Crno-bijelo, trenutak oluje uhvacen u okvir, mali svijet u svijetu. Krajnje opusten gledam, primam utiske kao hranu, percepcija kao bič šiba objekat da izvuce sto vise, medutim, objekat prazan i suti, sve do jednom, kada opet ukljucim svijest. Sam kao takav nista mi ne znaci niti mi govori, Znanje o njemu labilno jer Sumnja svoj majstorluk izvodi "je li to stvarno tako". Ali u pozadini, spremno za pravi trenutak, jedno od mnogih JA, mislim se "ovo je ono sto sam gradio i trazio",spremno za najveci Obracun,neustrasivo,gipko,agilno.Isprepletena moja struktura raščlanjena je, svaki element osvijetljen je,medutim sizofren njiihov meduodnos je, jer gospodica Psihoza jos tinja. Pogledam u zar i demonski je vidim, no nema vise straha jer sve sto je nepoznato samo razumijeti treba.