The Last Broadcast

utorak, 18.04.2006.

Beckett, Guinness, lokalpatriotizam. I cemer na kraju


I prezivjeh nocnu Costanza moru sa plahtama i ostalim cudovistima.

Slijedeci dan poharah irsku nacionalnu galeriju. Ne mogah si pomoci profesionalnoj deformaciji. Umjesto da buljih u slike ja buljih u sigurnosne kamere, trazih alarmne naprave i uredjaje, kritizirah nepotpune tekstove (neke krivo naherene), cccc-ah nad krivo namjestenim svjetlima. Ali istovremeno dahcuci nad silnom kulturom. Provedoh 3 sata tamo, a da ne trepnuh okom. Iako tik na kraju umalo strastveno ne poljubih mramorne stepenice seretski se spustajuci niz ine. Sva sreca da sam se drzala ograde ko penzioneri nagradnih igara po novinama. Inace, zavrsilo bi dosta lose.



Nije galerija, ali je zgrada. Neka tamo.


Istinabog, u subotu je sve radilo. Onako, propisno. Iako na me na svakom koraku gledalo milo i izbrazdano lice Samuela Becketta. Sa svake ulicne lampe - Beckett. Svaki plakat - Beckett. Ne usudih se vise gledat ni lijevo, ni desno od straha da ce me tko zna iz kojeg ugla zaskocit - Beckett. I poslije Becketta - Beckett. Ajde, dobro, ne radja se covjek svakih 100 godina. Tako nekako. I posto sam gladna kulture ko siromah kruha i mlijeka (u pripizdini, jel', ima kulture koliko otprilike ja imam pameti), a bijah i turist, odlucih se da mi nece majci promaci Beckett. Ako me vec voajerise iz svakog ugla onda cu mu se i ja pridruzit. Te se odlucih za karte za produkciju Endgame. Usprkos cinjenici da to procitala prije nijesam. No, ne pozalih. Jerbo, usprkos ponekad, arsenalu imaginarnih upitnika iznad moje glavurde tokom predstave, razabrah nesto. A to nesto valjase. I to jako.





Oh, kazaliste. Oh, elita. Oh, kultura. Oh, jos jedna suza u oku mome koju trebah obrisat. U Dublin's Writers Museum (oliti muzeju pisaca) procitah kratki sazetak drame (Endgame, to jest). Izmedju ostalog spominjali su se (ne nuzno ovim redosljedom): kante za smece, roditelji bez nogu, kepec. Plasila sam se da li cu uspjet razumit. I ovako nije dobro slutilo kad me, umjesto sadrzaja muzeja, vise bila zaokupila arhitektura zgrade i interijer (opet oni visoki stropovi, dekoracija, prozori visi od mene male).

U suradnji sa pamecu koja me obdarila dva puta prosetah ulicom gdje se, navodno, nalazi James Joyce Cultural Centre. I oba puta ga promasih. Nije da ne gledah, vec buljih buljooko kako samo ja znam. Ali nista. Ko da je u zemlju propao. Nije ni cudo. Od silnog Beckettovanja nikako da dodje i Joyce na red. Neka, neka, daje mi izgovor da odem jos jednom.

Nakon silnog kulturisanja vrijeme je bilo za jedan seljacko-kmetsko-predvidljivi intermezzo. Odnosno, pravac Guinness Storehouse. Tamo gdje rade famozni Guinness. Nisam ni trebala gledat u kartu vec samo pratit horde omadjijanih turista. I onda cekaj u redu. Sat vremena. Prije nego uopce dospijes u zgradu. Pa onda cekaj unutra u redu za karte. Jos 15-ak minuta. Super. Onda kao ima neka izlozba o tome kako se radi Guinness. No, vec mi bijase svega dosta. Da, da, jecam, zito, ovo, ono, kvasac, hmelj, jada, jada, jada. Steta. Ali dopizilo mi bijase jerbo se nameracih na 7. kat. Tamo gdje ti natoce ko fol besplatnu pintu Guinnessa (a upad si platio 14 ojra). Nema veze, ko dirigirani projektil upadas tamo (gdje su zidovi ostakljeni pa se mos' sepirit i gledat panoramu Dublina, zajedno za 100-njak ostalih bezglavih turista, ukoliko se uopce i mos' probit do tamo). Oh, Guinness. Oh. Sva patnja i muka bijahu zaboravljeni u par casaka. Tkogod reko da Guinness ne valja ne da je magarac bio, nego dabogda se u slijedecem zivotu rodio ko ameba. Kletve li prevelike!





Ali sam ipak jedna preogromna placipickica. Naime, za potrebe turista postoje i taksi-kocije. Koje vuku konji. A meni konja uvijek bude zao. Ono kao, oh, vidi ih, sad moraju jos vucarat cerekajuce turiste, i to jos na asfaltu, zagadjeni zrak, ah, ah. Usprkos tome sto su mi govorili da neka konja, konj se i rodio da vuce i tegli. I kao, brinu se za njih, fino ih cetkaju, peru, mijenjanju im kopita, hrane ih. I kao konjima bude super. Ali ne. Meni su suzile oci svaki puta kad bih ih vidjela. Iako se bojim konja ko sam vrag. Sta ja znam, ako popizdi sa mnom, ne znam ja.

Potpuno neocekivano (to za mene) na uskrsnju nedjelju Irci su slavili i 90. godisnjicu uskrsnjeg otpora. Tj kad su konacno popizdili i odlucili se rijesiti imperijalistickog britanskog samara (samar - ono sto se stavlja na konje). Michael Collins i prijatelji. Pa su sve ulice u centru Dublina pozatvarali. I proparadirali. Sto bijase ugodno iznenadjenje. I sto govori o mom znanju povijesti. Nema veze, glavno da se dernecilo. A Irci znaju dernecit. Usprkos tome da ih se, jadne, moze vidit ispred svakog puba/restorana/ustanove kako manijakalno uvlace cigaretnu dim u vlastita pluca. Pa mahat zastavicama. Cak mislim da po prvi puta cuh i irsku himnu. Takodjer imaju svu kilometrazu na putokazima i takvim slicnim znakovima iskazanu u kilometrima/metrima. A ne ko ovi ovdje - metricki mucenici my arse.





A sta jos? A nista. Osim da hocu u Dublin jos jednom. Dva-tri-sest-deset puta. Taman je. Nije preogroman ko London, nije premali ko moja pripizdina odje. Ima za izist, za popit, za kulturisat se. I sta sad? A nista. Suti, stisni zube i radi. Do slijedece prilike.

Bljak.

- 11:26 - Komentari (49) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there