Hrvatski faktor iznenađenja (2)

utorak , 29.06.2004.

Administracija ili šta bi Englezi rekli "red tape". Nepresušan izvor iznenađenja, frustracije i gubljenja živaca. O tome bi se moglo danima, pa stoga evo sam nekoliko slučajeva.

Slučaj 1: Za upis u srednju školu (davno je to bilo, ali sjećam se još:) trebalo je ovjeriti kopije dokumenata za predat na školu drugog izbora. Oni koji su to napravili prije rekli su mi da to ide brzo, samo ti žena pogleda original i lupi par pečata. Dobro, rekoh, sounds too good to be true. Upisi su bili u ljeto, tako da je u zgradi bilo užasno vruće, čekaš dok se babe prešetavaju između soba tog monstruoznog labirinta. Uđem ja napokon, stavim ženi dokumente na stol i onako cupkam nestrpljivo. A ona, onak elegantno popunjena, hladi se nekim papirima, priča s kolegicom, a drugom rukom trpa u usta po dvije one Kraševe mini-čokoladice. Vidim ja ne jebe me za suvu šljivu, meni vruće i nervozan sam pa joj rekoh "Dajte, možete požurit, zatvorit će mi škola", a ona se totalno ravnodušno okrene i čak dobronamjerno prozbori "A šta je momak? Di je priša? Pa misliš ti da je to meni lako?" :)) Totalno me razoružala tom mirnoćom pa sam se samo nasmiješio a mislio sam u sebi "Stavio bih te ja da kopaš kanale pa bi vidila jel to teško, lupaj te pečate, a usput bi mogla i malo lakše s tom čokoladom"

Slučaj 2: Fakultet. Referada. Mjesto potpunog užasa i birokratske zavrzlame. Za svaku godinu studija po jedna aždaja. Ove za Prvu i Treću godinu su slovile kao najgore, za Drugu i Četvrtu kao dobre. Ako imaš sve uvjete, dobro je, možda ćeš samo par puta ispast iz reda da bi ispunio još neki dodatni formular. Ako nemaš uvjete, počinje show. "Žalite se Dekanu, ne mogu vas ja upisat bez uvjeta!!!!" - "Ali gospođo, imam potvrdu da... " - "Nema potvrde, moraš položit ispit!!!" - "Ali stipendija, dom, dajte... (suze ako je studentica, p**** materine ako je student)..." Barem je veselo dok čekaš, posebno ako imaš sve položeno i zahvaljuješ Bogu dragom da nisi otišao na onaj tulum i da si položio taj zadnji ispit.

Slučaj 3: Registracija auta na MUP-u. Dakle, posao s policijom, po definiciji ne može biti logično i/ili inteligentno. Mijenjao sam vlasnika auta, sa oca na sebe, sve ostalo ostaje isto, uključujući i tablice. Donesem hrpu papira, ugovora, biljega i bacim na pult nadajući se da neće biti one strašne rečenice koja počinje s "Morate još...". Sljedeće što sam čuo bilo je "Morate još donijeti tablice" :) Zašto? Pa ostaju iste, mijenja se samo vlasnik. "Morate mi ih donijet na uvid, pa ih vratite na auto."
Ali parkirao sam daleko, teško ih je i skinut jer je staro auto, moram odšarafit, dajte, pa iste su... "Moram ih ja vidjet"
Ma, nisu ništa posebno :)
Po izrazu lica sam shvatio da sam pretjerao i da šala nije dobro legla. "Znate šta, gospodine, donesite mi tablice inače nemamo šta razgovarat"
Sad ide cenzura mojih psovki... Sebi u bradu jer sam pristojan momak. :)

Hrvatski faktor iznenađenja (1)

ponedjeljak , 28.06.2004.

To vam je jedna sasvim jedinstvena pojava. Recimo, morate nešto obavit i odredite koliko bi to vremenski trebalo trajat. Ja, poučen iskustvom uvijek dodam 20% vremena i živaca više, a to sam nazvao "hrvatskim faktorom iznenađenja" (c).

