja.

Ponovit cu fino tako citavu rvacku abecedu. I onda nek mi netko jos samo zucne o dijasporinom nepoznavanju, odnosno, zaboravljanju materinjeg jezika svoga (em spominjem i ponavljam i utvrdjujem gradivo o pocetnim slovima abecede - u ovoj epizodi pojavise se P, Z, K, em se sluzim skoro pa savrseno izrazenim aliteracijama, em skoro pa ne koristim strane izvedenice), ja da ga vidim!

No, mozda je sve to skupa samo gomila zmija u avionu (oliti zrakoplovu)? Jedva cekam: Samuel L. Jackson, avion u punom letu i gomila zmijetina koje popizde i pocnu terorizirat putnike. A Samuel ih mora spasavat (putnike valjda, a mozda i zmijetine)! Zvuci mi i dobra uzrecica za orobljivat banke/poste/kombija punim novca - There are motherfuckin' snakes on the plane, nobody move! Jedva cekam ljeto.



Artwork by Andy Pressman

- 10:58 - Komentari (37) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2006.

Muskarac i carapa (jednina, a moze biti i mnozina)


Dolazenje do Marisi-Brus-Cimer-Gruzijac voda je uvijek delikatna radnja. Obicno se usplahirim docim zazvrndam na zvonce. Dok se vrata otvaraju jos jednom kulerski zamahnem svojom grivom, zlu ne trebalo i ulazim. Prvo sto napravim (osim sto se iscmacem s Marisi i osim sto me obicno ispickara jer joj ne donesem sve sto je trazila) jest da sramezljivo pogled uputim prema Cimerovim (obicno zatvorenim) vratima. Ovog puta zlokobna sutnja se bila obavila oko tih upravo spomenutih vrata. Dakle, nema ga. Suza u oku, klecanje u koljenu. Primijetih ovog puta ni da Brusa ne bijase na vidiku pa priupitah veselo di je. Saznah da je bio u procesu dizanja raznoraznog zeljeznog materijala. Ponovo gradi prsa i misice, obavijesti me Marisi sa neskrivenim ponosom. Ajde, mislim si, neka, neka se mladi vesele i pipaju kad me nema.

Nakon reda mog zanovijetanja "DI CEMO? GLADNA SAM!" Marisi me zabezekne sa izjavom da je ona vec jela - i to gruzijskog restanog krumpira. Dakle, prckala je jadnom Gruzijcu po veceri. Sramota! Ja, naravno, nisam nista prckarala vec sam se bila izgladnila do koske. Imadoh i Cadbury's cokoladna jaja koja htjedoh podvalit Brusu da se najede, ali Marisi je bila ostra: obrecnula se na me' rekavsi da se Brus ne smi debljat i da micem ta jaja sa madraca. Da, a Bajadere sam joj mogla ostavit!

Slijedi red foto sesna obavljenog u kupaonici, po obicaju (Marisi me strecala te iz ovog, te iz onog kuta), red svlacenja, golotinje, oblacenja, tandrkanja po visokim petama ("Os obuc visoke pete?" pitam je nadobudno. "A ne, ti sh", kaze ona). Malko skicah Brusove cipele i zamijetih havaianas japanke. Bijele. Momentalno mi se bilo smucilo. Ali svejedno zapitah da li i Cimer nosi takva stravouzasna obuvala. Navodno da da, ima ih 3 para. I da ih navodno i Gruzijac, aka njegov(a) zarucni(k)ca, ponekad nosi. Ove Cimerove. Sad mi je momentalno vec bio pao mrak na oci. Vrijeme je bilo da se krene.

Docupkasmo po ledari do tajlandskog restorana koji je kao jeftin. U odnosu na centralni London. Zasjedosmo i odmah se zabuljismo u par do nas. Nesto kao ljepotica (ona) i zvijer (on). Konverzacija je bila zapecacena socioloskim seciranjem oblika spolnog organa zvjeri: velicina, oblik i debljina. Da bi se onda procesom dedukcije doslo do slijedeceg zakljucka: tanak, ne velik, sa vrhom ko gljivin klobuk. Ova teorija gljivinog klobuka nas je dotukla, te se nismo bas bile u stanju koncentrirat na ista drugo. Marisi je cak gestikulativno isla crtat gorespomenuti klobuk po stolu, poradi lakseg razumijevanja. Htjedoh samoj sebi slomit lakat samo da mi vise nije taj prizor u glavi

