"Okovan poput zvijeri u podzemnom svijetu, gladujem za slobodom. Oči u tmini svijetle, pokazuju put prolaznicima, dok lanci od silnih trzaja prave mi rane. Moja sudbina, da budem svjetlo dok meni odreden je mrak mučna je. Mase me optuzuju, ali kriv sam samo za strah i podvojenost. Lijevao sam strah u smijeh, dok moje raspoluceno bice nikad pravo svoje lice nije pokazalo, ali imam vjecnost za ispravku. Doci cu do tocke kad lanci popucat ce i srnut cu prema svijetlosti, prema mjestu gdje su umjetnici,filozofi,znanstvenici, jer raj je iluzija, prica za djetinjstvo covjecanstva. U tom polju jedinstvenosti moja Sopstvenost bit ce centrirana, Anima ce bit, ne autonomni kompleks, vec veza s mojim nesvjesnim, te cu sav bit otcijepljen od kolektivizma i bit jedinstvena individua." I tako je on opijen brbljao svoje prorocanske projekcije misli i osjecaja. Nije bio svjestan da u pozadini moze da ugleda izlaz, sav je bio sizofren sto odgovara danasnjem duhu vremena. U tom mu je dosla poruka na Viber "dolazi, čekamo te" i samo je ustao i otisao bez pozdrava, potpuno opijen od otvaranja svoje jedne deluzije. Doduse, rekosmo bez pozdrava jer sjedio je sam u kafani, publika mu bila ostali stolovi koji onako pomalo u socijalnom soku govorase "ovaj je lud!".

Jutro je povratilo od mucnine,doslo je kuci nekad oko deset ujutro i onako, jos u odjeci leglo da bi mi mogli bit budni. Sunce, nekako umorno i slabo, jedva cujnim glasom dopiralo je kroz koprenu oblaka. Ali eto, ipak ga je bilo tu i tamo. Sad sivilo, tmurno i sveprozdiruce pokrilo je nebo. Mjesec, a ni zvijezdne, nece se nocas vidjet. Baš burni neki dani. Onda kad legnemo mi, nocni zivot opet pocinje. Jutro i Dan tulumare, gonjaju nebeske zene, Sunce kao otac, ceka ih kuci, dok Mjesec bdi nad nama sto spavamo bas kao majka nad bolesnom djecom. I ritam se nastavlja, sve se spiralno krece , em u bezdan, em u nadsvijest.

Iščezavam u dimu, spržen protivrječjima gledam u svoju konfuziju. Ne nalazim riječi, zbunjen radikalno padam u ponore promjena. Nalazim se na raskršću obmana, koju iluziju da izaberam da je nazivam svojom? Glazba univerzuma mami me, zove me u svoju tminu, sva povijest ljudskog uma lezi skrivena u nama, treba se samo ubacit u ritam i zaplesat. Mučeni podsvjesnim, izbija iz nas pulsar misli i osjecaja. Drzimo se za srce i krvarimo zivot. Trebaju nam dokazi koje ne nalazimo, zaslijepljeni tragamo za drugim nacinom da se probijemo. Usred vrtloga naša su volja i snaga latentne, zapletene nitima svakidašnjeg i svjetovnog. Svjetlost svijesti prigusena i tinja, cekamo buru da rasplamsa vatru.

Infekcija bića, misliš da je sve do tebe i da je sve tebi. Pratiš poglede i na šta upućuju, ludo grabiš svaku deluziju i iluziju. Gledaj sebe! Jer gle, ne mozeš da se sjetiš samog sebe. Promienjiv si kao voda, fluidno se prilagođavas svakoj površini, svakom kalupu. Uronjen u "To" sve ti se dešava, kontrola minimalna, stanje unutrašnje nepogode. Vrtiš se u krug u svome naumu, cilj ti je nejasan i mutan. Ali ima izlaz, površina je zagrebana i oziljak je ostao. Probijaju te lagano iskustva, bubri sve dok ne pustis. Mogu te zamislit da krocis putem, s bogovskim humorom u srcu, da pobijedio si prolaznost. A "Ja" lagano sa strane puta, u šumi uz potok šaljem pozdrave u mrezu koju ces isplest, distanciran i hladan, uronjen u nešto sasvim "Drugo". Nit koja nas je povezala, prekinula se prostranstvom izmedu nas, ostala je jedna krvava suza i rascjep. Do sljedeceg puta, prijatelju! Dotad trazi svoju viziju i moc, a ja lagano razvijat cu bice i znanje, da, kad se sretnemo, bude eksplozija svijesti s obe strane. Vidit cemo istinu, znam to.

Utvare prošlosti vrebaju iz sjena, parazitski se goste nama. Preboli više, čovječe! Teško hodaš, teško dišeš, vučeš za sobom, strunama čeličnim povezane okove. Tvoj dom, shvati više, negdje je daleko, dotad prati mala svakodnevna otkrivenja, razbijaj ili plutaj po realnosti, vidit ces da u svemu lezi skriven obrazac. Zaronis li duboko ili odes u neosvojene visine uma, obrasci leze skriveni ispod povrsine. Vjezbaj intelekt i očudi sebi svijet, nista nije onako kako se cini. Razocaraj se u potpunosti u svoj dotadašnji svjetonazor, da bi novim,svježim očima mogo to sve ponovno usvojiti. I gle, shvatit ces da si oduvijek TU. Egistencija je baš u ovom trenutku, u tom stanju želila baš TEBE.

