Uredske proslave

Ne znam kako kod vas, ali kod mene svako malo na poslu uleti neka proslava. Netko se oženio, udao, dobio dijete, uselio u stan, magistrirao, doktorirao, kupio auto, dobio na lotu... Stvarno izgovora ne manjka. A nije ni da je ljudima mrsko ukrast kojih pola sata od posla i malo pojest i popit.

Ali, naravno, pogađate, ovom dežurnom grintavcu takve feštice već idu na neku stvar. OK, rođendan ti je ili nešto slično, ali ljudi su počeli već svašta slavit. Sad sam bio na proslavi 20 godina staža. Ma mislim, daj se saberi, šta se tu ima slavit? :)

A scenarij uvijek isti. Dođeš, starija ekipa na jedan kraj stola, mlađi na drugi kraj stola. Onda se stariji (oni pred penziju) počnu dosjećat starih dana i kako nije bilo ovako kad je pokojni XY tu bio šef... Eeeee, tada se radilo i svi su poštovali šefove, a danas ovi mladi... Onda mi mlađi, naravno, sliježemo ramenima i smješkamo se a u sebi mislimo "oh, shut up you old fart" :)) Onda oni jadni malo popiju pa počnu rušit stvari. Za cijelo vrijeme tog cirkusa ja obično trpam pršut, sir, masline i sve dobro u sebe, natočim si malo vina i gledam pozorište u kući. Bio sam na toliko tih fešti da već točno znam trenutak kad će najstarija tajnica počet nabrajat sve svoje bivše šefove i kak je ona prije 15 godina sve ručno tipkala. Na što se nadovežu ostali veterani sa pričama sa sindikalnih izleta i kako nema više takvog zajedništva.
U ovom trenutku me količina supijane buke i upadanja u riječ totalno sludi pa se izvučem uz neki poslovni izgovor. Ali nakon što sam se najeo :). I onda oni svi misle da sam ja jako zaposlen i marljiv, što je dobro.

Ma volim ja sve njih, lijepo je meni na poslu, hrana je isto uvijek dobra, ali imam prag tolerancije za stoput odslušane priče o dobrim starim vremenima. Šefe, ako ovo nekim trikom sudbine pročitate, to se ne odnosi na Vas :))

...a završio izletom u prirodu

Mislim, neš ti izleta. Otišli smo na Sljeme. Autom :)
Sjedimo tako nas 5 na Cvjetnom i pijemo kavu i baš nam dođe da se maknemo od te rutine ispijanja kave u centru grada i da odemo malo di je čišći zrak. Gore si za pol vure, napuniš pluća čistim zrakom, pojedeš grah i svijet je odmah nekako ljepši.

A izgledali smo ko iz one serije "Šljam", epizoda "Šljam u prirodi". :) Cure su bile u štiklama (baš prikladno) a mi ostali obučeni kao da idemo vani a ne u šetnju. Ali nema veze. Fino smo se prošetali do "Grafičara" i tamo naravno krenuli na grah, ogladni čovjek od čistog zraka i hodanja. Teta u kuhinji je bila divna, uvjeravala nas je da će nam bit previše ako uzmemo i juhu i grah :) ali ipak smo uzeli baš tu kombinaciju.

Hrana je bila super pa je pao prijedlog da se vratimo pješke doma. Ja nisam mogao jer sam došao autom. Ali inače stvarno bi. Ozbiljno!!! :)

Vikend je počeo treskom

E, tako ti je to kad ne gledaš di treba :) Aj dobro, nije bilo baš ovako kao na slici. Ideš ujutro rano na posao, petak je, misliš samo kako ćeš se vratit doma i di bi moga večeras ić vani, a onda odjednom bum, cangrrrr.... :)

Uključiva sam se u promet u mom divnom, kaotičnom kvartu i ljubazni me sused pusti da upadnem na glavnu cestu u kvartu. Lipo od njega i toliko neočekivano da nisam ni pogleda da li netko ide s druge strane. Išao je. :))
Ma uglavnom malo sam ulupija branik i razbilo mi se staklo na bočnoj lampi. Ovog tipa kojeg sam udarija sam samo malo ogreba po braniku tako da nije bilo incidenata, samo je reka "Aj dobro je, nisam od onih šta će zajebavat radi malo piture". Iz Zadra je. Eto, dva Dalmoša se sudarila u Zagrebu.

Zadnji put kad mi je frend pričao da su mu ukrali CD iz auta, za dva dana su ga ukrali i meni. Nekidan mi je jedan drugi frend rekao da je razbio auto prilikom parkiranja. Evo sad sam ga i ja razbio. Srdačno umoljavam svoje prijatelje da mi više ne pričaju svoje nezgode s autima. Hvala lijepo na razumijevanju.