Evo, jučer putujem Split - Zagreb, krenem oko 13,30 i sve je divno i krasno do Korenice, nema gužve, stigao za 3 sata, s pauzom za kavu. And now... HFI - hrvatski faktor iznenađenja :) Mislim, očekivao sam gužvu na cesti, produženi vikend, turisti, ljudi se vraćaju doma... Ali provest zadnjih 120 km puta s prosječnom brzinom od 10 km/h je ipak malo previše. I tako se ja vučem bez društva u autu i bez muzike (ukrali mi player iz auta, remember?:), dočepam se auto-puta u Karlovcu, dojezdim do desetog kilometra prije Zagreba i stop. HFI :) Jebiga, treba tu ugodnu vožnju i platit. Pa sam onda još sat vremena čekao u koloni da bi dao 16 kuna za vrhunsku uslugu auto-puta gdje vam za prijeći 40 km treba sat vremena. Tako je to, svaki gušt se plaća.

Ajde, napokon izađem, krenem prema ulazu u grad, a ono HFI :) Kolona motorista s policijskom pratnjom se vuče polako prema rotoru. Odlično, rekoh, pa zašto ne bi sad pri kraju puta malo sporije vozio?

Je, stigao sam na kraju doma sretno. Osam sati u vrelom autu, pa nije to nešto šta bi me spriječilo da se osjećam dobro i poletno. U nove radne pobjede!

Oproštaj od genija

subota , 26.06.2004.

Ja baš volim gledat tenis, šta dosta mojih prijatelja nije kužilo, ali ja bi za vrijeme velikih turnira uvik bija zalipljen na TV, bilo prvo kolo ili finale. Dok je većina ljudi razglabala o tome tko je bolji na desnom krilu Hajduka, ja sam zna tko ima bolji forhend, servis i ATP ljestvicu barem do 30. mista.

I eto, jučer se Ivanišević oprostija od Wimbledona i tenisa. Baš nekako tužno, kad bolje razmisliš. Na takav komad budale se čovik lako navikne, nekako mi je bilo samorazumljivo da će on uvik bit na tim terenima i svima nam dizat tlak sa svojim mušicama i olako izgubljenim poenima. A sve je to zbog toga što je on jedan sasvim jedinstveni tovar, šta ima duha, smisla za humor, često i na svoj račun. Nikad nije bija broj Jedan, bilo je to rezervirano za razne sterilne pojave tipa Sampras, Edberg, Lendl od kojih su na terenu valjda bili karizmatičniji i oni linijski suci. Nitko im ne spori da su bili majstori, ali bit majstor i showman, to su mogli samo rijetki, možda zbog toga McEnroe nije baš volija Ivaniševića, krao mu je status zvijezde.
Kako nećeš volit igrača koji u zalazu svoje karijere bude diskvalificiran jer je polomio sve rekete pa nema više čime igrat, koji psuje suce i zaradi tisuće dolara kazne, koji priča sam sa sobom i zajebava skupljače lopti, koji nakon poraza izjavi da ga je pokrala debela linijska sutkinja itd, itd… Kako nećeš volit nekog tko je u stanju dobit najtežeg protivnika pa u sljedećem kolu izgubit od kvalifikanta koji je 300.-ti na rang-listi, nekog tko radi jedne sudačke greške se toliko snerva da sljedeći set izgubi 6:0…

Ali sve te mušice je iskustvom stavio pod kontrolu kad je 2001. protiv svih očekivanja osvojio Wimbledon, s pozivnicom i kao 125. igrač svijeta. Nije moglo bit drugačije, jedino tako, protiv svih očekivanja, je i mogao doć njegov najveći uspjeh. Jedino takav igrač u individualnom sportu može prikovat skoro cijelu državu za ekran i igrat tako da hitna pomoć ima posla. I to finale je jednostavno moralo bit u 5 setova, tri meč-lopte su morale propast da bi na kraju taj trofej završio gdje mu je odavno bilo mjesto.

