Kada bi netko za mene upotrijebio riječ: "Mater", još do prije pet godina, to bi bila neoprostiva uvreda.
Ja sam mama, majka, madre(ponekad).....sve drugo je uvreda.
A onda je polako s ovim dalmatinskim dijalektom koji svako ljeto slušam već desetljećima, ne samo izgovor nego i značenje, poprimilo drugi smisao.
Mater je postala mitsko biće koje se sluša, poštuje i voli. Čije se odluke ne propituju, nego "slijepo" provode. Do određene dobi (zrelosti) naravno. A onda joj se diže monumentalan spomenik, još za života, naravno.
Pa me je sve to potaklo na razmišljanje jesam i ja mama ili mater...
Gledam oko sebe. Iako sam (sada) na otoku, "nitko nije "otok" sasvim sam za sebe" (J. Donne) pa malo proučavam tu uzvišenu i Bogom danu ulogu u životu oko sebe. I što više proučavam (svjesno i nesvjesno) sve više padam u "bad".
Pa ja sam totalno "fulala"!
Totalno!
Nepovratna šteta je već učinjena. Nadmašuje li ona dobre ishode koji već (na sreću) postoje?! Ne znam.
Jedna od primjeraka matera oko koje djeca skaču, obilaze je, objeduju s njom, spremaju i pripremaju kada dolazi, ma drže je na dlanu k'o dragocjenu kap vode, nije se složila sa mnom kada sam rekla da su mi djeca na prvom mjestu. Samo je mudro šutjela. I onda vidim odgoj na djelu...
Ja sam stvarno glupa žena, što mi vrijedi ono čime me Bog istovremeno blagoslovio i kaznio, kada to ne znam primjeniti u svakodnevnom životu?!
Koja mama?!?!
Pa to ne postoji.
I nakon smrti "prolaze" matere, da ne kažem maćehe kao što je bila "pomajka" mog zakonitog npr. koja se hvalila time kako nije dala doktoru da pregleda tog istog mog zakonitog kada je bio beba od 2 godine na Staru godinu jer se doktor obrecnuo na nju što mu je došla u 5 popodne na Staru godinu s djetetom koje gori u temperaturi... A ona ponosno rekla: E sad ga ni nećete pregledat'!...i otišla s djetetom s visokom temperaturom kući.... A on ju cijeli život sluša bespogovorno, veliča, diže u nebesa, pa i kada je više nema....
E što ti je mater! Ja takva srca nemam biti. Al' žalosti to da nitko od onih kojima sam srce dala, ne vidi to. Pa ni zakoniti.
I tu mi puca film.
Dosta više.
Poodrasli su, neki manje, neki više.
Dala sam im sve što sam znala i umjela.
Pa i više od toga.
Bili su mi bitni samo oni.
Samo da oni imaju.
Samo da oni sretni su.
A gdje sam tu ja?!
Nakon 25 godina shvaćam da me nema.
I da to nije dobro.
Da sam trebala biti mater, a ne mama, majka il' madre (rijetko)....
Zato ovaj post.
I nisam nabrajala što je sve značilo biti majka u ovih 25.....niti ću.
Možda će jednom shvatiti.
A pobrinuti ću se da bar ovo pročitaju.
Svi.
Svi otvaraju postove s nečim svojim, nečim osobnim.... i ja sam: poezija je osobna, ali danas želim pisati nešto drugo sasvim sasvim osobno.
Mama Huanita. Jedan dan života.
U pozadini se čuje pjesma iz filma iz 50-ih Mama Huanita : Un Dia de Vida.
Nije njen rođendan, ali živi svaki dan u meni kao da je. Sve dok živi sve dobro i lijepo što me je u životu naučila. Ja sam spomenik koji je ona stvorila, za života, da bi bio tu i podsjećao na nju, poslije (njena) života. Cijeli moj život. I ne samo moj, već kroz moju djecu koju učim istoj onoj životnoj istini koju je ona mene učila, istoj ljepoti i dobroti života, prije svega plemenitosti u ljudima, kao što je i ona bila. Moja mlađa kći njeno ime nosi, kao podsjetnik, kao zastavu, stijeg, uspravan, ponosan što vijori. I zaslužila ga je svojom duševnom ljepotom i dobrotom (pa je intuitivni izbor imena bio sasvim prikladan). Iako se ponekad pitam: Za koje to vrijeme, za koji to svijet odgajam svoju djecu?
Još jedan dan života. Koliko sličnosti u preživljavanju dan po dan, iako iz sasvim drugih razloga. Koliko strepnje za idući dan, koliko neprospavanih noći, koliko pitanja Zašto i Bože daj mi snage, koliko neizvjesnosti, koliko HRABROSTI biti to što jesmo, unatoč svemu, usprkos svemu, za sve.
Danas ti majko opet nosim crvenu ružu na spomenik, grob, crvenu što krvari voljom i željom za životom, što krvari ljubavlju ispisanom davno, u ratu, kada si otišla prerano,nenajavljeno, očekivano - neočekivano unatoč tvojoj dugoj i teškoj bolesti. Danas ti majko plačem jer nisam mogla tada, i ostaješ, još uvijek, jedina neisplakana u mom životu. Sve suze svijeta ispratiti te ne mogu, a moja je duša svakim danim sve veća i sve moćnija od neisplakanih suza. Tebi majko.
Volim te mama (ali ti si to svojom ženskom mudrošću ionako znala, još za života).
Od onda znam da imam anđela čuvara, sasvim osobnog i svog, personaliziranog, jedinstvenog i neponovljivog. S kojim razgovaram, kojemu se povjeravam, ma što mislili o meni (da sam luda što pričam sama sa sobom ili na tvom grobu). Sada uviđam da te nisam bila spremna pustiti tada. Sada kažem; Sretan ti put majko (vjerujući da si još uvjek moj anđeo čuvar, negdje u blizini, kada me umori život, a ja se osjećam kao mala napuštena djevojčica).
Sretan ti put Mama Huanita draga. Mami.
Oznake: mama
< | kolovoz, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)
Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira
Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku
Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno
Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_
***
Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.
Čuvarica pinkleca 07.03.2015.
***