Odlazim na vikend. Moram njegovat svoju mašinu :)

Madrid i Feral Tribune :)

Prvo, donosim vam link za slike Madrida. Grad koji se uvlači pod kožu

Već sam na Forumu u svom slavnom putopisu iskaza oduševljenje ovim gradom. Doduše, većina papaka koji tamo pišu su se zakačili na činjenicu da nisam zbario Egipćanku, ali eto, ipak mi je bilo dobro :) Tamo je i slika onog kolodvora kojeg su, nažalost, poslije napali teroristi.

Zašto sam spomenuo Feral u naslovu? Pa da nerviram Placebo, naravno :))). Ma nije zato, možda samo malo. Ali Blog je dospio u guštaonicu :)) Baš su lipo napisali o našem blogu, možda nakon ovog teksta leb ostvari svoj san i postane kolumnist Ferala.
P.S. požurite s gledanjem ovog linka, jer mislim da će ga nakon nekog vremena ugasit jerbo se Feral online plaća. Jebiga, nije ni Soroš šta je nekad bio. :)

Slike reloaded

Pošto ona shema sa lijepljenjem IMG koda mi očito nije uspjela, a ne da mi se tražit pomoć od nerdova, evo stavit ću vam link di možete pogledat slike koje sam napravio za vrijeme zadnjeg boravka u Splitu.

Slike iz Splita... Soon featuring more cities from all over Europe

Doma imam neke slike iz Madrida i Beča pa ću ih stavit.

Nadam se da će vam bit zanimljive.

Uvjeriti samog sebe

"Ja kad sebi nešto odredim, onda je to..." Jedna od izjava koja me nervira. Vjerojatno zato jer kad ja sebi nešto obećam često samog sebe zajebem. I ne uzrujavam se previše oko toga, pa to sam ja, pa mogu valjda samog sebe preveslat.

Sjetio sam se ovog jer sam slučajno nabasao na nekakav fajl u kompu u kojem sam napisao što moram obavit u Novoj godini (kakti novogodišnje odluke :lol: ). Prvo me iznenadilo što sam otprilike pola i napravio ??!! :) Ostalo su neke dugoročne brije i gluposti pa to ne računam za sad kao veliki propust. Nisam smanjio pušenje (a kamoli prestao) i nisam još zabrijao na uspjeh u poslu u onom smislu da grizem oko sebe i laktarim se. Ne mogu, jebemti mentalitet dalmatinski. Ja bi da mi s neba padne pečena kokoš u krilo, a to baš nije tako, jel? Svako malo ja održim jedan ozbiljan sastanak sam sa sobom i kažem sebi da moram malo posložit prioritete, malo se aktivirat i živnut. A onda me netko pozove na pivu. :)

Nemojte mislit da mi je Drito uzeo password i pisao na mom blogu:) Ovo je samo bio jedan od ozbiljnih sastanaka samog sa sobom, samo ovaj put i javno.

Od juga do metropole bez (previše) živciranja

Prošao sam već stotine puta tu relaciju Split-Zagreb autom i skoro već znam svaki pedalj tih 360 km. Nekad me nešto novog iznenadi, ali neka opća mjesta se nikad ne mijenjaju, stoga evo mali prikaz mojih utisaka i preporuka.
Kad krenete iz Splita, naravno brzom cestom propičite do Klisa. Slijedi prva dilema. Do Knina preko Sinja ili Drniša? Ja uvijek idem preko Drniša, cesta je malo lošija, ali je put kraći, manje je prometa i ima dosta ravnih dijelova za pretjecanje eventualnih daveža u prometu. Nakon sat i po lagane vožnjice stiže se u Knin. Vrijeme za domoljubnu dužnost - popit kavu u Kninu. A i malo protegnit noge. Ima ona jedna pizzerija iza kružnog toka (da, ima kružni tok u Kninu) di je kava odlična, a jednom sam se čak odvažio i na pizzu koja je bila isto super. Ako ste, pak, još veći domoljub, možete malo i prošetat i divit se tvrđavi. U stvari bi taj Knin moga bit lijep gradić da ima malo više para i da ga se fino skocka.
To je prva trećina puta.

