Marketing
Suncajmo se! Ili ne.
Ponosim se sa svojim mlijecno-bijelim tenom. Puti. Kako god. Ko da sam sunca vidila otpriliko koliko je i moja macketina sharala nejednadzbe (sto kredom, sto kandzama) po skolskoj ploci. Sunca se klonim ko alkoholicar vode. Neka samo malko provirim na zvizdan, gotova sam. Nema me. Odnosno, uspanicim se i pokusavam prekrit dragocjene dijelove koze moje svagdasnje. Kakva pocrnilost, kakvi bakraci! Solarija ne da vidla nisam nego ne bih ga znala prepoznat ni da me odvede na veceru, a kamoli ista drugo. Moja nozurina krocila nije u to grotlo uzasa i strahote. Da Kramer nije bio zaspo u jednom od njih ne bih ni znala da postoje.
Sredstva za zatamnjenje su mi otprilike poznata i kuzim se u njih koliko i u pravljenje baklave i skracivanje nogavica na hlacama istovremeno. Isto tako znala bih ih koristiti poput, recimo, krave koja se nameracila izvadit zub (pri tome, ajmo reci, koristeci slamku za vadjenje), recimo, skakavcu. Marisi mi jednom pokazivase kako je Brus nije dobro istracko sa St Tropezom. Pa joj kao ostale neke mrljetine, brljetine, sta ja znam tu terminologiju. Pa to kao navodno nije bilo dobro i ispade zlo i naopako i nahero. Nasla je crkvu di ce boga molit po tom pitanju (aka meni je nasla rogoborit).
Suncam se na plazama (na kojima se kao sunca i jedu sendvici od pastete i paradajza) otprilike svakih 25 godina. Zadnje takovo suncanje na jadranskom slanom moru bijase jedne davne godine. Kad jos plivat znala nisam (ni sad ga bas ne znam, ali barem se necu udavit provedem li cirka 3 minute u vodi). U ovo ne ubrajam slucajna zatamnjenja poput gorenja na suncu u San Franciscu kad slucajno pregorih ko volframova zarulja oblilazeci Alcatraz. Lice mi izgorilo ko svinjska koljenica na 220 u elektricnoj pecnici (i to kao pecenka koja se zaboravila polijevat). Drugi dan izgledah ko tipicni anglosaksonski turist. Bruka neopisiva.
Dzaba razglabanja o tome kako (parafraziram) malo bojice ti nije na odmet; joj kako ti lijepo stoji kad malo pocrnis; joj, nisam ni skuzila kako blijedo-zeleno izgledas sve dok ne dobijes malo bojice u licu (prestajem parafrazirat). Dzaba truda (radije neka svi ti odu rucno plijevit stohektarsku njivu na plus 40 zvizdanu pa nek ih onda vidim).
Posalice o sireli/mljekari/jogurtu/kiselom mlijeku ne zelim uopce cut jer ce padat teske cuske. Zelim samo cuti rijeci poput aristokratskog blijedila, njezne puti i ostalih sudbonosnih kvazi-komplimenata. Naknadne reklamacije ne priznajem.
Dopunska nastava: jucer me jedan chichica zaustavio, nakon sto mu odgovorih na postavljeno pitanje (dobro, vodih njega i prijatelje po muzeju za ogromne pare, a valuta para nije ojro), i pitao otkud li sam ja to? Rvacka, odgovorih plaho trepcuci ocima. Kadli ono pocne chichica o tome kako je on neke tamo davne iljaduosamstosezdesetidevete bio na Jadranu (to uvijek slusam kad god nekome spomenem drevnu domovinu i vec po obicaju hinim zaprepastenje). I kako ga je osupnulo to da su tamo sve zene visoke. Dugonoge. I da li je to genetski tako tamo? Htjedoh ga odalamit jednim mudrim potezom posred cela. Vec mi je ruka bila krenula, ali je preusmjerih na celo moje blijedo i pri tome se ko fol nehajno dotaknuh. Zasto htjedoh chichu odalamit? Ocigledno da je kod moje proizvodnje zakazao taj dominantni i ispoljio se recesivni gen kratkih nogu, ruku i pameti (ali zato duge kose, jej!). A on meni o dugonogim ljepoticama, a pred sobom ima endemsku (polu)rvacku vrstu koja jedva da prelazi metar i nesto.
Ali glavno da je Ma'am proslavila 80. rodjendan. A muke joj ga bilo dozivit sta se nacrncila u zivotu. Pa nas u stampi i teveju davili sa nizom dirljivih slicica: Ma'am sa kucnim ljubimcima. Ma'am vozi traktor tokom 2. svjetskog rata. Ma'am se rukuje sa obicnim seljacima. Ma'am sa suzom u oku. Ah, sto nisam Matija Gubec???
Post je objavljen 23.04.2006. u 13:15 sati.