Plutam neusidren, kao brod sto prenosi blago. Cuvam se, skepticno, u srebrenom omotu. Gledam vani, gledam unutra, svaka odluka,svaki odabir ne nosi mi nista oslobađajuće, svaki pravac okreće se od mene. Praznina leži u suštini svega, nemogućnost spoznaje guši naš um trnovitim krunama iluzije. Krajnje isfrustriran zaranjam u sebe, nalazim samo čemer i jad, patnju bivanja ljudskim bićem. Ima li lijeka ili utjehe za ono što osjećamo?
Duh moj lebdi u sferama velikim kao svemir, ništa nije isto kao nekad. Smijeh izgubio sam davno, svjetlost i žar ugasli, a tek žeđ, prozimajući osjećaj nedostatka onoga što nazivamo domom. Gdje to vidite ljepotu i razlog za sreću, dragi ljudi?