Onda krenete daljeosvježeni kofeinom prema ličkom dijelu puta. Cesta je većinu puta solidna (ima nekih lošijih dijelova, a zimi je zajebano ako padne snijeg). E, sad tu u priču ulaze kamioni, ali opet na sreću ima dovoljno ravnina da ih se pretekne. Ovaj dio puta mi je vozački nekako najugodniji, krajolik je super (pogotovo kad vidim da na nekoj kući piše "zauzeto Hrvat":)) i u većini slučajeva prođe bez većih zastoja. Kad dođete do Korenice slijedi vam druga dilema - stat na odmor u Macoli ili u Borju. Vječno rivalstvo. Macola je ogroman restoran bivšeg vozača autobusa tako da velika većina vozača autobusa po defaultu staje kod svog kolege i rade mu promet. Uvik je krcato, hrana je loša ako uzmete nešto na brzinu, a ako ćete baš sjest i ručat, onda je malo bolja. Služi i kao veliki meeting point jer skoro uvijek sretnem nekog poznat na proputovanju. WC-i su uredni, ali mali pa čak i na muškom zna bit red :)
Motel "Borje" je malo dalje i nedavno je preuređen. Hvala bogu jer je prije stvarno izgledao kao živi spomenik propalom režimu. Brza hrana je ovdje puno bolja (sendviči, kolači i obavezno kiselo mlijeko) a i kava je odlična. Čisto subjektivno mi se tu više sviđa stat jer je nekako u ambijentu tog kraja za razliku od Macole koji je baš u stilu off-road krčme, bez obzira na fine stolnjake i mramor.
Druga trećina puta gotova. Slijedi muka.

Uvjerljivo najdosadniji i najgori dio puta je od Plitvica do Karlovca. Ubij Bože dosade od krajolika i vijugave ceste. Zbog tog vijuganja dovoljno je da se namjesti jedan kamion ili neki starček koji vozi 60 km/h i misli da time živi opasno i vožnja će se odužit u beskraj. A taj Karlovac nikako da dođe, čini mi se da što više vozim da je sve dalje.
I na kraju kad se dočepaš konačno Karlovca, moš reć da si skoro stigao, ostaje ti još samo komad autoputa.

Zimi još treba uračunat snijeg, a ljeti turiste, gužve i radove na cesti koji se (tako hrvatski logično) obavljaju u jeku sezone. I uz sve te faktore i sklonost mog vrata i nogu da se ukoče nakon par sati vožnje nije uopće čudno što ne mogu do Zagreba stić za manje od 6 sati.

Dobar dan, izvolite...

Boraveći doma ovih dana pala mi je na pamet još jedna razlika Splita i Zagreba.
Ponašanje prodavač(ic)a u raznim dućanima. Iako se situacija iz dana u dan mijenja, moj je dojam da je taj odnos prodavač - kupac u Splitu uvijek bio nekako neposredniji. Onako kafanski familijaran.
Tek nedavno sam počeo primijećivati da ti na ulasku u dućan kažu "dobar dan" što i nije bilo baš uobičajeno prije.
Komunikacija s klijentom je bila u jednostavnim rečenicama tipa "Recite..." "Oćete probat..." "Ovo, jel?" U kafićima slična stvar. Konobar je nerijetko uzimao narudžbu upitnim klimanjem glave, valjda mu je bilo teško izgovorit ono "Izvolite?"
U zadnje vrijeme mi se čini da se to mijenja i da su se svi počeli rastapat od ljubaznosti. Sad, pitanje je osobne preferencije, da li volite da vas se kao gosta ili kupca tretira kao kralja i da vam se poklanja puno pažnje ili s druge strane više volite da vas se pusti na miru i da se sva ta nužna komunikacija obavi što brže i bezbolnije...

U Zagrebu su oduvijek (moj je dojam) prodavači bili cukreni. Ono, s vrata te zaskoči i odmah sto pitanja, izvolite, evo pogledajte, bla, bla, bla...Zato recimo mrzim male dućane kad idem kupovat neku hranu. Ja u hodu između polica smišljam šta bi moga jest, šta imam doma, kombiniram nešto... U velikom dućanu se izgubiš, a u malom te gleda prodavačica i onda slijedi "Jel' mogu pomoć, sused?" "Izvolite?" "Ovo vam je dobro" "Ovo je na akciji"... Možeš mi pomoć. Ajde malo šuti dok razmišljam. :)
I what's the deal s ovim "sused"? Dogodilo mi se da me prodavačica nazove susedom, a prvi put uša u dućan u životu.
Dvije studije slučaja: slučaj prvi - prodavačica bureka u Savskoj - ima svoju mantru koju stalno ponavlja "Dobar dan (večer), izvolite, dva bureka, još nešto, hvala, 'đenja". Stvar je u tome da je ton glasa uvijek veseo, a izraz lica mrtvački i ne gleda te u oči. Jednom smo ja i frend pijani pokušali započet razgovor, ali nije izustila ni riječ, valjda na poslu izgovara samo tu rečenicu. Prozvali smo je "okrutna činjenica trgovanja" :)
Slučaj drugi - vickasti konobar u Tkalči - taj nikad nije donio narudžbu a da usput nije bacio šaljivi komentar na nešto. Poslije smo prijateljima reklamirali taj kafić kao mjesto na kojem je uz konzumaciju uključena i prigodna dosjetka. :)

U principu mi je draže da mi prodavač ne visi za vratom, ali ni da ga ne moram svijećom tražit ako mi nešto treba. Malo je takvih koji pogode zlatnu sredinu. I to je još jedan od razloga zbog kojih mrzim shopping.