Kao što se svi u Americi sjećaju di su bili i šta su radili kad je Kennedy ubijen, kod nas se svi sjećaju di su bili za vrijeme tog finala. Ja sam ga gleda doma s mamom i bratom. Stara je, kao nezainteresirano spremala ručak, a kako je meč odmicao sve je više trčkarala između kuhinje i TV-a. Brat se pravio kao da ga to ne dira i stalno ponavlja «ma, mandrilo splitsko, sigurno će izgubit» ali se vidilo na njemu da bi najradije izgriza nokte kad to ne bi ugrozilo njegov imidž kulera koji se ne živcira radi nekog tamo tenisa. Ja sam zajedno sa Mićom Dušanovićem koji je legendaran komentator Goranovih mečeva, vika, uzdisa i urla. U onoj infarktnoj završnici, kad su meč lopte padale u aut, svi smo stajali isprid TV-a, tko može sjedit… Stara je u jednom trenu rekla «ajme, daj pobijedi više pa nas pusti na miru» :) Kad je napokon bilo gotovo, pucalo se više nego kad Hajduk osvoji prvenstvo, grad se odmah napunija ljudima, fešta… Na dočeku se dim od baklji vidija već sa ulaza u grad, cili grad je doša na Rivu. Na službenom siteu Wimbledona kažu "crowd were saying goodbye to one of the most colourful players that has ever graced the All England Club. Ivanisevic is a rare character who will be sadly missed by the Club, the fans and the media."

Stvarno je malo sportaša koji te privuku da njihove uspone i padove doživljavaš kao da si tamo, na terenu. I zato će mi užasno falit Goran i njegov tenis. Ne zamjeram ti uopće šta si vjerojatno jedan od uzroka šta ću dobit gastritis i šta mi je srce malo oslabilo.
Respect, care. Da te nema, tribalo bi te izmislit.

Racionalizacija razočaranja

utorak , 22.06.2004.

Pa šta, ajde, nije kraj svijeta :)
Iako si ne mogu pomoć, razočaran sam. Ali ne toliko kao nakon utakmice s Francuskom. Francuze smo imali u šaci, bili smo bolji većinu vremena i nesretno smo ne-pobijedili.

Ovaj put smo bili lošiji i sasvim zasluženo izgubili. Naš prvi gol me totalno iznenadio i probudila mi se nada da ćemo ipak nešto napravit. Ali kako je vrijeme odmicalo, vidjelo se da naše igre NEMA. Nema akcija, nema šansi, čak smo i do šesnaesterca rijetko dolazili. A Englezi su bili odlični i bilo je samo pitanje vremena kad će nas napucat. Hvala Bogu i Butini da se nismo više obrukali, iako 4:2 protiv ovakve Engleske i nije neka tragedija. Zbog svega toga nisam previše tužan, onako, krivo mi je, ali treba shvatit da ovakvom igrom ne bi makli puno dalje i da smo kojim čudom prošli.
Žao mi je da neće više bit onog adrenalina za vrijeme gledanja naših tekmi, neće bit (toliko) lokanja pive na kauču (dok druga ruka češka pivski trbuh:))), nije bilo ni jedne poštene pobjede da se ljudi vesele po gradovima itd... Šteta.

Stoga, ljudi, bacimo se na racionaliziranje! Evo nekoliko razloga zašto ne smijemo bit u bedu (svaku od ovih rečenica počnite sa "Pa šta...")
- i Španjolci, Nijemci i Talijani su ispali
- barem smo se borili
- barem smo zabili dva gola Englezima i dva Francuzima
- barem nas suci nisu pokrali (Collina, legendo!care!)
- barem će sad nogirat Otta
- barem se sad možemo spremat za Svjetsko, a ostale reprezentacije će se umarat na ovom bezveznom EP
- barem je Ivanišević danas napravio posao i proša u drugo kolo Wimbledona

I tako dalje, ima toga...


