The Last Broadcast

Nogometna odiseja koja to i nije

Nogomet, Bog ga blagoslovio. Na sam spomen dolazi mi na pamet stara, tradicionalna jengleska izreka radije cu si u ocne jabucice igle naturit (I'd rather stick needles in my eyes) nego imat ista sa tom rabotom. Ali nes' ti vraga. Posto cu opet kad-tad haracit rvacko-slovenskim vododerinama dobih narudzbu da kupim 2 majice jednom uberultrapopularnog i poznatog londonskog nogometnog tima. Fino sa dzejpeg slikama i sve da mogu fino isprintat i nosit to sa sobom u ducanu. Te mora bit ovakva, obavezno ovosezonska, a moze i proslosezonska, ali ne i vise, a bome ni manje od toga. Lagano me drma panika jer to znaci da cu morat krocit u dvore ducana u kojem mos' dobit sve, skoro pa i WC skoljku na kojoj se kocopere navijacke boje. Nece mi bit prvi puta, doduse, ali nekako dobivam cudnovat osjecaj da ce to bit nesto poput nilskog konja u porculanskoj radnji. Odnosno, recimo, ko mali Mujo u raketi koja upravo polijece sa Cape Canaverala. O Boze, sve sto znam o Chelsea jest (ne nuzno tim redosljedom): Jose Mourinho, Avramovic, bijelo-plava boja, kolega Jamajkanac ih bas i ne voli (West Ham 4eva), errm, to je sve. Zavidno znanje.

Da li da se prerusim u musko? Ta opcija nece iziskivat preveliki trud i zalaganje posto brkove mogu uzgojit kad mi ce cefne, a radnicki kombinezon (izmrcen loznim uljem, poradi vece autenticnosti) mogu navuc u cigle 3 sekunde. Onda ce me svi u ducanu ostavit na miru i samo cu se osobno izblamirat. Ukoliko udjem ko zensko (kakvo-takvo zensko stono jesam) bit ce onako, pogleda svakojakih, tipa sta ova radi odje, vidi kako zvirla, pojma nema sto 'oce, hihi, ja cu se licno unezvjerit jos i vise i citava misija ce slutit na katastrofu poluglobalnih namjera (a ducan ima 2 kata, pobogu). Jos ukoliko me netko u sali priupita sto je to ofsajd ili da nabrojim momcad iz sezone 1994.-1995, gotova sam, lose mi se pise, kaputt (iliti ona simbolicka gesta kaziprsta po vratu lijevo-desno). Bit ce to slucaj: udji, zgrabi sto mozes, pravi se kul, duboko disi, plati i mirno izadji. Vidi se da sam daleko dogurala od 2004 kad prvi (i za sad zadnji) puta krocih u ducanska bespuca Stamford Bridgea. Ali onda mi zensko-moralna potpora bijase frendica, a sad, jadna i cemerna, moram sama.

Te davne 2004. frendica i ovdjenepotpisana potpisnica imadohu vecer uvoda u nogomet. Bijase neko stajaznam koje prvenstvo. I posto sam ja uzasno kul i posto smo trebale nekako protratit njezinu teskom mukom stecenu vizu odlucismo odgledat neku utakmicu. Pazljivo pripremismo teren: cips, par boca Stelle, daljinski izmedju nogu, stolic za naslonit noge u smrdljivim carapama. Dobro nam je islo jedno 12 minuta. 12 punih minuta (720 minuta) se uzivismo u akciju. Pijasmo drito iz flasa. Izmrvismo cips posvuda naokolo. Ne razumijesmo bas pravila i imadosmo uzasne probleme sa razumijevanjem dosudjivanih ofsajda. Ali dusmanu ne dasmo da nas smete. Nije da se nismo trudile. Ali nakon 12 minuta jednostavno ne mogasmo vise izdrzat. Zapravo, mislim da i ne bijase tako nego smo jednostavno apsolutno izgubile interes i zapocele laprdanje na veliko u zenskom stilu o nekoj temi apsolutno nevezanoj uz nogomet. A u pozadini utakmica se odvijala bez da je itko bacao 5 para/penija/lipa/stotina na nju. Nije mi pomogla ni cinjenica da jedan od rodjaka mi bijase jednom davno nogometas u Vardaru. Odnosno, mislih da cu odjedanput skocit sa kauca, zajapurit se i dreknut (ono, kao, geni se probudili i to) Sudija lopov!! Ali nista od toga.

Od danas sam bona fide Londoncan, iako sam striktno govoreci Pripizdincan: moja nova ostriga je na putu. Bravo ja!! A Nitin Sawhneyja je dobro slusat. Za probavu, sjajniju kosu, protiv bora, celulita, za prestanak pusenja, za ozdravljenje od gripe i sve tome slicno.