Sunny day

Evo da se ipak kratko javim :) Vidi vraga, stvarno i u Splitu imaju Internet, ko bi reka...

Sad sam ruča pa mi se ništa ne da. Posli ću ić još malo u đir jer je šteta bit doma kad je vani ovakvo vrijeme. Zadnji put kad sam bija doma za Uskrs, padala je kiša 4 dana a onda sam mora nazad u Zagreb di me opet dočekala kiša. Sad opet za nedjelju najavljuju kišu pa idem ja guštat dok se može.

Mislim da sam malo izgorija na suncu, previše sam se peka na Rivi. Napravija sam neke slike, ali zaboravija ponit USB za kameru, tupan. Nema veze, bit će kad se vratim...

Warning: battery low

Kao što sam najavio u veselom postu, uzimam si produženi vikend i pičim za Split :)) Da ne bi mislili da sam nesavjestan djelatnik, obavijestio sam svog šefa o svemu i on je blogoslovio moj put :)

Taman mi je ovo dobro došlo. Boravak u Zagrebu koji je duži od dva mjeseca se jednostavno mora presjeći jednim trodnevnim boravkom u Splitu - to ti dođe ko punjenje baterija. Malo kavica, Riva, Baće, Žbirac, Meje, bla, bla... Domaća spiza, šetnjice, a možda čak i utoćat guzu u more, ali nekako sumnjam, ipak je još rano...

Hauever, draga moja čitateljska publiko ja se idem malo odmarat. Baš mi je sad palo na pamet da ponesem fotić i uslikam nešto putem, da mi put prođe lakše, jer ovaj put idem sam pa će mi bit dosadno. Ako bude šta zanimljivih slika i ako napokon ovladam vještinom resajziranja, stavit ću kad se vratim.

Sunny greetings...

Shut the f*** up!

Samo dvije stvari me mogu natjerat u iracionalan bijes. Gradski promet i publika u kinu. Svakodnevno se učim kulirat u prometu i ne urlat u autu sve vrste psovki na krivo prestrojavanje, gužve, sporost itd...

Ali eto, u kino ipak idem rjeđe pa se još nisam naučio nosit s nepristojnošću u kino-dvoranama. Kino je ipak neki doživljaj, izlazak, Dolby surround koji ti totalno razmrda uši, glavu i sva osjetila. Ali nedostatak je što ima i drugih ljudi okolo. I tako, gledam ja jučer "Troju" (osrednji film, nothing to write home about) a takvu količinu smušene, nemirne i naporne publike nikad nisam vidio.
Pa jebemu sve, barem je kino-bonton jednostavan - uđi, sjedni i začepi gubicu. Ma kakvi. Bez obzira na tematiku, uvijek ima komičara koji će te uveseljavat svojim vickastim primjedbama na trenutnu scenu. Pa onda oni šta viču "e, ovo je onaj kaj je glumio u..." Oni šta razgovaraju međusobno. Još nekako da komentiraju film, ali kad počnu o nečem drugom...
Kad nekom u kinu zazvoni mobitel taj zaslužuje da mu ga se ritualno razbije nasred kina, pogotovo ako se javi na poziv, što je jučer bio slučaj. Žderanje je OK, dok ne prijeđe u glasno mljackanje i dovikivanje "e, dodaj mi kolu!".

I šta da čovjek radi, šta, šta? :) Inače se ja uredno obratim dotičnima s molbom da prestanu. Stupanj ljubaznosti ovisi o njihovom ponašanju. Sva sreća da je Troja povijesni film, traje pun kua, pa se u nekim scenama stigne i popričat. Tako sam eto i ja jučer uzeo odmor od kino-bontona i besramno pričao s frendovima u nekim epskim scenama koje traju li ga traju... I baš mi je bilo super. Nekako oslobađajuće. Ljudi su se meškoljili, stalno prešetavali u WC, unutra pa vani, pa glupi komentari, pa upadice, smijeh di treba i ne treba. Vjerojatno mi film nije bio toliko zanimljiv kad sam u tom zvjerinjaku od kino-dvorane uživao, a nisam se živcirao. Sve mi je to nekako izgledalo kao nekakva zabavica, a ne gledanje filma.

A rasplet Troje sam ionako znao unaprijed.

Oprah i Sanja preporučuju: think positive!

