The Last Broadcast

Zabranimo sminkanje u javnosti - SAD!

Posto smo vec odavno apsolvirali ovu plavusu koju su oglobili za sminkanje za volanom, ljutito (ko naribani hren kad ishlapi), kako samo ja to znam, obrecnut cu se na tu rabotu javnog sminkanja. Iliti sminkanja u javnosti. Ne poradi cudnovato logicne spoznaje da vozikajuci se nesto vise od 50 km/h i istovremeno se sminkajuci objema rucicama je cak malko i opasno, nego poradi cinjenice da u ovoj zemlji takozvanih ljudi koji se snebivaju svega i svacega, ne snebivaju se toga. Jesam li ja to iz liberalnih voda uskocila u grotlo morala i cednosti? Jos uvijek bezuspjesno trazim odgovor na ovu dilemu.

Naime, sta? Sminkanje je, po Xioli, naravno, jedna jako intimna rabota. Intimnija nego trckarati naokolo na poslu sa siroko otvorenim slicom (stono mi se ijopet desilo jucer na poslu, svetac me blagoslovio). Coporativno zensko sminkanje? Sacuvaj me Boze! No, odje je to izgleda nesto sasvim normalno. Pogotovo neodredjene spodobe koje ujutro zasjednu do mene na kolektivnom putu prema jos jednom kapitalistickom giljotiniziranju 8 sati dnevno. To bez srama samo zasjedne, ispuli citav arsenal i udri! Te prvo prstima tracka lice (a meni prvo sto padne na pamet su bakterije i prljavi prsti na licu, sodoma i gomora), te se rasprostre onako fino, citava make up parafenalija oko nje, ko da je sama u nekom boudoiru. Maltene da cebe jos ne izvuce! Meni se lagano uspinje krvni tlak i pokusavam ne buljit. A moram. Jerbo za mene je sminkanje svetinja koju samo ja mogu promatrat. To je cin svekolikog modernistickog zen budizma gdje si jedan sa Budom i sa sobom. To je sveti cin koji se obavlja u osamljenom kutku, u samici. Bane li mi itko u toku te svete rabote i nasadi se do mene, te me pokusava ili gledat, ili komentirat, ili ne daj Boze, isto tako pocet se sminkat, nema gore stvari.

Te onda ide red sjenila, red maskare, red tusa, red crvenila, red jos svakojakih pizdarija koje ja inace skrivam ko stonoga noge. Mislim, pa cak me i Marisin Cimer jednom totalno izdekoncentriro dok se sminko. Dok mu je ona morala lijepit lazne trepavice pokusavah se usredotocit na pravilno izvodjenje crte ispod oka. Nije i nije islo. Na kraju je izgledo ljepse i zenstvenije od mene. Mislim da me je to ipak bilo dokusurilo.

Dok prijevozno sredstvo ubrzava, vjerojatnost krive crte krivulje kao takve se proporcionalno povecava. Sa time, proporcionalno se povecava i mogucnost svekolikog pickaranja, odnosno, bestimanja. Ali pustimo sad takve tricarije. Jednostavno, ijopet ponavljam, ne moze covjek, odnosno zena, sminkat se u javnosti. One najsmjelije se cak raskomote u podzemnoj, koja ubrzava i koci na nacin ZET-a, samo jos 10x brze. Ali ne, to njih ne smeta. I dalje rade one buljooke face koje covjek radi pogotovo kad si hoce izvuc crtu ispod oka, ili kad se stavlja maskara. Onako, svakojake kutijetine oko njih, a ja se sve vise sustezem na mom sjedalu, ko neka casna sestra kad vidi djavla.

Jedino sto ikad napravih od takovijeh rabota bijase lakiranje noktiju na rukama. I to onako po skrivecki, da me nitko ne vidi. I sto naucih iz tog iskustva? Da, u toku ine rabote, zasmrdih citav vagon i pomorih jedno 4-5 putnika, te da istovremeno rastrackah svjezi tamnoljubicasti lak na sve strane, ukljucujuci i sebe i zeljeznicki inventar.

Uostalom, sto se ja idem opravdavat? Stono bi odje rekli: some things are plain wrong, kao recimo, Marmite, placanje 3 funte za jednosmjernu kartu na podzemnoj, trifle, kolektivne bozicne uredske zabave i uticnice sa tri rupe.