Dobar dan, izvolite...

nedjelja , 23.05.2004.

Boraveći doma ovih dana pala mi je na pamet još jedna razlika Splita i Zagreba.
Ponašanje prodavač(ic)a u raznim dućanima. Iako se situacija iz dana u dan mijenja, moj je dojam da je taj odnos prodavač - kupac u Splitu uvijek bio nekako neposredniji. Onako kafanski familijaran.
Tek nedavno sam počeo primijećivati da ti na ulasku u dućan kažu "dobar dan" što i nije bilo baš uobičajeno prije.
Komunikacija s klijentom je bila u jednostavnim rečenicama tipa "Recite..." "Oćete probat..." "Ovo, jel?" U kafićima slična stvar. Konobar je nerijetko uzimao narudžbu upitnim klimanjem glave, valjda mu je bilo teško izgovorit ono "Izvolite?"
U zadnje vrijeme mi se čini da se to mijenja i da su se svi počeli rastapat od ljubaznosti. Sad, pitanje je osobne preferencije, da li volite da vas se kao gosta ili kupca tretira kao kralja i da vam se poklanja puno pažnje ili s druge strane više volite da vas se pusti na miru i da se sva ta nužna komunikacija obavi što brže i bezbolnije...

U Zagrebu su oduvijek (moj je dojam) prodavači bili cukreni. Ono, s vrata te zaskoči i odmah sto pitanja, izvolite, evo pogledajte, bla, bla, bla...Zato recimo mrzim male dućane kad idem kupovat neku hranu. Ja u hodu između polica smišljam šta bi moga jest, šta imam doma, kombiniram nešto... U velikom dućanu se izgubiš, a u malom te gleda prodavačica i onda slijedi "Jel' mogu pomoć, sused?" "Izvolite?" "Ovo vam je dobro" "Ovo je na akciji"... Možeš mi pomoć. Ajde malo šuti dok razmišljam. :)
I what's the deal s ovim "sused"? Dogodilo mi se da me prodavačica nazove susedom, a prvi put uša u dućan u životu.
Dvije studije slučaja: slučaj prvi - prodavačica bureka u Savskoj - ima svoju mantru koju stalno ponavlja "Dobar dan (večer), izvolite, dva bureka, još nešto, hvala, 'đenja". Stvar je u tome da je ton glasa uvijek veseo, a izraz lica mrtvački i ne gleda te u oči. Jednom smo ja i frend pijani pokušali započet razgovor, ali nije izustila ni riječ, valjda na poslu izgovara samo tu rečenicu. Prozvali smo je "okrutna činjenica trgovanja" :)
Slučaj drugi - vickasti konobar u Tkalči - taj nikad nije donio narudžbu a da usput nije bacio šaljivi komentar na nešto. Poslije smo prijateljima reklamirali taj kafić kao mjesto na kojem je uz konzumaciju uključena i prigodna dosjetka. :)

U principu mi je draže da mi prodavač ne visi za vratom, ali ni da ga ne moram svijećom tražit ako mi nešto treba. Malo je takvih koji pogode zlatnu sredinu. I to je još jedan od razloga zbog kojih mrzim shopping.