Ma baš gledam kako u zadnjim postovima sve nešto grintam i prigovaram. Užasnuo sam se mogućnosti bivanja Dritom pa sam odlučio napisat jedan upbeat post :))

Uvijek sam imao jaku moć (auto)sugestije tako da sam u tom naletu dobre volje raspalio 101-cu, a ono svira Neneh Cherry "you're looking good today, you're looking good in every way" :) a ja na noge i udri plesat po uredu... Naravno, Murphy, bio si u pravu. Za vrijeme najsramotnijih plesnih figura uleti kolegica iz susjednog ureda :) Eeeeeek!
"Jesi posla onaj dopis?" Ma jebeš dopis... Ajmo mi na kavicu pa ćeš mi reć nešto o tome. Evo sad sam se vratija i još me drži ludavica...

A saznao sam još i da mi šef ide na službeni put četvrtak i petak, a znamo šta to znači, jel? ;) Yihaaaaaaa :)

Ajmo sad svi seljaci (di su rukeee?) "It's a wonderfuuuuuul woooorld"

Branding u Hrvata

Vezano uz gledanje ovih emisija navedenih u donjem postu, jeste primijetili kako je dolaskom novih televizija pojačan marketing, tj. reklamiranje svega i svačega? Ako ste mislili da HTV pila s reklamama, pogledajte Novu ili RTL i spremite mozak na pranje.
Kako naša draga država kasni za svijetom u dosta stvari, mi smo tek sad počeli vidjeti ono što je u svijetu već odavno poznato i protiv čega se već bore razne udruge aktivista, a to je agresivni marketing.

Više nije dovoljno prekidati program reklamama, nego sad sam program mora bit oglas. Nekoliko primjera bezočnog reklamiranja. Emisija Joška Lokasa, gosti TBF, pjevaju, a u rukama drže male kartone na kojima je ime sponzora. Kao da to nije dovoljno, za vrijeme pjesme, na ekranu, točno preko glave pjevača projiciraju logo od kave Lavazza i to tako stoji nekih 10 sekundi. Dobro, Mladen iz TBF-a je gadan, ali da pjeva neka zgodna ženska opsovao bih da joj preko face stave reklamu. Druga stvar, oni mentally-challenged reality show-ovi su potpuno zatrpani reklamama. Postoje Janin backstage, Krašov backstage, a gosti su brand-manageri tih firmi. U drugom backstageu nešto se priča, zajebava, ali svi u rukama drže kutije Kraševih keksa. Jel to još nekom bizarno osim meni?
Treba li većeg dokaza da se ti show programi rade zbog zarade od reklama i tel. poziva? Što samo po sebi nije loše da se ne isfuravaju na neku misiju stvaranja mladih zvijezda i talenata.

Agresivno marketiranje se uvlači svuda. Sad sam se sjetio i one izložbe veš-mašina u predvorju HNK u Zagrebu. Electrolux je bio sponzor neke predstave, a vjerojatno baletani u "Labuđem jezeru" ne mogu umjesto balerina u zrak bacat veš-mašine, oni su se dosjetili jadu i postavili svoje najnovije modele u lobby HNK. Nogometna liga nam se zove Ožujsko HNL, tu se može postavit pitanje etičnosti promoviranja alkohola.
Nije sporno da proizvode treba reklamirat, ali ovo malo izmiče kontroli i stvarno se čovjek zapita hoćemo li uskoro gledat kazališne predstave "Hamlet - Ožujsko", "Mala Floramye Cedevita" "Troja HT Hinet" i slično.
Zapitajte se kad ste vidjeli neki komad javnog prostora bez ikakve reklame. Ja se ne mogu sjetit, čak i u WC-ima po kafićima i restoranima postoje oglasi i reklame. Ne moš se više ni popišat bez reklame.

O ovom problemu u svijetu su već pisali Naomi Klein a o otporu agresivnom reklamiranju pogledajte na sajtu Adbusters.

Treba proučiti Ustav RH i vidjet piše li tamo nešto o osnovnom ljudskom pravu da nas se ostavi na miru.

P.S. Jedno od značenja riječi "branding" je žigosanje stoke. Ono šta su kauboji radili na Divljem Zapadu. Tako danas naš javni prostor označavaju (da ne kažem zapišavaju) razne firme, domaće i strane.

Pljesak, molim

Sigurno vam neću reć ništa novo kad primijetim da su kod nas televizijski voditelji katastrofalno loši. Jedina donekle svijetla točka je Tarik u Milijunašu, stvarno je čudo kako nakon stotina emisija još uvijek zna bit i duhovit i kako mu jednostavno ne dopizdi.