No, malko smo se uspjele pribrat kad je dosla krkacina. Ona dobra, tajlandska. Onda smo se unijele u krkacinu: prvo sa prstima, pa jedna drugoj "Nu probaj moje", pa glasno mljackanje, mrvljenje, oglasavanje nekim zivotinjskim suglasnicima. Kokteliziralo se isto tako. Bijah razocarana jer je Marisi dobila dvije ovece slamke koje se mogu savijat. Ja dobih neke 2 male, mislis, neke cackalice. Ali posto je Marisi dobra dusa dadne mi jednu koja se moze savijat. Veselih se ko dijete u vrticu. Lako je mene zadovoljit.

Konverzacija je postajala sve zanimljivija. Marisi je svako malo obznanjivala cinjenicu kako ce sad Brus doc doma sad oznojen i naradjen i kako ce mu svi misici biti razapeti i napeti i kako ce ih kad se vrati fino onako dirat. Ja sam se malko zgrozila nad tom slikom stvorenoj u mojoj glavi, ali sam se pravila kul. Ali nes' vraze Brusovih misica!

I dodjosmo do ove teme: scena, prije par dana. Glavni protagonisti: Brus i Marisi. Vrijeme radnje: nepoznato. Priroda radnje: uvertira u blud. Vremenska prognoza: ledara nad ledarama. Slijedeci dio ide u formatu dijaloga.

Brus: (skinuo se pa skoro gol osim carapa): Errrr...
Marisi: Errrr (faza skidanja: nepoznata). Errrmmm...
Brus: Errrrr, alo, meni je malko ledara.
Marisi: E. I?
Brus: A ono, hladno je.
Marisi: Daaa?
Brus: Ahem, pa ja, jel', ne bih skido carape, ako mogu, jel', ono, smrznit cu se.
Marisi: (bez rijeci; samo ga osine pogledom ispod oka).
Brus: A jebemti zivot i zivljenje! (i skine carape).

I bi' tako. Carape bijahu skinute. Blud se nastavio do logicnog zakljucka i kraja. Krkacina se privela kraju.

Ponekad tisina govori vise od rijeci. Znanstveno dokazano.

- 11:27 - Komentari (49) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.03.2006.

Rasna zena s manirima (ja) i gruzijski krumpiri (gomoljasto povrce)


Zasto rasna zena sa manirima?

Zato jer:

1) Mos' (sam sebe) spolno (iz)opcit ukoliko vam je jedna od linija podzemne sjebana do jajasaca, a bas tu trebate. Isprobano u petak kad se ocajnicki pokusavalo probit do cider bara sa dvije kolegice s posla i jednim kolegom gejpederom s posla. No, toliko zagrizosmo za taj cider bar da smo narucili taksi. Taksi u sredisnjem Londonu da dodjemo do, err, sredisnjeg Londona. Bog bi nas sve trebao pomest sa lica zemlje.

2) Cider svatko mora probat prije nego se ide mrijet. I to ne onaj iz ducana tipa Strongbow ili Woodpecker's koji su sinonimi za tinejdzere koji idu lokat po prvi puta iza drvenih supa. Moze se pit i perry, sto je esencijalno cider, ali napravljen od krusaka. Biddington's Extra Dry i isti takav, samo extra sweet, bijahu divni. Perry bijase quaffable. Aroma koja leluja na jeziku (restoranski kriticar has spoken!). To je alkohol koji te momentalno poput bata cakne po glavi. Nakon toga je gotovo. The end. Fin. Ende. Konec. I tako u nedogled. Jace nego pivo. Puno jace.

3) Doljepotpisana jedinka je oficijeno zaradila epitet (ne striktno epitet jer sadrzi i jednu imenicu, uz vec spomenuti epitet) classy bird. Zasto, pitate se (a mozda se i ne pitate, ko vam je kriv)? Poradi dva vrlo vazna razloga: krcuci (mozda je konstrukcijski bolje da kazem krkajuci, ali da li je to i vazno?) jedno od tradicionalnih engleskih jela zvan steak & mushroom pie (iliti govedina & gljive sa lisnatim tijestim odozgora) nekakvim sasvim nepredvidivim slucajem jedna od gljivetina je a) prvo zavrsila u mojoj torbi, na sto se je nakon toga b) odbila o knjigu sa kojom se trenutno literarno uzdizem, da bi na kraju c) zavrsila smrmosena u kisobranu koji se nalazio na samom dnu torbe. Dakle, zakljucak pod d) zamascena torba; zamascena knjiga, zamascen kisobran.