TEST: Pogledajte dobro, vidite li tračak svjetla na horizontu? Ako da, uspješno ste izracionalizirali ovo večerašnje razočaranje :)

Here we Cro!!! :))

subota , 19.06.2004.

Evo, moj prvi upis subotom i to iz razloga što sinoć nisam bio dugo vani pa mi se sad da pisat :))

I naravno da ću sad o nogometu. Šta me briga, bit ću pomodan i pisat o onome o čemu svi pišu. Sve je rečeno o utakmici Francuska - Hrvatska, dobro smo igrali drugo poluvrijeme, vidjeli smo da Francuzi nisu neki bauk, neš ti njih. Samo da nam se poklopi i malo sreće uz igru, da sudac nije ćoravi debil i da naši ne griješe ko početnici... e, di bi nam kraja bilo.

Nego, mene više brine ovo nabrijavanje pred Englesku, da se ne bi ponovio Ekvador :) Činjenica je da Hrvati bolje igraju kad su autsajderi nego kad su favoriti, ali treba bit oprezan da ne bi opet bilo "kako ćemo-lako ćemo" pa ništa. Baš sam listam novine i sve me strah koliko su svi već skoro sigurni da idemo dalje. Čekaj malo, ipak su to Englezi. Ali bi stvarno bio vrhunski gušt da izbacimo te napuvane veličine na čelu s Vrhovnim Metroseksualcem. Bit će zajebano, ali time i veća fešta u gradu kad se to dogodi. KAD, a ne ako, jeste me čuli? Nema vrućina, nema sudac, nema loša sreća.

IGRAJTE, PEDERI!!! :)

P.S. Slika uz post pokazuje zašto mi je žao da na EP ne sudjeluje i Brazil ;)

Fan phone call :)

srijeda , 16.06.2004.

Opa! Počeo sam dobivat pozive od publike :) Moj prijatelj koji je nedavno saznao za moj blog me nazvao i pitao kad ću napisat nešto novo, da očekuje moj novi uradak. Pa evo, napisat ću nešto na brzinu jer me ovih dana dohvatio posao. Sve vrijeme koje sam ubio na Forumu i Blogu sad će zauzvrat ubiti mene jer se nakupilo toliko svega da će mi vjerojatno cijelo ljeto, a s time i godišnji, biti radno... Uz to je počelo i Europsko prvenstvo, gleda se svaka tekma, jer kao što znamo "loših protivnika nema...", "lopta je okrugla", "igra se 90 minuta" i ostali klišeji naših komentatora. Ali o tome ću nekom drugom prilikom, te dubokoumne analize utakmica i stručni gosti zaslužuju analizu.

Da se vratimo mi mom obožavatelju s početka posta. To je moj već dugogodišnji prijatelj za kojeg pouzdano znam da bi pisao odličan blog. Ali neće. Ne želi. Zašto? Boji se da će postati nerd bez života. Tako je šefe! Svatko tko jednom otvori blog zauvijek je izgubljen za vanjski svijet, žene ga izbjegavaju, na licu mu izbace prištevi, a dioptrija skoči na barem -7, što zahtijeva, jel, pepeljarke. Reality check: život ti ni do sad nije bio bogzna kakav :))) U svojim nastojanjima da ga privolim da piše blog ili se barem registrira na Forum, angažirao sam čak i jake ženske snage virtualnog svijeta (viđenije Forumašice i blogerice) ali tvrd je on orah. Ne pada na ženska nagovaranja, ni alkohol ga ne opušta dovoljno da poklekne. Za slučaj krajnje nužde čuvam tajno oružje - Placebo, a u tom slučaju će izbor biti blog ili ženidba.

Ali nije neslomljiv. A kad ga slomimo, Šefe, rezerviraj mjesto na Cool listi. Jer od takvog intelektualnog, glazbenog, filozofskog i svakakvog snoba, blog može biti samo cool.