Okovani rešetkama iluzije, koprcamo se u snovima. Realnost s onu stranu ceka, daje nam izlaz. Zivot i smrt ne postoje, "ovdje" smo oduvijek i zauvijek, onakvi kakvi smo. Kozmos ne mari za nas, mi smo samo nusprodukt prvog velikog vala, nasta egzistencija prazna i nistavna, znamo vec, mala tocka smo."Kavez sam sto trazi pticu",jedino sto mozemo je izgradit nesto u vlastitoj psihi sto vjecno ostat ce, zajahat na meditativnom procesu istrazivanja samog sebe. Mehanicnost u koju zapali smo, produkt je sveopce sfere kulture, koju igru igramo zavisi od nas.

Crno-bijelo, trenutak oluje uhvacen u okvir, mali svijet u svijetu. Krajnje opusten gledam, primam utiske kao hranu, percepcija kao bič šiba objekat da izvuce sto vise, medutim, objekat prazan i suti, sve do jednom, kada opet ukljucim svijest. Sam kao takav nista mi ne znaci niti mi govori, Znanje o njemu labilno jer Sumnja svoj majstorluk izvodi "je li to stvarno tako". Ali u pozadini, spremno za pravi trenutak, jedno od mnogih JA, mislim se "ovo je ono sto sam gradio i trazio",spremno za najveci Obracun,neustrasivo,gipko,agilno.Isprepletena moja struktura raščlanjena je, svaki element osvijetljen je,medutim sizofren njiihov meduodnos je, jer gospodica Psihoza jos tinja. Pogledam u zar i demonski je vidim, no nema vise straha jer sve sto je nepoznato samo razumijeti treba.

Krvarim, jer pokušavam pisat, neizrecivo ti pokusavam prikazat. Zaronio sam u dubinu duše ali ne, jednostavno ne mogu, da ti kazem sta se tu krije. Neopisivo je sasvim. Krajnje čudnvato, kako smo razvili jezik do njegovih krajnjih granica, a i dalje smo tako maloriječni kad je riječ o stvarima duše. To se iskazuje indirektno, kao svi pjesnici dosad, usporedbama s ovim ili onim, s nizom asocijacija itd. Moj ocean, nepokoran i divlji, razbuktava valove prema obali, sve su veci, vidim dolazi oluja. Kakav cu izaci nakon nje, nakon bujice emocija, ne znam. Znam samo da je ono sto je cinilo sustinsko moje "ja", pomaknuto i da slijedi promjena. Iz mene ce izronit karcinom srca, otrov koji me kocio da suosjecam s tobom, drago ljudsko biće. Htio sam biti tu, biti tu uvijek za tebe, ali kako? Ja ovako rascijepljen, fragmentiran, potisnut, suzbijen. Sada znam sto si htio, to ces i dobiti, po svojoj zasluzi.

Sudbina je za nas odabrala nesto sasvim neprikladno za ljudsko bice. Baca nas, gura s krajnosti u krajnost, kako da nademo dokaze u ovoj egzistenciji za ono sto tek slijedi? Igraš se s nama sudbino, u dušu pjesnika, tipa, ubacujes misli o samoubojstvu, u dušu mesara ubacujes uzvisene duhovne price. Onda jednostavno bacis na nas teret realnosti i teret prezivljavanja. Odgovore, kazu, vec imamo u sebi. Kriju su u onome sto zovemo svijest, ali ah, tako je neopipljiva, tako eluzivna. Um nas vlastiti, obanjuje i one najpronicljivije. Neki kazu,bez imalo skepse, "ja sam ovakav", "ja sam onakav" i tvrde da znaju o čemu se radi u ovome sto zovem zivot, egzistencija. Svoju istinu naknadno oni pasivno agresivno namecu s mišlju "bolji sam od tebe, jer bolje razumijem ovo". A pojma nemaju, nihovi temelji, njihova uvjerenja, sve to je samo socijalni konstrukt i mjesto koje su za sebe nasli u drustvu.

Kreativna silo, sto saras mojim uzdahom, molim te, oslobodi se. Pratim te gdje ides, gdje mi ukazujes na znakove, silom te pokusavam uhvatit ali je beskorisno. Misticizam je privlacan ali sta imamo od toga? Gubitak jastva nikad nije bio vise konzumeristicki predstavljen, vas ego idalje aktivan i silan, vasa umisljenost stavlja vas na navodno vecu poziciju nego je zaista zauzimate. Znate navodno 'ko ste i mislite da imate pravo na zaključke i cvrste temelje misljenja. Prezir osjecam sto ne mogu vise igrat tu igru, pletem ispočetka mrezu jer sve sto sam imao pobjeglo je iz mene. Fluidan, nedefiniran, opasan za tvoj svjetonazor, vrli kritčar vreba na tebe kao gepard na plijen. Bjezi, bjezi pa dokle stignes ali ne djeluj na mene svojim otrovom.