4) I, konacno, zadnja rabota poradi koje bijah krunisana classy bird titulom: slatko iskihavanje (puta 2) ravno u stol iza mene gdje sjedise jedan romanticni par na romanticnoj veceri. Neobicnim procesom sljepoce koji me je bio obavio nisam vidjela da itko sjedi iza mene. Pa htjedoh postedit kolege mog izuzetnog damskog kihanja. Okrenuh se i, usprkos pristojnom gestom pokrivanja lica, uspjeh obrukat sve oko sebe. Romanticni par bijase jednostavno osupnut. Ispricah se, ali ipak je ostao gorak ukus u ustima. Tesko zaradjenu titulu ipak nijesam odbila. Sad sam oficijelno i certificirano sofisticirana zena. London se usrecio sa mnom. Mnogostruko.

Tek toliko da se drugi dio naslova uklopi: veceras saznadoh da Gruzijceva kuma/baba/stalivec sverca gruzijske krumpire preko granice. Ole!

- 00:58 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 17.03.2006.

Samohvala i samodopadnost


Oboruzah se sa takvim isprintanim slikama doticnih majica da bi i Kiklop skuzio da se bas nista jasno ne vidi. Otidjoh sa posla 2 i pol sata ranije. Bijah uzbudjena poradi koristenja ostrige po prvi put. Mucilo me je 'ocu li uspjet samo jednim lakonskim potezom otvorit magicna vrata prema podzemnoj. Ali jesam, i to pernatom lakocom okorjelog profesionalca. Pih, digoh nos do neba (s obzirom na velicinu doticnog nosa i nije bas tesko).

I dok bijah tako opijena slavom i pobjedom i ostalim aristokratskim osjecajima nasla se Marisi da me zvrnda na telefon. Tako me dekoncentrirala sa svojom vojnicko-preciznim nabrajanjem (ima da mi doneses rvacki Plejboj, bajadere i Devede i da nisi zaboravila inace cu te udavit ko jednodnevno pile) te vec standardnim pitanjem (alo, sta ima, a?), da se na Earl's Courtu ubacih u sasvim krivi vlak. I odmah skuzih fatalnu pogresku da ipak ne zelim zavrsit u Jaggerovom Richmondu, ali nes' ti samopriznanja, mislim si, necu sad da me svi gledaju kako sam turisticko-seljacki-maksimalno fulala. Pa se sarlatanski gnjiezdim i gledam imadem li jos vremena da se izbacim svom snagom kroz skoro pa vec zatvarajuca vrata (imadem!). I tako ispadoh u zadnji cas sto je zapecatilo moju sudbinu kulerskog bica koje jesam do koske.

I doplovih do Fulham Broadwaya velebnog. Jedno 45 minuta odkad se otisnuh. U to vrijeme moze se covjek iztramvajisat tamo-amo-amo-tamo u Zagrebu. Ovdje u tih 45 minuta mos' eventualno iz zone 1 u zonu 2. U magnovenju znah otprilike gdje treba zaplovit. Nadah se bezbolnom unutra-van-zgrabi-sto-mozes u roku od 34 sekunde, ali docim unjedrih do skuta ducana shvatih da mi se nece bas nesto ljepotno pisat.

Naime, sta? Klijentela se sastoji od bezglavih turista meljuci na svom jeziku, uz tu i tamo neku drekavicu tipa "Aaaaa, Chelsea!!" Sastoji se i od mora poslovno izgledajucih sredovjecnih muskaraca koji coporativno navigiraju palubom. Vise bih rekla, Mourinho klonovi. Mozda i po koji mafijas i to. Djava bi ga znao. I sad, di su te majice, DI???? Navigacijska sposobnost, koju inace posjedujem u zavidnom izobilju, odlucila me je nemilosrdno napustit. Prizemlje, vrtim se naokolo par puta, velika nuletina. Prvi kat: postupak ponovljen, potraga bezuspjesna. Nervoza raste poput novoproklijalog zrna graha. Pitam. Kazu, ne vidimo dobro. Mrs tamo, to znam i ja. Pokusavam skiljit u sliku jer onda kao bolje vidim. Ali opet ne vidim. I tako bi se mogla citava trakavica isplest. Red prizemlja, red prvog kata, a u podrum nisam ni ulazila (tamo gdje se prodaju stvari za dom - mos' mislit, sigurno je tamo bila i plasticna Chelsea WC daska u svoj svojoj plavo-zutoj kocoperecoj se shemi).