Portugal - terra desconhecida

nedjelja , 13.06.2004.

Ajde, neću o nogometu, ionako će nam sljedećih dana temeljito isprat mozak s "Vatrenima" i Ćirinim reklamama. Iako sam danas odgledao obje utakmice, baš sam komentirao s prijateljima kako bi genijalno bilo naći se sad u Portugalu, više radi zemlje same, nego radi nogometa. Govorim iz iskustva jer sam imao priliku 1998. provesti neko vrijeme u Lisabonu.

A počelo je sve sasvim slučajno, na trećoj godini studija, kad sam imao viška vremena i volje pa sam na Filozofskom odlučio upisat još jedan studij, neki egzotični jezik. Ima arapski, kineski, švedski, norveški, ali meni je nekako zapeo za oko portugalski, dijelom i zbog šarmantne dame koja je predavala portugalsku književnost. Od početka mi se jezik svidio, sličan je romanskim jezicima, ali opet dovoljno različit da zvuči skroz neobično i novo. Na kraju godine su se dijelile stipendije za jednomjesečni boravak u Portugalu (samo jedna, nažalost) a ja je nisam dobio jer nisam bio baš najredovitiji na nekim predavanjima jer su počinjala u 8 ujutro :) . Ali to me nije spriječilo da u dogovoru s prijateljicom koja je dobila stipendiju odem do Lisabona.

Ona mi je našla smještaj u privatnoj sobi, a ja sam doletio tamo kasno navečer. I sad treba nać taj kvart, ulicu, kuću. Ali nema beda. Rudimentarno znanje portugalskog otvara sva vrata. Kao i svaka mala nacija, Portugalci pate od toga da se za njih zna, a kad još znaš i jezik, gotovi su, sve će ti napravit i u svemu pomoć. Već na kontroli putovnica kad sam rekao «Boa noite» žena je pogledala mene, pa putovnicu, pa opet mene i samo rekla «Tudo bem, passe por favor» :) (iliti sve ok, samo prođite). Taksisti me nisu pokušali preveslat, iako se iz izgovora i grešaka kužilo da sam stranac. U kuću u kojoj sam bio smješten sam došao u 1 ujutro, dočekala me ljubazna gazdarica koja je probudila i muža da bi upoznao gosta. Jadan čovjek :) Joao & Isabel su se zvali, mislim, i bili su krasni, on je imao onu ogromnu bradu i pušio je lulu tako da je izgledao kao prototip moreplovca, na što su oni jako ponosni, a ona je bila iskreno zainteresirana za Hrvatsku i svake večeri bi popričali uz čašicu Porta. Nikad se nije prestala čudit kako netko iz Hrvatske govori portugalski.

Lisabon je čudo od grada. Nije grandiozan (iako ima i takvih momenata) nego je jednostavno – ugodan. Šetnje po Lisabonu su odlične jer je nakon velikog potresa obnovljen na način da su izgrađene mreže avenija koje je lako pratit, ima dosta zelenila, ritam grada je ležeran, nema prevelike buke i žurbe, iako je grad prilično velik. Stari dijelovi grada podsjećaju na Split, Dubrovnik, puni su starih taverni, pivnica gdje se odlično jede i pije. Pivo se služi u pivnicama sa posudom popaprenih kokica, što je, vjerujte mi, odlična kombinacija. Sve vrste morske hrane su izvrsne, postoje i neki lokalni kolači koji su genijalni, a šta je najbolje, nije uopće skupo. Barem tada nije bilo, a ako izađete s Portugalcima, teško da će vam dopustit da išta uopće i platite. Šta se razgledavanja tiče, ima se šta obilazit, a noćni život je sasvim solidan. Teško se obranit od crnaca koji sjede na podu i mame turiste na «hašiš, hašiš...» ali to je dio lokalnog štiha. Kasno navečer, rekoše mi domaći, zna bit malo gadno po nekim mjestima u centru, ali ako se držiš glavnih ulica di ima ljudi, sigurno je kao i u Zagrebu.
Sve je vezano uz more (zapravo ljute se kad kažeš more, to je Ocean) i ima divan Oceanarij i muzej moreplovaca i njihovih otkrića (Vasco de Gama i ekipa).