U subotu sam odgledao dio emisije Joška Lokasa i stvarno me naljutilo koliko je tip preusiljen i jednostavno loš voditelj. Sa Upitnikom je odlično počeo i bio je totalno osvježenje, sam kviz i njegov stil vođenja. Ali sad se kao bacio na malo ozbiljniju emisiju i napravio sranje. Emisija je valjda zamišljena po uzoru na Larry Kinga i Jay Lenoa. Fura se neki ležerni stil, ali nekako ne paše, Joško priča s gostima ko da su zajedno ovce pasli, a to nije ležerno nego iritantno. Sa Đurom i Lošom je pričao tako da je konstantno pokušavao imitirati bosanski naglasak i to je ispalo užasno loše. U jednoj emisiji je najmanje dvadeset puta ponovio «večeras u studiju hrvatske radio-televizije» da ne bi jadni pomislili da gledamo RTL ili Novu.
I ono što je po meni najgore i što mi užasno digne tlak je komunikacija s publikom koja se svede na «Molim jedan veliki pljesak za...» . To moljenje pljeska je opće mjesto svih naših voditelja. Jebo vas, gospodo, pljesak. Ako je nešto vrijedno aplauza, budite bez brige, dragi voditelji, publika će pljeskati. Ovako ispada da su stvari koje radite i ono što gosti pričaju toliko jadno da morate moliti da se plješće, inače će biti muk i neugoda.
Mora se priznat našim voditeljima da su maštoviti u tehnikama moljenja pljeska, npr. «Molim vas pozdravite velikim pljeskom», «Dajte malo podrške za...» «Ovo zaslužuje veliki pljesak...» itd, a čak su vješti i u neverbalnom moljenju, samo se okrenu prema publici i onako dignu ruke, kao, što čekate, plješćite... Moj omiljeni voditeljski izraz je «Možete slobodno zapljeskati...». Pa stvarno, kao da publika stoji na iglama čekajući znak kad da prasne u spontano oduševljenje i razvali dlanove. A što je najgore, to je dijelom i točno u emisiji Joška Lokasa jer čak ni ne sakriju dobro onog voditelja snimanja koji stoji među publikom i daje znak kad ide aplauz.

Način vođenja raznih spektakla kao što su izbori za Miss, Dore, Porini i slično je posebna tragedija. Voditelji su toliko loši da im treba pisat scenarij koji je redovito očajan. Zato me je nekidan po tko zna koji put oduševio Aleksandar Kostadinov u svom prijenosu Eurosonga kad je rekao «Evo to su naši voditelji i oni sad nešto pričaju i pokušavaju biti duhoviti, ali ja sam čitao scenarij i vjerujte mi da je loš pa to neću prevoditi.» Aco, legendo, care. :)
Ljudi s televizije, pogledajte malo San Remo i druge strane produkcije. Ili jednostavno klonirajte Tarika i Danijelu Trbović u više primjeraka, jer sve ostalo je blagi užas.

Cimerluk

Mogao bih stvarno napisat knjigu o podstanarstvu i cimerluku. Jednom ću je možda i napisat ujedno sa još jednom knjigom koju odavno želim napisat, a to je “Umijeće usiljene komunikacije”.
Trenutno živim u 15 – om iznajmljenom stanu u razdoblju od 9 godina otkad sam u Zagrebu. Ispočetka sam bio sam u stanu, pa mi dopizdilo i od onda sam u više-manje sretnim cimerskim zajednicama. Kad se sjetim raznih događaja, tuluma, čajanki, učenja po noći, svađa s gazdama, generalnih čišćenja, selidbi, bježanja bez plaćanja režija - stvarno bi se dala sklepat knjiga, barem u dva toma.

Cimeri su mi uvijek bili i prijatelji, tako da većih svađa nije bilo, a kad bi se i zakačili to bi riješili. Fino se ispsujemo pa onda normalno razgovaramo, problemi bi dolazili samo sa stranim tijelima koja bi uletila u stan, poput nečije cure na primjer. Koja bi eto, malo češće ostajala prespavat, ali ne bi zauzvrat oprala suđe. Dobro, suđe od dva tjedna, ali ipak samo suđe. Ili bi nas izvolijevala prekinut u popodnevnoj partiji kartanja ili igranja Rizika. Susjedi su nas obožavali jer smo svi studirali kakti jako “pametne” fakultete, a svaki tulum bi uredno najavili te podmitili najgrintavije susjede kolačima ili tek ponekom pivom. Samo jednom je susjed Zdenko (iz susjedne zgrade, zamislite?!) došao na vrata agresivno moliti da se stišamo. Tough luck. Naletio je baš na cimera koji je kraći na fitilju i čiji je bio rođendan pa je dobio šamar :) zbog neke psovke koju mu je rekao, a njegova je žena u kućnoj haljini spašavala čast svog mužića. :) Policija nam je došla samo jednom (sumnja se opet na Zdenka) i ostali su s nama :) .

