Iščezavam u dimu, spržen protivrječjima gledam u svoju konfuziju. Ne nalazim riječi, zbunjen radikalno padam u ponore promjena. Nalazim se na raskršću obmana, koju iluziju da izaberam da je nazivam svojom? Glazba univerzuma mami me, zove me u svoju tminu, sva povijest ljudskog uma lezi skrivena u nama, treba se samo ubacit u ritam i zaplesat. Mučeni podsvjesnim, izbija iz nas pulsar misli i osjecaja. Drzimo se za srce i krvarimo zivot. Trebaju nam dokazi koje ne nalazimo, zaslijepljeni tragamo za drugim nacinom da se probijemo. Usred vrtloga naša su volja i snaga latentne, zapletene nitima svakidašnjeg i svjetovnog. Svjetlost svijesti prigusena i tinja, cekamo buru da rasplamsa vatru.