Ljudi su mi bili super. Nisu blentavo otkačeni i bučni kao Španjolci, ali su sasvim otvoreni i prijateljski nastrojeni. Nekad čak i previše, jer ako na ulici pitate gdje je nešto, nikad vam neće reć «ne znam», nego će nešto izmišljat iako se iz aviona vidi da pojma nema o čemu govori :)) U svakom slučaju, Portugal je kao i Hrvatska mala i prilično nepoznata zemlja čak i europljanima. Preporučujem posjetu u svakom slučaju jer će vam ostat odlični dojmovi.

Hrvatska kandidat za EU

petak , 11.06.2004.

Eto, eppur si muove. Željeli mi to ili ne, lagano, ali sigurno se krećemo prema toj Uniji. Čini mi se da ipak još većina Hrvata želi EU. Ja sam nekoć bio jako za to, danas nešto manje, ali to je kažu normalan razvoj događaja, što se više približavamo svjesniji smo i lošijih strana te integracije. Mislim da usred Europe i nemamo neke pametnije alternative, tako da me ova vijest razveselila.

E, da smo bili u EU dok sam bio student, mogli smo koristit sve one fine pogodnosti razmjene studenata koje plaća EU, kao što je Erasmus program i provesti recimo semestar do dva u Madridu ili Lisabonu. Ovako sam uvijek bio non-EU resident, za kojeg je sve bilo uvijek triput skuplje i nedostupnije. Mogli smo svi skupa izbjeći granične kontrole kao da smo teroristi i tako... još niz drugih stvari.

Sigurno da će nam i prilagodba tom društvu biti teška, pogotovo sad kad su ušle nove članice, ali uzdajući se u primjer Irske i Portugala nadajmo se da će i nama jednom ta EU, osim problema, donijeti i nešto love i bolje budućnosti za naše klince, ako već ne za nas.

Opet muke s autom i umjetnost spajanja praznika

utorak , 08.06.2004.

Jutros mi se dogodila situacija kao iz crtića. Lijepo jutro, ja čak i naspavan donekle krenem na posao, upalim svoje sportsko vozilo, krenem, a ono nakon par metara bum, pfffff…:)) Naletio gumom na brokvu (čavao, op. a.) i baš se onako fino zabila u gumu. Nazovem kolegicu na posao da ću kasnit dok to ne sredim (njena reakcija:” pa ti stalno imaš neke probleme s autom”) i krenem do obližnjeg vulkanizera. Da, s obzirom da me svi ti događaji oko mog auta koštaju, ponekad pomislim da radim da bih se vozio. Ali nisam se uopće snerva. Tako mi je bilo svejedno, a kad sam došao kod vulkanizera i on je rekao “ma to ti je gotovo za 15 minuta, popij kavu i dođi po auto”. Super, otišao do kafane, popio kavu, pročitao novine, vratio se po auto, iskeširao 85 kuna i ajmo u nove radne pobjede.

Ali ne daju mi. Naime, da idem u nove radne pobjede. Saznao sam da je Ukazom Velike Šefice moje ustanove odlučeno da onaj tjedan u kojem padaju dva praznika (antifašizam 22.6. i Independence Day 25.6.) cijeli neradni. Sve se spojilo! A još sad u četvrtak imamo Tijelovo, pa bi moga i petak platit glavom. I onda će nama neka EU govorit da nismo produktivni. Ma nema toga šta Hrvat neće sebi okrenut u korist nerada. To treba cijenit. Ja ću ipak posao nosit doma, sad me već hvataju veliki zaostaci a deadlineovi će stvarno bit DEADlineovi ako se ne požurim. Na ljeto ću isto morat radit, šef mi je već najavio da će me tokom godišnjeg zvat da mu pomognem oko nekog projekta, ali pošto će to bit na jednom otoku, rado se odazivam :)

Još jedan razlog za slavlje. Danas je prvi put da je kava na poslu prošla bez spominjanja Severine. Hvala Bogu na malim milostima.