Gazde su pak druga priča. Ja ne znam da li status stanodavca neminovno uz sebe veže i psihičku nestabilnost, ali već imam dovoljno dokaza za tu teoriju. Ekstremna paranoja, bolesni zahtjevi (čedna djevojka, nepušač, uzorna katolkinja, zaposlena, bez djece, tihih navika, vegetarijanka, bez kućnih ljubimaca, ne pjeva po stanu, ne dovodi prijatelje i ide spavat u 21 sat je otprilike idealan stanoprimac za njih) a nerijetko i kontroliranje da li se stan usisava, pere, čisti… Stanarina, naravno mora biti točna u dan, ali pokvareni aparati, bojleri i sva ta čuda mogu čekat mjesecima da ih gazda popravi. Da ne govorim da se od porezne uprave krije ko vrag od tamjana. To su vam gazde. Sa časnim iznimkama (od 15 bilo ih je dvoje takvih). Jedna doktorica koja nam je samo uzimala lovu, nikad ne bi gnjavila i dolazila i drugi, mladi profesor povijesti koji bi zapalio s nama pa bi zaboravio uzet lovu za stan. Sutra bi opet došao po lovu pa bi se zapio s nama i uzeo manje, jer mi smo eto studenti… Kad smo se selili nosio nam je stvari i – pogađate – zapili smo se svi skupa u novom stanu.

A čemu gornja slika? Pa ovog svega sam se dosjetio jer mi je dosta života u cimerluku i već danima zamišljam kako ću pridavit svog sadašnjeg cimera. :) Ali ipak mislim da ću se radije odselit.

Meteoropatija

Inače mi ide na živce razgovor o vremenu. Ali ne mogu više, ne moguuu... Postajem meteoropat, mrzim kišu i sivilo, ubija me u pojam.

Meni nikad vremenske prilike nisu nešto posebno smetale. Ne žiga me u koljenu prije kiše, južina mi ne spušta tlak, bura me ne smeta. Sve 5. Štoviše, obožavam južno vrijeme, ali bez kiše. Onako kad se na moru nakupe oni tamni, teški oblaci i puše topla južina, meni je to super. Ljudi se bacaju sa zgrada, loču lijekove za glavobolju i tlak, a meni super. Bura još bolja. Kad zapuše 100 na sat, hlaaadno, ali razbistri glavu, nebo kristalno čisto, osjećaš se nekako zdravo i naelektrizirano. Ovo vrijedi za vremenske prilike u Splitu. Zagreb je druga priča, druga mikroklima.

U Zagrebu mi je najljepše proljeće, kojeg, nažalost, nema zadnjih godina. Zrak tada ima poseban miris kojeg smo ja i frendovi prozvali "egzistencija". Obično u proljeće dobijem sms "Idemo vani, počela je egzistencija u zraku":)
I fali mi ta egzistencija ove godine. Nema. Fuckin' kiša koja nije ni poštena kiša nego te onako pljucka bezveze, ne znaš ni da li ima smisla otvarat kišobran. Yuuuuck...

Ajde, valjda će bit bolje. Ako opet El Ninjo ne zajebe stvar pa da nakon ove balave kišurine odmah pripeče 30 stupnjeva. Ali i to bi mi bilo draže od ove sluzavosti.

Jurosong

Još jedna stvar koja je Hrvatima veća i važnija od svakodnevnih gluposti kao što su cijena benzina, visina plaća, rast vanjskog duga itd... :) Koga briga za te marginalije ako mi uđemo u finale Eurosonga.

Evo, jesmo, ušli smo. Zamislite samo nacionalnu tragediju da su u finale ušli Srbi i Bosanci, a mi ne. Ovako je bolje. Ušli su svi bivši Jugoslaveni osim Slovenaca, što će sigurno biti predmetom mnogog zluradog komentara.

A sama predstava, kao i uvijek, parada kiča, kvazi-šokantnih nastupa, loših, ali baš loših pjesama. Odgleda sam napreskokce sva ta prenemaganja. Zanimljivije mi je bilo vidjeti kako su Turci to dobro organizirali, odlična scenografija, odličan onaj nastup bubnjara u pauzi za glasanje. Stvarno su si dali truda da se prikažu modernom i zapadno orijentiranom zemljom.
Ajd' još da odradimo i to finale u subotu. Mislim da ćemo bit negdje osrednja žalost, opet će se po novinama kukat kako nam prokleti Skandinavci i Britanci nikad ne daju ni boda.

