Mogao bih stvarno napisat knjigu o podstanarstvu i cimerluku. Jednom ću je možda i napisat ujedno sa još jednom knjigom koju odavno želim napisat, a to je “Umijeće usiljene komunikacije”.
Trenutno živim u 15 – om iznajmljenom stanu u razdoblju od 9 godina otkad sam u Zagrebu. Ispočetka sam bio sam u stanu, pa mi dopizdilo i od onda sam u više-manje sretnim cimerskim zajednicama. Kad se sjetim raznih događaja, tuluma, čajanki, učenja po noći, svađa s gazdama, generalnih čišćenja, selidbi, bježanja bez plaćanja režija - stvarno bi se dala sklepat knjiga, barem u dva toma.
Cimeri su mi uvijek bili i prijatelji, tako da većih svađa nije bilo, a kad bi se i zakačili to bi riješili. Fino se ispsujemo pa onda normalno razgovaramo, problemi bi dolazili samo sa stranim tijelima koja bi uletila u stan, poput nečije cure na primjer. Koja bi eto, malo češće ostajala prespavat, ali ne bi zauzvrat oprala suđe. Dobro, suđe od dva tjedna, ali ipak samo suđe. Ili bi nas izvolijevala prekinut u popodnevnoj partiji kartanja ili igranja Rizika. Susjedi su nas obožavali jer smo svi studirali kakti jako “pametne” fakultete, a svaki tulum bi uredno najavili te podmitili najgrintavije susjede kolačima ili tek ponekom pivom. Samo jednom je susjed Zdenko (iz susjedne zgrade, zamislite?!) došao na vrata agresivno moliti da se stišamo. Tough luck. Naletio je baš na cimera koji je kraći na fitilju i čiji je bio rođendan pa je dobio šamar :) zbog neke psovke koju mu je rekao, a njegova je žena u kućnoj haljini spašavala čast svog mužića. :) Policija nam je došla samo jednom (sumnja se opet na Zdenka) i ostali su s nama :) .
Gazde su pak druga priča. Ja ne znam da li status stanodavca neminovno uz sebe veže i psihičku nestabilnost, ali već imam dovoljno dokaza za tu teoriju. Ekstremna paranoja, bolesni zahtjevi (čedna djevojka, nepušač, uzorna katolkinja, zaposlena, bez djece, tihih navika, vegetarijanka, bez kućnih ljubimaca, ne pjeva po stanu, ne dovodi prijatelje i ide spavat u 21 sat je otprilike idealan stanoprimac za njih) a nerijetko i kontroliranje da li se stan usisava, pere, čisti… Stanarina, naravno mora biti točna u dan, ali pokvareni aparati, bojleri i sva ta čuda mogu čekat mjesecima da ih gazda popravi. Da ne govorim da se od porezne uprave krije ko vrag od tamjana. To su vam gazde. Sa časnim iznimkama (od 15 bilo ih je dvoje takvih). Jedna doktorica koja nam je samo uzimala lovu, nikad ne bi gnjavila i dolazila i drugi, mladi profesor povijesti koji bi zapalio s nama pa bi zaboravio uzet lovu za stan. Sutra bi opet došao po lovu pa bi se zapio s nama i uzeo manje, jer mi smo eto studenti… Kad smo se selili nosio nam je stvari i – pogađate – zapili smo se svi skupa u novom stanu.
A čemu gornja slika? Pa ovog svega sam se dosjetio jer mi je dosta života u cimerluku i već danima zamišljam kako ću pridavit svog sadašnjeg cimera. :) Ali ipak mislim da ću se radije odselit.
Post je objavljen 14.05.2004. u 15:20 sati.