Kužinavanje

ponedjeljak , 07.06.2004.

Evo baš me jedna mini-tragedija potakla na razmišljanje o tome šta ja jedem uopće u životu. A mini tragedija koja me potakla na ovaj post se sastoji u tome da su mi cimeri bili u Dalmaciji i donili sa sobom domaćeg pršuta i vlaškog sira, cila kuća je zamirisala od toga. Bed je u tome šta sam ja zadnjih dana očito nečim namučio želudac, a čini mi se i da imam malu fibricu, tako da mi uopće nije bilo neki gušt jest te delikatese. Ono, ko da jedem papir, ne osjećam okus. A znam da dok mene ovo prođe, pršut i sir će bit samo uspomena. E, živote.

Inače, volim kuhat, ali sam lijen (surprise, surprise). U studentskim danima sam super kuha, svi cimeri bi guštali kad bi se meni dalo spremat, ali avaj, zahrđala mi vještina u zadnje vrijeme. Osim toga, sve što radim mi se nekako čini slađe u procesu kuhanja, a kad izvadiš na pjat i kao kreneš jest, e onda je isto OK, ali nije to to. Zato se ja redovito nažderem tokom kuhanja, probavajući jel slano i jel gotovo. Ako odem kod nekoga na ručak, onda svi popizde jer se konstantno motam oko teća i čokam male zalogajčiće. A šta ću kad to volim radit :))

I u svoj toj lijenosti postao sam glavni grebator za ručkove. Jedan frend već zna šta je kad nedjeljom nazovem pa samo kaže "Aj dođi". Al dobar sam ja gost, uvik donesem bocu nekog lipog vina, nije red da dođeš bez ičega. Samo ima još jedna stvar, a to je kad se najedem onda bi najradije zalega negdi i nije mi do komunikacije pa svi misle da sam doša u goste samo radi ručka. A nisam, stvarno, samo me pusti da malo probavim. :)

Uuuu, ipak mi je ovaj pršutić nekako teško lega, morat ću skuvat čaj i ić leć.
Aj, u slast svima, šta god jeli.

Post party depression

nedjelja , 06.06.2004.

Mene to ponekad ulovi :) Dobro, depresija je možda teška riječ, ali ono, nekakav blues. Još jučer sam bio vani s dragim ljudima, pio, zabavljao se, a sad samo nekakav mamurluk, bljutav okus u ustima (oće to od alkohola i ogromne količine cigareta) i zapita se čovjek ko u onoj pjesmi "Where have all the good times gone?"
Ali nije to neka loša tuga, ona šta ubija, nego onako, neka plemenita patnja. A ima i nešto u tome da idem u najstarijoj robi po kući, pa zaboravim šta sam htio napravit, pa sjednem popit kavu, pa opet malo razmišljam o biti i bitku i zašto kvragu kao što reče Blue sve što je dobro mora biti ili nezdravo ili nemoralno. Zašto sve ne može biti jednostavno? :)

Obično takvu tugicu ubijem tako da izbijem klin klinom pa opet odem vani, do prijatelja, negdje među ljude i onda je sve opet super. Doduše, onda njih malo udavim sa svojom sjetom, ali kad me steraju u neku stvar, onda prestanem :)