Pošto je finale u subotu, a subotom se ide vani, predlažem ovu malu "Eurovision drinking game" da se pripremite za izlazak: dakle, jednostavno je:
popijte gutljaj svog omiljenog pića svaki put kad se na Eurosongu dogodi jedna od sljedećih stvari:

- kad voditelji pokušavaju bit šaljivi
- kad ženska voditeljica promijeni haljinu
- kad pjevači imaju retro-look i gadne frizure
- kad pjevačice iz istočne Europe imaju loše zblajhanu kosu
- kad uočite eksplicitno izražene bradavice, genitalije i ostalo što bi trebalo bit "sexy"
- kad koreografije podsjećaju na prošlogodišnje uspješne pjesme
- kad Cipar da Grčkoj 12 bodova i obrnuto
- kad je pjevačica sexy, pjesma je sranje, a dobiva puno bodova
- kad su one razglednice prije pjesme potpuno besmislena propaganda turizma zemlje domaćina
- kad je veza između centara za glasanje i domaćina loša
- kad pjesme Izraela i Njemačke spominju ljubav, mir i harmoniju
- I na kraju, ako Irska pobijedi, počastite se cijelom bocom tog pića.

Ako budete slijedili ove jednostavne upute, gledanje Eurosonga će vam postat podnošljivo, čak i zabavno, a u subotnji izlazak ćete izaći već spremni i posvema pijani.

Enjoy and have fun! Kroejša tvelv points. Kroasi duz pua. :)))

Amerikanada

A moram malo i o Politici... Čitam nekidan kolegu Collinsa i njegovo izvješće o senzacionalnom pronalasku nekakvog MiG-a u iračkoj pustinji, pa me to podsjetilo da probam napisat nešto o dragom nam svjetskom policajcu.
Nisam militantni amerikanofob, dapače, mnoge stvari iz Amerike mi se sviđaju, ali ovdje ću navest samo ono što me nervira, najčešće iz politike i ekonomije te zemlje. Elem, some things I hate about America:

Prvo i osnovno, trenutni predsjednik Bush. Treba li o njemu trošiti riječi? Samo jedna od slavnih izjava je "I know that human being and fish can coexist peacufully." a ostale možete pronaći ovdje. Osim sumnjive pameti i sumnjivih rezultata izbora neke od njegovih odluka su dalekosežno unazadile svijet. Ajmo od manjih ka većima.

Odbio ratificirati protokol iz Kyota kojim se smanjuje emisija CO2 u atmosferu. SAD su najveći zagađivač i njihovim nesudjelovanjem u smanjenju emisije CO2 pada u vodu ikakav ekološki plan.
Odbija priznati nadležnost Međunarodnog suda za ratne zločine za američke vojnike. E, tu mu priznajem dalekovidnost. Nakon zadnjih događaja s mučenjem zarobljenika u Iraku, sigurno bi pokoji američki general imao o čemu pričati s Carlom. Ali to ipak ne sprečava SAD da licemjerno ne uče ostatak svijeta poštivanju ljudskih prava. Uostalom, pogledajte odličnu karikaturu Nika Titanika na tu temu.
Bushova vanjska politika se svodi na uređivanje svijeta na vlastitu sliku, a bogme ta mi slika nije prelijepa.

Druge metode amerikanizacije su suptilnije, ali ne manje agresivne. Medijska potpora svih junačkih podviga ide kroz sveprisutni CNN, a gospodarska kroz multinacionalne kompanije. Primjer gospodarske nekorektnosti su recimo ekstremne zaštita intelektualnog vlasništva radi profita. Jake farmaceutske kompanije su nedavno odbile ukinuti patent na lijekove za AIDS čime bi oni postali dostupniji zaraženima u siromašnim dijelovima svijeta, gdje ih je i najviše. Razlog: profit koji bi izgubile.
Također, američke firme sve više koriste jeftinu radnu snagu siromašnih zemalja, pritom ne osiguravajući minimum radničkih ni ljudskih prava i uvjeta rada. Takve tvornice nazvane su sweatshopovi i ovdje možete pročitat o tome.
McDonalds je postao simbol borbe protiv takvog načina poslovanja a ovdje možete čitat o njihovim grijesima.

Ima toga sigurno još, ali ovo je dovoljno da se upitamo želimo li unipolarni svijet s Amerikom kao liderom. Sreća je da i u samoj Americi postoji jaka opozicija ovakvom stanju stvari i to je jedna stvar koju mi je draga kod njih.
God bless America, ali zaboga, maknite klauna iz Bijele kuće.

Moj osvrt na Internet ovisnost

Metropolitan night life

Pa i nije sve tako crno

Kako me nervira...

Moj vodič kroz dobre ćevape u Zagrebu

Kako sam preživio tragediju i još se smijao tome

Kava naša svagdašnja

E, bok, ja sam...

Kontrapunkt - prva večer

Prvo pa muško :)