Inače mi ide na živce razgovor o vremenu. Ali ne mogu više, ne moguuu... Postajem meteoropat, mrzim kišu i sivilo, ubija me u pojam.
Meni nikad vremenske prilike nisu nešto posebno smetale. Ne žiga me u koljenu prije kiše, južina mi ne spušta tlak, bura me ne smeta. Sve 5. Štoviše, obožavam južno vrijeme, ali bez kiše. Onako kad se na moru nakupe oni tamni, teški oblaci i puše topla južina, meni je to super. Ljudi se bacaju sa zgrada, loču lijekove za glavobolju i tlak, a meni super. Bura još bolja. Kad zapuše 100 na sat, hlaaadno, ali razbistri glavu, nebo kristalno čisto, osjećaš se nekako zdravo i naelektrizirano. Ovo vrijedi za vremenske prilike u Splitu. Zagreb je druga priča, druga mikroklima.
U Zagrebu mi je najljepše proljeće, kojeg, nažalost, nema zadnjih godina. Zrak tada ima poseban miris kojeg smo ja i frendovi prozvali "egzistencija". Obično u proljeće dobijem sms "Idemo vani, počela je egzistencija u zraku":)
I fali mi ta egzistencija ove godine. Nema. Fuckin' kiša koja nije ni poštena kiša nego te onako pljucka bezveze, ne znaš ni da li ima smisla otvarat kišobran. Yuuuuck...
Ajde, valjda će bit bolje. Ako opet El Ninjo ne zajebe stvar pa da nakon ove balave kišurine odmah pripeče 30 stupnjeva. Ali i to bi mi bilo draže od ove sluzavosti.
Post je objavljen 13.05.2004. u 13:49 sati.