Danas sam napravio malo drugačije. Otiša sam do frendova na ručak (oni su bili sa mnom sinoć vani stoga u sličnom stanju) pa smo se natukli, popili malo vina tek toliko za probavu i onda gledali tekmu Hrvatska - Danska. I odgledali smo tekmu da bi onda valjda svi troje kao po nekoj naredbi zaspali na kaučima. Probudio sam se oko Dnevnika i gledam di sam, a oni dvoje isto hrču :)) Nakon toga odoh doma, odbih sve moguće pozive za izlazak (jer subota je, mora se vani)i ostadoh doma. Cimera mi nema pa sam fino večer posvetio sebi. Ne sjećam se kad sam zadnji put imao za to vremena. Čak nisam išao na net, samo sam se razlijevao po kauču, napravio si palačinke (yummy - to mi je specijalnost) slušao muziku, gledao TV, čitao knjigu, ma gušt...

Stara mudrost:

Kolektivno ludilo

četvrtak , 03.06.2004.

Reka sam sam sebi da neću pisat o onome o čemu se jučer cijeli dan govorilo. Baš neću, no way. Di svi Turci, neće ovaj mali Mujo. Ja sam od prijateljice za film čuo još u ponedjeljak i mislio da će to bit mala senzacijica na netu, neki će si to skinut, big deal - pornić ko i svi drugi. Čim sam navečer putem doma vidio naslovnicu novina sa dotičnom damom bilo mi je jasno da neće baš bit tako. A tek danas na poslu... Ispametili su me ljudi s pričama o toj aferi.

Ali ipak, evo malo iz druge perspektive. Neću moralizirat o njenom pravu na privatnost, neću o ljigavosti novinara koji su to objavili ni o samim lopovima koji su to maznuli, niti o samom filmu ni o tome kako je ona super i baš se dobro jebe.

Meni je zanimljivo kako ovo naše društvo svako malo padne u neke kolektivne histerije. OK, sad se radi o porniću pa je tim stvar zanimljivija (mislim, moraš to pogledat barem da bi mogao komentirat:)) ali bilo je tako i na početku one akcije Jutarnjeg s knjigama, pa sad ide Europsko prvenstvo u nogometu, bilo je Svjetsko, bila je akcija "Dajmo da čuju"... Jednostavno cijela Hrvatska pada u trans oko neke stvari. Čista psihologija mase podgrijana sve agresivnijim medijima u kojima je svijetlih iznimki jako malo. Svi bi malo pojačali prodaju keljeći Poznatu Pjevačicu na naslovnice. Ponekad su te histerije pozitivnog naboja (sportske npr.) a neke se, kao ova jučerašnja, hrane i rastu na eksploatiranju nečijeg privatnog života (zaboravimo na tren mogućnost da je akcija smišljena). I kao što reče Direktor Svemira u svom blogu, odjednom se zaboravi PDV, male plaće, Dinamo i Hajduk, jer imamo Priču. Imamo nešto za pričat na kavi. Seve iza svakog kantuna.

I kako se pojedinac osjeća u svemu tome? Ja sam cijeli dan tražio način da pobjegnem od fuckin' Severine. Na poslu, u kafiću, na ulici, u fragmentima razgovora koje sam načuo Seve je key-word. Da me još netko pitao jesam li nabavio ili vidio film, vjerojatno bi sljedeće pitanje postavljao frfljajući zbog nedostatka zubi.

Našao sam lijeka. Otišao sam u kino i pogledao "The day after tomorrow". Blaženi Hollywood sa svojim glupim filmovima katastrofe. Film je katastrofa, ali zahvalan sam mu što me oslobodio Severine barem na dva sata. Zahvalan sam i mojim prijateljima koji je divnim čudom nisu ni spomenuli i zato ih od večeras još više volim. A sad idem spavat i ako budem sanjao Severinu, bit će to noćna mora :))

Tajna dugovječnosti za moju prijateljicu :)

utorak , 01.06.2004.

Evo vidiš, šta će ti udaja, šta će ti muž? Možemo zajedno na Zenti u staračkom domu grijat stare kosti, igrat briškulu, psovat malu penziju, slagat riječi i vozit se uz more (u kolicima, of kors) :)))