Svi otvaraju postove s nečim svojim, nečim osobnim.... i ja sam: poezija je osobna, ali danas želim pisati nešto drugo sasvim sasvim osobno.
Mama Huanita. Jedan dan života.
U pozadini se čuje pjesma iz filma iz 50-ih Mama Huanita : Un Dia de Vida.
Nije njen rođendan, ali živi svaki dan u meni kao da je. Sve dok živi sve dobro i lijepo što me je u životu naučila. Ja sam spomenik koji je ona stvorila, za života, da bi bio tu i podsjećao na nju, poslije (njena) života. Cijeli moj život. I ne samo moj, već kroz moju djecu koju učim istoj onoj životnoj istini koju je ona mene učila, istoj ljepoti i dobroti života, prije svega plemenitosti u ljudima, kao što je i ona bila. Moja mlađa kći njeno ime nosi, kao podsjetnik, kao zastavu, stijeg, uspravan, ponosan što vijori. I zaslužila ga je svojom duševnom ljepotom i dobrotom (pa je intuitivni izbor imena bio sasvim prikladan). Iako se ponekad pitam: Za koje to vrijeme, za koji to svijet odgajam svoju djecu?
Još jedan dan života. Koliko sličnosti u preživljavanju dan po dan, iako iz sasvim drugih razloga. Koliko strepnje za idući dan, koliko neprospavanih noći, koliko pitanja Zašto i Bože daj mi snage, koliko neizvjesnosti, koliko HRABROSTI biti to što jesmo, unatoč svemu, usprkos svemu, za sve.
Danas ti majko opet nosim crvenu ružu na spomenik, grob, crvenu što krvari voljom i željom za životom, što krvari ljubavlju ispisanom davno, u ratu, kada si otišla prerano,nenajavljeno, očekivano - neočekivano unatoč tvojoj dugoj i teškoj bolesti. Danas ti majko plačem jer nisam mogla tada, i ostaješ, još uvijek, jedina neisplakana u mom životu. Sve suze svijeta ispratiti te ne mogu, a moja je duša svakim danim sve veća i sve moćnija od neisplakanih suza. Tebi majko.
Volim te mama (ali ti si to svojom ženskom mudrošću ionako znala, još za života).
Od onda znam da imam anđela čuvara, sasvim osobnog i svog, personaliziranog, jedinstvenog i neponovljivog. S kojim razgovaram, kojemu se povjeravam, ma što mislili o meni (da sam luda što pričam sama sa sobom ili na tvom grobu). Sada uviđam da te nisam bila spremna pustiti tada. Sada kažem; Sretan ti put majko (vjerujući da si još uvjek moj anđeo čuvar, negdje u blizini, kada me umori život, a ja se osjećam kao mala napuštena djevojčica).
Sretan ti put Mama Huanita draga. Mami.
Post je objavljen 08.05.2016. u 16:01 sati.