Iščezavam u dimu, spržen protivrječjima gledam u svoju konfuziju. Ne nalazim riječi, zbunjen radikalno padam u ponore promjena. Nalazim se na raskršću obmana, koju iluziju da izaberam da je nazivam svojom? Glazba univerzuma mami me, zove me u svoju tminu, sva povijest ljudskog uma lezi skrivena u nama, treba se samo ubacit u ritam i zaplesat. Mučeni podsvjesnim, izbija iz nas pulsar misli i osjecaja. Drzimo se za srce i krvarimo zivot. Trebaju nam dokazi koje ne nalazimo, zaslijepljeni tragamo za drugim nacinom da se probijemo. Usred vrtloga naša su volja i snaga latentne, zapletene nitima svakidašnjeg i svjetovnog. Svjetlost svijesti prigusena i tinja, cekamo buru da rasplamsa vatru.

Infekcija bića, misliš da je sve do tebe i da je sve tebi. Pratiš poglede i na šta upućuju, ludo grabiš svaku deluziju i iluziju. Gledaj sebe! Jer gle, ne mozeš da se sjetiš samog sebe. Promienjiv si kao voda, fluidno se prilagođavas svakoj površini, svakom kalupu. Uronjen u "To" sve ti se dešava, kontrola minimalna, stanje unutrašnje nepogode. Vrtiš se u krug u svome naumu, cilj ti je nejasan i mutan. Ali ima izlaz, površina je zagrebana i oziljak je ostao. Probijaju te lagano iskustva, bubri sve dok ne pustis. Mogu te zamislit da krocis putem, s bogovskim humorom u srcu, da pobijedio si prolaznost. A "Ja" lagano sa strane puta, u šumi uz potok šaljem pozdrave u mrezu koju ces isplest, distanciran i hladan, uronjen u nešto sasvim "Drugo". Nit koja nas je povezala, prekinula se prostranstvom izmedu nas, ostala je jedna krvava suza i rascjep. Do sljedeceg puta, prijatelju! Dotad trazi svoju viziju i moc, a ja lagano razvijat cu bice i znanje, da, kad se sretnemo, bude eksplozija svijesti s obe strane. Vidit cemo istinu, znam to.

Utvare prošlosti vrebaju iz sjena, parazitski se goste nama. Preboli više, čovječe! Teško hodaš, teško dišeš, vučeš za sobom, strunama čeličnim povezane okove. Tvoj dom, shvati više, negdje je daleko, dotad prati mala svakodnevna otkrivenja, razbijaj ili plutaj po realnosti, vidit ces da u svemu lezi skriven obrazac. Zaronis li duboko ili odes u neosvojene visine uma, obrasci leze skriveni ispod povrsine. Vjezbaj intelekt i očudi sebi svijet, nista nije onako kako se cini. Razocaraj se u potpunosti u svoj dotadašnji svjetonazor, da bi novim,svježim očima mogo to sve ponovno usvojiti. I gle, shvatit ces da si oduvijek TU. Egistencija je baš u ovom trenutku, u tom stanju želila baš TEBE.

Okovani rešetkama iluzije, koprcamo se u snovima. Realnost s onu stranu ceka, daje nam izlaz. Zivot i smrt ne postoje, "ovdje" smo oduvijek i zauvijek, onakvi kakvi smo. Kozmos ne mari za nas, mi smo samo nusprodukt prvog velikog vala, nasta egzistencija prazna i nistavna, znamo vec, mala tocka smo."Kavez sam sto trazi pticu",jedino sto mozemo je izgradit nesto u vlastitoj psihi sto vjecno ostat ce, zajahat na meditativnom procesu istrazivanja samog sebe. Mehanicnost u koju zapali smo, produkt je sveopce sfere kulture, koju igru igramo zavisi od nas.

Crno-bijelo, trenutak oluje uhvacen u okvir, mali svijet u svijetu. Krajnje opusten gledam, primam utiske kao hranu, percepcija kao bič šiba objekat da izvuce sto vise, medutim, objekat prazan i suti, sve do jednom, kada opet ukljucim svijest. Sam kao takav nista mi ne znaci niti mi govori, Znanje o njemu labilno jer Sumnja svoj majstorluk izvodi "je li to stvarno tako". Ali u pozadini, spremno za pravi trenutak, jedno od mnogih JA, mislim se "ovo je ono sto sam gradio i trazio",spremno za najveci Obracun,neustrasivo,gipko,agilno.Isprepletena moja struktura raščlanjena je, svaki element osvijetljen je,medutim sizofren njiihov meduodnos je, jer gospodica Psihoza jos tinja. Pogledam u zar i demonski je vidim, no nema vise straha jer sve sto je nepoznato samo razumijeti treba.