Racionalizacija razočaranja

utorak , 22.06.2004.

Pa šta, ajde, nije kraj svijeta :)
Iako si ne mogu pomoć, razočaran sam. Ali ne toliko kao nakon utakmice s Francuskom. Francuze smo imali u šaci, bili smo bolji većinu vremena i nesretno smo ne-pobijedili.

Ovaj put smo bili lošiji i sasvim zasluženo izgubili. Naš prvi gol me totalno iznenadio i probudila mi se nada da ćemo ipak nešto napravit. Ali kako je vrijeme odmicalo, vidjelo se da naše igre NEMA. Nema akcija, nema šansi, čak smo i do šesnaesterca rijetko dolazili. A Englezi su bili odlični i bilo je samo pitanje vremena kad će nas napucat. Hvala Bogu i Butini da se nismo više obrukali, iako 4:2 protiv ovakve Engleske i nije neka tragedija. Zbog svega toga nisam previše tužan, onako, krivo mi je, ali treba shvatit da ovakvom igrom ne bi makli puno dalje i da smo kojim čudom prošli.
Žao mi je da neće više bit onog adrenalina za vrijeme gledanja naših tekmi, neće bit (toliko) lokanja pive na kauču (dok druga ruka češka pivski trbuh:))), nije bilo ni jedne poštene pobjede da se ljudi vesele po gradovima itd... Šteta.

Stoga, ljudi, bacimo se na racionaliziranje! Evo nekoliko razloga zašto ne smijemo bit u bedu (svaku od ovih rečenica počnite sa "Pa šta...")
- i Španjolci, Nijemci i Talijani su ispali
- barem smo se borili
- barem smo zabili dva gola Englezima i dva Francuzima
- barem nas suci nisu pokrali (Collina, legendo!care!)
- barem će sad nogirat Otta
- barem se sad možemo spremat za Svjetsko, a ostale reprezentacije će se umarat na ovom bezveznom EP
- barem je Ivanišević danas napravio posao i proša u drugo kolo Wimbledona

I tako dalje, ima toga...


TEST: Pogledajte dobro, vidite li tračak svjetla na horizontu? Ako da, uspješno ste izracionalizirali ovo večerašnje razočaranje :)