Ipak, nakon 20-ak minuta zone polusumraka shvatih da cu morat zgrabit nesto sto mi se u tom trenutku nadje pri ruci inace cu pocet prekrajat sudbine. Naprosto zaprepastih samu sebe u svojoj odlucnosti. I zgrabih. Platih. Izadjoh. Cestitah samoj sebi na uspjehu. Ovim postupkom zapravo shvatih da se neizmjerno volim. Mogla bih cak i samu sebe poljubit, ali necu sad prkosit prirodi.



Chip Kidd. Ponajbolji ilustrator knjiznih korica. Ikad.

- 11:33 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2006.

Nogometna odiseja koja to i nije


Nogomet, Bog ga blagoslovio. Na sam spomen dolazi mi na pamet stara, tradicionalna jengleska izreka radije cu si u ocne jabucice igle naturit (I'd rather stick needles in my eyes) nego imat ista sa tom rabotom. Ali nes' ti vraga. Posto cu opet kad-tad haracit rvacko-slovenskim vododerinama dobih narudzbu da kupim 2 majice jednom uberultrapopularnog i poznatog londonskog nogometnog tima. Fino sa dzejpeg slikama i sve da mogu fino isprintat i nosit to sa sobom u ducanu. Te mora bit ovakva, obavezno ovosezonska, a moze i proslosezonska, ali ne i vise, a bome ni manje od toga. Lagano me drma panika jer to znaci da cu morat krocit u dvore ducana u kojem mos' dobit sve, skoro pa i WC skoljku na kojoj se kocopere navijacke boje. Nece mi bit prvi puta, doduse, ali nekako dobivam cudnovat osjecaj da ce to bit nesto poput nilskog konja u porculanskoj radnji. Odnosno, recimo, ko mali Mujo u raketi koja upravo polijece sa Cape Canaverala. O Boze, sve sto znam o Chelsea jest (ne nuzno tim redosljedom): Jose Mourinho, Avramovic, bijelo-plava boja, kolega Jamajkanac ih bas i ne voli (West Ham 4eva), errm, to je sve. Zavidno znanje.

Da li da se prerusim u musko? Ta opcija nece iziskivat preveliki trud i zalaganje posto brkove mogu uzgojit kad mi ce cefne, a radnicki kombinezon (izmrcen loznim uljem, poradi vece autenticnosti) mogu navuc u cigle 3 sekunde. Onda ce me svi u ducanu ostavit na miru i samo cu se osobno izblamirat. Ukoliko udjem ko zensko (kakvo-takvo zensko stono jesam) bit ce onako, pogleda svakojakih, tipa sta ova radi odje, vidi kako zvirla, pojma nema sto 'oce, hihi, ja cu se licno unezvjerit jos i vise i citava misija ce slutit na katastrofu poluglobalnih namjera (a ducan ima 2 kata, pobogu). Jos ukoliko me netko u sali priupita sto je to ofsajd ili da nabrojim momcad iz sezone 1994.-1995, gotova sam, lose mi se pise, kaputt (iliti ona simbolicka gesta kaziprsta po vratu lijevo-desno). Bit ce to slucaj: udji, zgrabi sto mozes, pravi se kul, duboko disi, plati i mirno izadji. Vidi se da sam daleko dogurala od 2004 kad prvi (i za sad zadnji) puta krocih u ducanska bespuca Stamford Bridgea. Ali onda mi zensko-moralna potpora bijase frendica, a sad, jadna i cemerna, moram sama.

