The Last Broadcast

Samohvala i samodopadnost

Oboruzah se sa takvim isprintanim slikama doticnih majica da bi i Kiklop skuzio da se bas nista jasno ne vidi. Otidjoh sa posla 2 i pol sata ranije. Bijah uzbudjena poradi koristenja ostrige po prvi put. Mucilo me je 'ocu li uspjet samo jednim lakonskim potezom otvorit magicna vrata prema podzemnoj. Ali jesam, i to pernatom lakocom okorjelog profesionalca. Pih, digoh nos do neba (s obzirom na velicinu doticnog nosa i nije bas tesko).

I dok bijah tako opijena slavom i pobjedom i ostalim aristokratskim osjecajima nasla se Marisi da me zvrnda na telefon. Tako me dekoncentrirala sa svojom vojnicko-preciznim nabrajanjem (ima da mi doneses rvacki Plejboj, bajadere i Devede i da nisi zaboravila inace cu te udavit ko jednodnevno pile) te vec standardnim pitanjem (alo, sta ima, a?), da se na Earl's Courtu ubacih u sasvim krivi vlak. I odmah skuzih fatalnu pogresku da ipak ne zelim zavrsit u Jaggerovom Richmondu, ali nes' ti samopriznanja, mislim si, necu sad da me svi gledaju kako sam turisticko-seljacki-maksimalno fulala. Pa se sarlatanski gnjiezdim i gledam imadem li jos vremena da se izbacim svom snagom kroz skoro pa vec zatvarajuca vrata (imadem!). I tako ispadoh u zadnji cas sto je zapecatilo moju sudbinu kulerskog bica koje jesam do koske.

I doplovih do Fulham Broadwaya velebnog. Jedno 45 minuta odkad se otisnuh. U to vrijeme moze se covjek iztramvajisat tamo-amo-amo-tamo u Zagrebu. Ovdje u tih 45 minuta mos' eventualno iz zone 1 u zonu 2. U magnovenju znah otprilike gdje treba zaplovit. Nadah se bezbolnom unutra-van-zgrabi-sto-mozes u roku od 34 sekunde, ali docim unjedrih do skuta ducana shvatih da mi se nece bas nesto ljepotno pisat.

Naime, sta? Klijentela se sastoji od bezglavih turista meljuci na svom jeziku, uz tu i tamo neku drekavicu tipa "Aaaaa, Chelsea!!" Sastoji se i od mora poslovno izgledajucih sredovjecnih muskaraca koji coporativno navigiraju palubom. Vise bih rekla, Mourinho klonovi. Mozda i po koji mafijas i to. Djava bi ga znao. I sad, di su te majice, DI???? Navigacijska sposobnost, koju inace posjedujem u zavidnom izobilju, odlucila me je nemilosrdno napustit. Prizemlje, vrtim se naokolo par puta, velika nuletina. Prvi kat: postupak ponovljen, potraga bezuspjesna. Nervoza raste poput novoproklijalog zrna graha. Pitam. Kazu, ne vidimo dobro. Mrs tamo, to znam i ja. Pokusavam skiljit u sliku jer onda kao bolje vidim. Ali opet ne vidim. I tako bi se mogla citava trakavica isplest. Red prizemlja, red prvog kata, a u podrum nisam ni ulazila (tamo gdje se prodaju stvari za dom - mos' mislit, sigurno je tamo bila i plasticna Chelsea WC daska u svoj svojoj plavo-zutoj kocoperecoj se shemi).

Ipak, nakon 20-ak minuta zone polusumraka shvatih da cu morat zgrabit nesto sto mi se u tom trenutku nadje pri ruci inace cu pocet prekrajat sudbine. Naprosto zaprepastih samu sebe u svojoj odlucnosti. I zgrabih. Platih. Izadjoh. Cestitah samoj sebi na uspjehu. Ovim postupkom zapravo shvatih da se neizmjerno volim. Mogla bih cak i samu sebe poljubit, ali necu sad prkosit prirodi.

Chip Kidd. Ponajbolji ilustrator knjiznih korica. Ikad.