Marketing
Modni grijesi mladjahni
Kao modno o(ne)svijesceni pripadnik ljudskog roda jednoglasno potvrdjujem da mi je najgori komad odjecoobuce kojeg ikad posjedovah bijase jedan par cipela. I to ne par cipela kao takvih, vec winklepickersa. E, sad, winklepickers. Hocu wikipediat to, a kad tamo - nista. Mamu mu, usokiralo me vec u samom pocetku. Kako to da nema te obuce koja je toliko seminalna za, erm, darkere, oliti Goths? Kao teenager bijah jedna velika nakupina pretencioznosti. Nosah samo majice sa natpisima poput Christian Death (ubijboze dosade sad ako ih ikad jos i poslusam: uuu, death, gloom, aaaa, misery, oooo, mmmm), a na tjelesnom pokusah podvalit Virgin Prunse u kazetofon za lagano zensko trckaranje dvoranom. Udarnicka subverzivnost je oduvijek bila moja vrlina. Da, subverzivna otprilike poput salice toplog mlijeka prije spavanja.
Dobro sad, pustimo tricarije, nadovezimo se na winklepickers. Tko god zeli kupit takav uzas, takvu strahotu, odnosno, tko zeli platit za to da mu nozurina izgleda poput nabubrene krvavice taj je definitivno zreo za nesto. Ili nekog. Ili oboje. Ali ne, ja znam najbolje, racionalno prosudjivanje mi je vrlina. Kakav bi to Goth bila da nemam te, ajmo ih zdravoseljacko nazvat, vjesticje spicoke? Nikakav, eto kakav. Ostali Gothovi bi me se odrekli, ja bih bila jako tuzna i suzna. Hm, sto zapravo i ne bi bilo toliko lose. Jer bit morozan i jest poanta. No, dobro.
I kupih ja njih. Moje winklepickers. Sezale su do koljena. Kostale su ko svetog Petra par sto kajgana. Bile su od crnog barsuna. Sa 'srebrnim' kopcama u nedogled. Sjajila sam se ko puna mjesecina u mrklom mraku. Sto od silnog metala, sto od neizmjernog ponosa. Skakah po krevetu u njima da se mogu vidjet (ogledalo mi bilo jedno od onih na pola, gdje vidis samo torzo, a za ostalo se frigaj ako si majusan poput mene). Nosah ih svako malo. I to gordo. Sa ponosom.
Ne da sam ih nosala, nego sam ih ponekad znala vrlo mastovito iskombinirati na carape sa crno-crvenim strafnama (to je ona tzv. atashe kombinacija, crveno-crno). Na to je jos isao crni pleteni dzemper kojeg svojerucno istrikah toliko namjerno siroko. Na sveopce zgrazanje moje majke. Malko ga jos i podrapah te ga nosih i kao dzemper i kao shos. Na one Stendhalove najlonke. I winklepickers. Sva sreca da nisam bila svjesna koji zlocin pocinih ovakvim kombinacijama.
I nikako da se opametim neko vrijeme. Kroz to neko vrijeme izgledah ko punjena perad. Noge mi bijahu krvavice. I divih se samoj sebi. Iz svih kuteva. Winklepickers. Ko bi to jos metnuo na sebe?!?! No, dobro, svatko ima neku svoju tamnu stranu iz proslosti. Kao, na primjer, skupljanje salveta, skupljanje znacki, skupljanje samoljepljivih slicica. No, winklepickers pobjedjuju sve ovo. Cak i bijele carape i College cipele. I siroku zelenu kosulju sa bijelim remenom okolo. I traper jakna na traperice.
Trebalo je mene 'apsit vec davno.
Post je objavljen 10.04.2006. u 11:47 sati.