Te davne 2004. frendica i ovdjenepotpisana potpisnica imadohu vecer uvoda u nogomet. Bijase neko stajaznam koje prvenstvo. I posto sam ja uzasno kul i posto smo trebale nekako protratit njezinu teskom mukom stecenu vizu odlucismo odgledat neku utakmicu. Pazljivo pripremismo teren: cips, par boca Stelle, daljinski izmedju nogu, stolic za naslonit noge u smrdljivim carapama. Dobro nam je islo jedno 12 minuta. 12 punih minuta (720 minuta) se uzivismo u akciju. Pijasmo drito iz flasa. Izmrvismo cips posvuda naokolo. Ne razumijesmo bas pravila i imadosmo uzasne probleme sa razumijevanjem dosudjivanih ofsajda. Ali dusmanu ne dasmo da nas smete. Nije da se nismo trudile. Ali nakon 12 minuta jednostavno ne mogasmo vise izdrzat. Zapravo, mislim da i ne bijase tako nego smo jednostavno apsolutno izgubile interes i zapocele laprdanje na veliko u zenskom stilu o nekoj temi apsolutno nevezanoj uz nogomet. A u pozadini utakmica se odvijala bez da je itko bacao 5 para/penija/lipa/stotina na nju. Nije mi pomogla ni cinjenica da jedan od rodjaka mi bijase jednom davno nogometas u Vardaru. Odnosno, mislih da cu odjedanput skocit sa kauca, zajapurit se i dreknut (ono, kao, geni se probudili i to) Sudija lopov!! Ali nista od toga.

Od danas sam bona fide Londoncan, iako sam striktno govoreci Pripizdincan: moja nova ostriga je na putu. Bravo ja!! A Nitin Sawhneyja je dobro slusat. Za probavu, sjajniju kosu, protiv bora, celulita, za prestanak pusenja, za ozdravljenje od gripe i sve tome slicno.



- 11:20 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 11.03.2006.

Zabranimo sminkanje u javnosti - SAD!


Posto smo vec odavno apsolvirali ovu plavusu koju su oglobili za sminkanje za volanom, ljutito (ko naribani hren kad ishlapi), kako samo ja to znam, obrecnut cu se na tu rabotu javnog sminkanja. Iliti sminkanja u javnosti. Ne poradi cudnovato logicne spoznaje da vozikajuci se nesto vise od 50 km/h i istovremeno se sminkajuci objema rucicama je cak malko i opasno, nego poradi cinjenice da u ovoj zemlji takozvanih ljudi koji se snebivaju svega i svacega, ne snebivaju se toga. Jesam li ja to iz liberalnih voda uskocila u grotlo morala i cednosti? Jos uvijek bezuspjesno trazim odgovor na ovu dilemu.

Naime, sta? Sminkanje je, po Xioli, naravno, jedna jako intimna rabota. Intimnija nego trckarati naokolo na poslu sa siroko otvorenim slicom (stono mi se ijopet desilo jucer na poslu, svetac me blagoslovio). Coporativno zensko sminkanje? Sacuvaj me Boze! No, odje je to izgleda nesto sasvim normalno. Pogotovo neodredjene spodobe koje ujutro zasjednu do mene na kolektivnom putu prema jos jednom kapitalistickom giljotiniziranju 8 sati dnevno. To bez srama samo zasjedne, ispuli citav arsenal i udri! Te prvo prstima tracka lice (a meni prvo sto padne na pamet su bakterije i prljavi prsti na licu, sodoma i gomora), te se rasprostre onako fino, citava make up parafenalija oko nje, ko da je sama u nekom boudoiru. Maltene da cebe jos ne izvuce! Meni se lagano uspinje krvni tlak i pokusavam ne buljit. A moram. Jerbo za mene je sminkanje svetinja koju samo ja mogu promatrat. To je cin svekolikog modernistickog zen budizma gdje si jedan sa Budom i sa sobom. To je sveti cin koji se obavlja u osamljenom kutku, u samici. Bane li mi itko u toku te svete rabote i nasadi se do mene, te me pokusava ili gledat, ili komentirat, ili ne daj Boze, isto tako pocet se sminkat, nema gore stvari.

Te onda ide red sjenila, red maskare, red tusa, red crvenila, red jos svakojakih pizdarija koje ja inace skrivam ko stonoga noge. Mislim, pa cak me i Marisin Cimer jednom totalno izdekoncentriro dok se sminko. Dok mu je ona morala lijepit lazne trepavice pokusavah se usredotocit na pravilno izvodjenje crte ispod oka. Nije i nije islo. Na kraju je izgledo ljepse i zenstvenije od mene. Mislim da me je to ipak bilo dokusurilo.

