Kada bi netko za mene upotrijebio riječ: "Mater", još do prije pet godina, to bi bila neoprostiva uvreda.
Ja sam mama, majka, madre(ponekad).....sve drugo je uvreda.
A onda je polako s ovim dalmatinskim dijalektom koji svako ljeto slušam već desetljećima, ne samo izgovor nego i značenje, poprimilo drugi smisao.
Mater je postala mitsko biće koje se sluša, poštuje i voli. Čije se odluke ne propituju, nego "slijepo" provode. Do određene dobi (zrelosti) naravno. A onda joj se diže monumentalan spomenik, još za života, naravno.
Pa me je sve to potaklo na razmišljanje jesam i ja mama ili mater...
Gledam oko sebe. Iako sam (sada) na otoku, "nitko nije "otok" sasvim sam za sebe" (J. Donne) pa malo proučavam tu uzvišenu i Bogom danu ulogu u životu oko sebe. I što više proučavam (svjesno i nesvjesno) sve više padam u "bad".
Pa ja sam totalno "fulala"!
Totalno!
Nepovratna šteta je već učinjena. Nadmašuje li ona dobre ishode koji već (na sreću) postoje?! Ne znam.
Jedna od primjeraka matera oko koje djeca skaču, obilaze je, objeduju s njom, spremaju i pripremaju kada dolazi, ma drže je na dlanu k'o dragocjenu kap vode, nije se složila sa mnom kada sam rekla da su mi djeca na prvom mjestu. Samo je mudro šutjela. I onda vidim odgoj na djelu...
Ja sam stvarno glupa žena, što mi vrijedi ono čime me Bog istovremeno blagoslovio i kaznio, kada to ne znam primjeniti u svakodnevnom životu?!
Koja mama?!?!
Pa to ne postoji.
I nakon smrti "prolaze" matere, da ne kažem maćehe kao što je bila "pomajka" mog zakonitog npr. koja se hvalila time kako nije dala doktoru da pregleda tog istog mog zakonitog kada je bio beba od 2 godine na Staru godinu jer se doktor obrecnuo na nju što mu je došla u 5 popodne na Staru godinu s djetetom koje gori u temperaturi... A ona ponosno rekla: E sad ga ni nećete pregledat'!...i otišla s djetetom s visokom temperaturom kući.... A on ju cijeli život sluša bespogovorno, veliča, diže u nebesa, pa i kada je više nema....
E što ti je mater! Ja takva srca nemam biti. Al' žalosti to da nitko od onih kojima sam srce dala, ne vidi to. Pa ni zakoniti.
I tu mi puca film.
Dosta više.
Poodrasli su, neki manje, neki više.
Dala sam im sve što sam znala i umjela.
Pa i više od toga.
Bili su mi bitni samo oni.
Samo da oni imaju.
Samo da oni sretni su.
A gdje sam tu ja?!
Nakon 25 godina shvaćam da me nema.
I da to nije dobro.
Da sam trebala biti mater, a ne mama, majka il' madre (rijetko)....
Zato ovaj post.
I nisam nabrajala što je sve značilo biti majka u ovih 25.....niti ću.
Možda će jednom shvatiti.
A pobrinuti ću se da bar ovo pročitaju.
Svi.
Post je objavljen 10.08.2020. u 13:30 sati.