Ajde, neću o nogometu, ionako će nam sljedećih dana temeljito isprat mozak s "Vatrenima" i Ćirinim reklamama. Iako sam danas odgledao obje utakmice, baš sam komentirao s prijateljima kako bi genijalno bilo naći se sad u Portugalu, više radi zemlje same, nego radi nogometa. Govorim iz iskustva jer sam imao priliku 1998. provesti neko vrijeme u Lisabonu.
A počelo je sve sasvim slučajno, na trećoj godini studija, kad sam imao viška vremena i volje pa sam na Filozofskom odlučio upisat još jedan studij, neki egzotični jezik. Ima arapski, kineski, švedski, norveški, ali meni je nekako zapeo za oko portugalski, dijelom i zbog šarmantne dame koja je predavala portugalsku književnost. Od početka mi se jezik svidio, sličan je romanskim jezicima, ali opet dovoljno različit da zvuči skroz neobično i novo. Na kraju godine su se dijelile stipendije za jednomjesečni boravak u Portugalu (samo jedna, nažalost) a ja je nisam dobio jer nisam bio baš najredovitiji na nekim predavanjima jer su počinjala u 8 ujutro :) . Ali to me nije spriječilo da u dogovoru s prijateljicom koja je dobila stipendiju odem do Lisabona.
Ona mi je našla smještaj u privatnoj sobi, a ja sam doletio tamo kasno navečer. I sad treba nać taj kvart, ulicu, kuću. Ali nema beda. Rudimentarno znanje portugalskog otvara sva vrata. Kao i svaka mala nacija, Portugalci pate od toga da se za njih zna, a kad još znaš i jezik, gotovi su, sve će ti napravit i u svemu pomoć. Već na kontroli putovnica kad sam rekao «Boa noite» žena je pogledala mene, pa putovnicu, pa opet mene i samo rekla «Tudo bem, passe por favor» :) (iliti sve ok, samo prođite). Taksisti me nisu pokušali preveslat, iako se iz izgovora i grešaka kužilo da sam stranac. U kuću u kojoj sam bio smješten sam došao u 1 ujutro, dočekala me ljubazna gazdarica koja je probudila i muža da bi upoznao gosta. Jadan čovjek :) Joao & Isabel su se zvali, mislim, i bili su krasni, on je imao onu ogromnu bradu i pušio je lulu tako da je izgledao kao prototip moreplovca, na što su oni jako ponosni, a ona je bila iskreno zainteresirana za Hrvatsku i svake večeri bi popričali uz čašicu Porta. Nikad se nije prestala čudit kako netko iz Hrvatske govori portugalski.
Lisabon je čudo od grada. Nije grandiozan (iako ima i takvih momenata) nego je jednostavno – ugodan. Šetnje po Lisabonu su odlične jer je nakon velikog potresa obnovljen na način da su izgrađene mreže avenija koje je lako pratit, ima dosta zelenila, ritam grada je ležeran, nema prevelike buke i žurbe, iako je grad prilično velik. Stari dijelovi grada podsjećaju na Split, Dubrovnik, puni su starih taverni, pivnica gdje se odlično jede i pije. Pivo se služi u pivnicama sa posudom popaprenih kokica, što je, vjerujte mi, odlična kombinacija. Sve vrste morske hrane su izvrsne, postoje i neki lokalni kolači koji su genijalni, a šta je najbolje, nije uopće skupo. Barem tada nije bilo, a ako izađete s Portugalcima, teško da će vam dopustit da išta uopće i platite. Šta se razgledavanja tiče, ima se šta obilazit, a noćni život je sasvim solidan. Teško se obranit od crnaca koji sjede na podu i mame turiste na «hašiš, hašiš...» ali to je dio lokalnog štiha. Kasno navečer, rekoše mi domaći, zna bit malo gadno po nekim mjestima u centru, ali ako se držiš glavnih ulica di ima ljudi, sigurno je kao i u Zagrebu.
Sve je vezano uz more (zapravo ljute se kad kažeš more, to je Ocean) i ima divan Oceanarij i muzej moreplovaca i njihovih otkrića (Vasco de Gama i ekipa).
Ljudi su mi bili super. Nisu blentavo otkačeni i bučni kao Španjolci, ali su sasvim otvoreni i prijateljski nastrojeni. Nekad čak i previše, jer ako na ulici pitate gdje je nešto, nikad vam neće reć «ne znam», nego će nešto izmišljat iako se iz aviona vidi da pojma nema o čemu govori :)) U svakom slučaju, Portugal je kao i Hrvatska mala i prilično nepoznata zemlja čak i europljanima. Preporučujem posjetu u svakom slučaju jer će vam ostat odlični dojmovi.
Post je objavljen 13.06.2004. u 01:59 sati.