Tisuće misli roji se večeras u mojoj glavi...
Tisuće je riječi već ispisano u mom umu za ovaj post u zadnjih desetak dana.
Sada sjedaju na ovu bijelu podlogu kao snijeg koji neće ostati.
U trenutku kada sadašnjost postaje prošlost, u trenu koji je vječan, a zovemo ga život, u onom međuprostoru između rođenja i smrti, odgovorno tvrdim: Zaboravila sam živjeti. Sada. U ovom trenutku.
Svatko od nas,
ponekad...
Negdje na tom putu smo zastali
i zapitali se:
Kuda vodi?
Ima li smisla?
Tko sam ja?
i
Što je ovo uopće?
Je li TO život?
.......
Odgovori su nekada dolazili
sami.
Nekada smo ih čupali
s mukom
iz drugih i
sebe.
Nekada nisu stizali uopće...
A tako su nam bili
potrebni.
Tako smo bili
potrebiti.
......
Jedan životni moto
živim:
Svako zlo za neko dobro...
pa se pitam:
Nije li i sada
Svevišnji na djelu?
Ti ga zovi
Bog
Svemir
Viša sila
Božanska čestica
Usud
ma kako god hoćeš...
......
Možda je ovo dobro,
a možda i nije.
Tko će ga znati?!
Tek znam
da živjeti želim
da i dalje volim
Život.
Samo sam zaboravila
privremeno:
Kuda vodi?
Ima li smisla?
Tko sam ja?
i
Što je ovo uopće?
Je li TO život?
Iako znam, da, znam iz iskustva da proći će, jer ništa i nitko ne traje vječno, i da je moja baka bila u pravu kada je govorila: Svaka sila za vremena! nekako me osupnula (začudo i obradovala) činjenica da shvaćam da je sve prolazno, pa i ova moja situacija (životna, poslovna, zdravstvena) s kojom se pokušavam izboriti najbolje što znam i kako i koliko mogu. Snage su davno potrošene (na druge), živeći vlastitu energiju na kredit zatekla sam se u debelom minusu.....
Ja nisam neiscrpan izvor vode koji ne presušuje...
Ja sam ljudsko biće koje djeluje po principu: koliko imaš toliko daš! Pa i više od toga, crpeći iz neke "budućnosti".
No sada je crpilište iscrpljeno. I buduća crpljenja....
Što kada je crpilište iscrpljeno?
Logika mi kaže: pronaći novo.
Neiscrpno. Jedinstveno. Modificirano. Nepresušno.
Srce mi kaže:
Unutar sebe.
Puno je "posla" preda mnom.
Ne zamjerite ako se ne čujemo i ne vidimo.
Smatrajte me Orionom koji će nestati sa zvijezdanog neba ove zime da bi se ujesen opet pojavio još ljepši i sjajniji.
Kada će to biti, u ovom trenu, sjecištu vječnosti i prolaznosti, ne mogu reći, ne znam.
Do tada
ostajte mi zdravi, sretni, bogati i ljubljeni, a ljubite i sami_
Oznake: vrlo osobno
< | veljača, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)
Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira
Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku
Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno
Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_
***
Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.
Čuvarica pinkleca 07.03.2015.
***