Krvarim, jer pokušavam pisat, neizrecivo ti pokusavam prikazat. Zaronio sam u dubinu duše ali ne, jednostavno ne mogu, da ti kazem sta se tu krije. Neopisivo je sasvim. Krajnje čudnvato, kako smo razvili jezik do njegovih krajnjih granica, a i dalje smo tako maloriječni kad je riječ o stvarima duše. To se iskazuje indirektno, kao svi pjesnici dosad, usporedbama s ovim ili onim, s nizom asocijacija itd. Moj ocean, nepokoran i divlji, razbuktava valove prema obali, sve su veci, vidim dolazi oluja. Kakav cu izaci nakon nje, nakon bujice emocija, ne znam. Znam samo da je ono sto je cinilo sustinsko moje "ja", pomaknuto i da slijedi promjena. Iz mene ce izronit karcinom srca, otrov koji me kocio da suosjecam s tobom, drago ljudsko biće. Htio sam biti tu, biti tu uvijek za tebe, ali kako? Ja ovako rascijepljen, fragmentiran, potisnut, suzbijen. Sada znam sto si htio, to ces i dobiti, po svojoj zasluzi.