The Last Broadcast

Necu, ne znam, mrzim, poglavlje prvo (plivanje)

Mrzim plivat. Zapravo, ne znam plivat bas najbolje. I to me nervira. Pa prema tome izvodim logicni zakljucak da sto ne znam dobro onda mi to ide na zivce. Kao, na primjer, igrat sah, karte, promijenit uticnicu, zalemit neki metal za drugi metal.

Osim sto se rodih i odrastoh u kontinentalnoj pripizdini (onu muljavu potok-rijeku sto protjece selom mojim malim ne racunam) imadoh (ne)srecu da i moji kreatori potjecu iz djelova koji mora/vode vidli nisu. Tako da, kad bi se masovno islo na godisnji, islo bi se ili rodjacima u Vlajinu (nafrnje se na sam spomen mora jer, jel', mi smo Vlaji) ili u Makedoniju. Dobro, u Makedoniji neka vododerina bijase gdje se covjek mogo natopit (a bome i utopit), ali nije to-TO. Kad bih se vratila u skolske klupe predivne svi bi pricali kako su imali fabjulus tajm na moru, kako su se pracakali, naucili plivat, naucili ronit, udavit se pa onda opet ozivit i tako redom. Sto ja mogah rec? Pokusah se ne przit na zvizdanu, odnosno, na plus 44. Kraj price.

I onda, di da naucim ko gliser ici kroz vodu? Nigdje. Bijase neka skola plivanja, ko fol, naucimo djecu plivat da nam se ne masovno ne podave. U obliznjim nekim zagorskim toplicama (sad valjda popularno nazvanih termama ili stalivec). Nes' ti termi prije cetvrt stoljeca. Sva djeca skvicahu od radosti. Ja vristah od muke. Svi vec znadohu zamlatarat vodom; ja tonuh ko komad armiranog betona. Dobro, to iskustvo mi je valjda pomoglo da se znam odrzat na povrsini vode bez da se podavim glavom bez obzira. Pod uvjetom da ispod sebe mogu osjetit dno. Ako ne i voda mi dodje preko glave, jadna mi majka. Ne zelim uopce kontemplirat takvu sudbu.

Plivah ja u Makedoniji, o, kako plivah. S obzirom da mi opcije bijahu: ili pracakat ce u plicaku sa dvogodisnjacima ili pokusat otplivat do nekog tamo kolca par metara dalje. No, koliko li samo prepreka bijase da se dodje do tamo: kao prvo, odurna jezerska travurina. Strava i uzas nad stravom i uzasima. Skoro do povrsine. Pa ti onda pokusaj ne zapetljat se u silne travke, trsku i ostalo (moj brat je jednom cak i progutao trsku, odnosno, zabila mu se u grlo, ali to je vec druga prica). Najbolja metoda bijase da covjek zatvori oci i nada se najboljem. Plus da udri sveopcu ciku i vrisku na veselje (nesto kao, aaaaargh, travaaaa, zapetljah se, tonem, gotova sam, Isuse, Isuse...).

Da se dodje do kolca, osim super trave koja je sigurno imala nadnaravnu moc da me zgromi kad joj se prohtjelo trebalo se jos othrvat jezerskim zmijetinama. O, veselja, o, zabave, o, piknika! Jezerske zmije su nesto predivno za vidjet. Onako, samo vidis glavu iznad povrsine i nekakvo mreskanje vode naokolo. Ne da bi onda nastala cika, vriska, dernjava i ostalo, nego nekakvo neartikulirano zapomaganje. Na izuzetnu smijuriju rodjaka mojih vrlih. Majku im, bijahu vrlo okrutni. Kao, sta se deres, pa nisu otrovne! Divota je kad mi onda netko kaze, eh, krv nije voda! Licno bih ga udavila u samom plicaku.

I za kraj, fino stignes do kolca, odmoris se, oderes si bedro i zaradis super oziljak (odnosno, oderes si kozu na hrapavom drvetu) i onda opet natrag. Ista pjesma. Nadnaravne travurine. Zmijurine. Izadjes sav sretan da si prezivio, a kad ono - vidis da ti se prilijepila koja pijavica. Pa da rijec kazes! Slijedilo bi pomahnitalo skakutanje, vriskanje (makni mi jeeeeee, sta mi je ovo, pijavicaaaa???) i djetinjasto zapomaganje. Na zalost, rodjaci su mi vrlo okrutna bica. Pogotovo jedan rodjo na kojeg bi se uvijek zalijepilo po par pijavica pa bi mi reko neka umuknem sa mojom jednom jedinom. Onda bi mi se trenutno bio omilio njegov njezni vratic kojeg bi moja ruka ocajnicki trazila.