Dok prijevozno sredstvo ubrzava, vjerojatnost krive crte krivulje kao takve se proporcionalno povecava. Sa time, proporcionalno se povecava i mogucnost svekolikog pickaranja, odnosno, bestimanja. Ali pustimo sad takve tricarije. Jednostavno, ijopet ponavljam, ne moze covjek, odnosno zena, sminkat se u javnosti. One najsmjelije se cak raskomote u podzemnoj, koja ubrzava i koci na nacin ZET-a, samo jos 10x brze. Ali ne, to njih ne smeta. I dalje rade one buljooke face koje covjek radi pogotovo kad si hoce izvuc crtu ispod oka, ili kad se stavlja maskara. Onako, svakojake kutijetine oko njih, a ja se sve vise sustezem na mom sjedalu, ko neka casna sestra kad vidi djavla.

Jedino sto ikad napravih od takovijeh rabota bijase lakiranje noktiju na rukama. I to onako po skrivecki, da me nitko ne vidi. I sto naucih iz tog iskustva? Da, u toku ine rabote, zasmrdih citav vagon i pomorih jedno 4-5 putnika, te da istovremeno rastrackah svjezi tamnoljubicasti lak na sve strane, ukljucujuci i sebe i zeljeznicki inventar.

Uostalom, sto se ja idem opravdavat? Stono bi odje rekli: some things are plain wrong, kao recimo, Marmite, placanje 3 funte za jednosmjernu kartu na podzemnoj, trifle, kolektivne bozicne uredske zabave i uticnice sa tri rupe.

- 11:44 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 07.03.2006.

Staro aro prolupalo


Ne da mi se nista vracat. Nema kod mene labavo: ili jesi ili nisi. A posto beskorisne rijeci koje prosipam bespucima ovim nerealnim drze vodu koliko i plasticno sito koje dolazi u kompletu sa kanticom i lopaticom za igrat se u pijesku, onda samo gazim dalje i rusim sve pred sobom. Pa ko ziv, ko mrtav, ko malo pametniji, ko malo gluplji (zna se). Dovoljno se vec izblamirah sa beskorisnim laprdanjem koje iskomponirah u vezi pocetka pusenja. Ko je vidio, vidio je, ko je procito, procito je. Neima vise, gotovo, razlaz, mecka prestala plesat, marsh sikter tamo.

Samo da pripomenem da danasnjeg dana gospodnjeg dobih neocekivano predivan poklon od strane Big Vern. Naime, dva cedeja kupljena u Neumu, od kojih je jedan od njih (semi-ilegalno-piratske proizvodnje), najveci hitovi Zdravka Colica, navodno kostao 3 dojcmarke. Predano danas u zadimljenog Vrancuza. Vristah od srece, ali vise onako, fino, na engleski nacin. Da ne prepadnem spodobe oko sebe. Osmjeh mi je titrao na usnama, ruke drhtale od uzbudjenja, oci mi se povecale za nekoliko brojeva (pa ispadoh jos buljookija nego inace). Mislim da je potencijalno htjela izac na vidjelo i po koja suza radosnica i veselica. Ali nije. Jer sam ja ipak jedna jaka i kameno-stamena osoba.

Sad me Zdravko premilo promatra sa naslovne stranice cedeja. Obucen onako u srebrnkasto odijelo, bordo kosulja malko razdrljena u prsima. Srce mi je opet zaigralo, ponovo mi je 10 godina. Ko kad se svadjah sa sestricnom oko toga koga ce Zdravko ozenit. Ona je izgleda napustila svaku nadu koju je ikad gajila. Ja jos nisam. Jos cekam. Tko ceka Zdravka, taj doceka. A kazu da Bog blesave cuva. Onda se nemam cega bojat.

Morat cu educirat kolege na poslu, ko sto ih educirah u pogledu bambusa. A sad odo' iscasit si kicmu na prve taktove Glavo luda. I ne znam zasto uvijek mislih da kaze Gori vatraaaaaa!??? Sve je nemoguceeeeeee, eeeeee! Ma, dernek! Staro aro, stas'.

- 22:48 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there