Krvarim, jer pokušavam pisat, neizrecivo ti pokusavam prikazat. Zaronio sam u dubinu duše ali ne, jednostavno ne mogu, da ti kazem sta se tu krije. Neopisivo je sasvim. Krajnje čudnvato, kako smo razvili jezik do njegovih krajnjih granica, a i dalje smo tako maloriječni kad je riječ o stvarima duše. To se iskazuje indirektno, kao svi pjesnici dosad, usporedbama s ovim ili onim, s nizom asocijacija itd. Moj ocean, nepokoran i divlji, razbuktava valove prema obali, sve su veci, vidim dolazi oluja. Kakav cu izaci nakon nje, nakon bujice emocija, ne znam. Znam samo da je ono sto je cinilo sustinsko moje "ja", pomaknuto i da slijedi promjena. Iz mene ce izronit karcinom srca, otrov koji me kocio da suosjecam s tobom, drago ljudsko biće. Htio sam biti tu, biti tu uvijek za tebe, ali kako? Ja ovako rascijepljen, fragmentiran, potisnut, suzbijen. Sada znam sto si htio, to ces i dobiti, po svojoj zasluzi.

Sudbina je za nas odabrala nesto sasvim neprikladno za ljudsko bice. Baca nas, gura s krajnosti u krajnost, kako da nademo dokaze u ovoj egzistenciji za ono sto tek slijedi? Igraš se s nama sudbino, u dušu pjesnika, tipa, ubacujes misli o samoubojstvu, u dušu mesara ubacujes uzvisene duhovne price. Onda jednostavno bacis na nas teret realnosti i teret prezivljavanja. Odgovore, kazu, vec imamo u sebi. Kriju su u onome sto zovemo svijest, ali ah, tako je neopipljiva, tako eluzivna. Um nas vlastiti, obanjuje i one najpronicljivije. Neki kazu,bez imalo skepse, "ja sam ovakav", "ja sam onakav" i tvrde da znaju o čemu se radi u ovome sto zovem zivot, egzistencija. Svoju istinu naknadno oni pasivno agresivno namecu s mišlju "bolji sam od tebe, jer bolje razumijem ovo". A pojma nemaju, nihovi temelji, njihova uvjerenja, sve to je samo socijalni konstrukt i mjesto koje su za sebe nasli u drustvu.

Kreativna silo, sto saras mojim uzdahom, molim te, oslobodi se. Pratim te gdje ides, gdje mi ukazujes na znakove, silom te pokusavam uhvatit ali je beskorisno. Misticizam je privlacan ali sta imamo od toga? Gubitak jastva nikad nije bio vise konzumeristicki predstavljen, vas ego idalje aktivan i silan, vasa umisljenost stavlja vas na navodno vecu poziciju nego je zaista zauzimate. Znate navodno 'ko ste i mislite da imate pravo na zaključke i cvrste temelje misljenja. Prezir osjecam sto ne mogu vise igrat tu igru, pletem ispočetka mrezu jer sve sto sam imao pobjeglo je iz mene. Fluidan, nedefiniran, opasan za tvoj svjetonazor, vrli kritčar vreba na tebe kao gepard na plijen. Bjezi, bjezi pa dokle stignes ali ne djeluj na mene svojim otrovom.

Plutam neusidren, kao brod sto prenosi blago. Cuvam se, skepticno, u srebrenom omotu. Gledam vani, gledam unutra, svaka odluka,svaki odabir ne nosi mi nista oslobađajuće, svaki pravac okreće se od mene. Praznina leži u suštini svega, nemogućnost spoznaje guši naš um trnovitim krunama iluzije. Krajnje isfrustriran zaranjam u sebe, nalazim samo čemer i jad, patnju bivanja ljudskim bićem. Ima li lijeka ili utjehe za ono što osjećamo?
Duh moj lebdi u sferama velikim kao svemir, ništa nije isto kao nekad. Smijeh izgubio sam davno, svjetlost i žar ugasli, a tek žeđ, prozimajući osjećaj nedostatka onoga što nazivamo domom. Gdje to vidite ljepotu i razlog za sreću, dragi ljudi?

Pratit ćeš me dole, s visina ću te skinut. Dole, dole u dubinu, u mrak gdje ćeš od pritiska ekstatično eksplodirat. Novi horizonti će te dočekati, istisnut će iz tebe čemer prošlosti. Isplivat ćeš "ti". Prenijet cu ti ovaj osjecaj apsurda svega, da ga pokusas pretocit u rijeci jer ja ga se ne mogu odreći. Krajnje zbunjen tvoj sistem ce se pokvarit, crvi, paraziti - bit ceš ih svjestan. Osvijetlit cu ti najmračniji ugao tvog uma, tvoja trauma je univerzalna. Uzeli su od tebe nešto, osakatili te, vrijeme je da uzmeš natrag izgubljeno. Rascijepio si se na fragmente u konfliktu, spoji ih u cjelinu, mirom ih obaspi i uzivaj.