Oproštaj od genija

subota , 26.06.2004.

Ja baš volim gledat tenis, šta dosta mojih prijatelja nije kužilo, ali ja bi za vrijeme velikih turnira uvik bija zalipljen na TV, bilo prvo kolo ili finale. Dok je većina ljudi razglabala o tome tko je bolji na desnom krilu Hajduka, ja sam zna tko ima bolji forhend, servis i ATP ljestvicu barem do 30. mista.

I eto, jučer se Ivanišević oprostija od Wimbledona i tenisa. Baš nekako tužno, kad bolje razmisliš. Na takav komad budale se čovik lako navikne, nekako mi je bilo samorazumljivo da će on uvik bit na tim terenima i svima nam dizat tlak sa svojim mušicama i olako izgubljenim poenima. A sve je to zbog toga što je on jedan sasvim jedinstveni tovar, šta ima duha, smisla za humor, često i na svoj račun. Nikad nije bija broj Jedan, bilo je to rezervirano za razne sterilne pojave tipa Sampras, Edberg, Lendl od kojih su na terenu valjda bili karizmatičniji i oni linijski suci. Nitko im ne spori da su bili majstori, ali bit majstor i showman, to su mogli samo rijetki, možda zbog toga McEnroe nije baš volija Ivaniševića, krao mu je status zvijezde.
Kako nećeš volit igrača koji u zalazu svoje karijere bude diskvalificiran jer je polomio sve rekete pa nema više čime igrat, koji psuje suce i zaradi tisuće dolara kazne, koji priča sam sa sobom i zajebava skupljače lopti, koji nakon poraza izjavi da ga je pokrala debela linijska sutkinja itd, itd… Kako nećeš volit nekog tko je u stanju dobit najtežeg protivnika pa u sljedećem kolu izgubit od kvalifikanta koji je 300.-ti na rang-listi, nekog tko radi jedne sudačke greške se toliko snerva da sljedeći set izgubi 6:0…

Ali sve te mušice je iskustvom stavio pod kontrolu kad je 2001. protiv svih očekivanja osvojio Wimbledon, s pozivnicom i kao 125. igrač svijeta. Nije moglo bit drugačije, jedino tako, protiv svih očekivanja, je i mogao doć njegov najveći uspjeh. Jedino takav igrač u individualnom sportu može prikovat skoro cijelu državu za ekran i igrat tako da hitna pomoć ima posla. I to finale je jednostavno moralo bit u 5 setova, tri meč-lopte su morale propast da bi na kraju taj trofej završio gdje mu je odavno bilo mjesto.

Kao što se svi u Americi sjećaju di su bili i šta su radili kad je Kennedy ubijen, kod nas se svi sjećaju di su bili za vrijeme tog finala. Ja sam ga gleda doma s mamom i bratom. Stara je, kao nezainteresirano spremala ručak, a kako je meč odmicao sve je više trčkarala između kuhinje i TV-a. Brat se pravio kao da ga to ne dira i stalno ponavlja «ma, mandrilo splitsko, sigurno će izgubit» ali se vidilo na njemu da bi najradije izgriza nokte kad to ne bi ugrozilo njegov imidž kulera koji se ne živcira radi nekog tamo tenisa. Ja sam zajedno sa Mićom Dušanovićem koji je legendaran komentator Goranovih mečeva, vika, uzdisa i urla. U onoj infarktnoj završnici, kad su meč lopte padale u aut, svi smo stajali isprid TV-a, tko može sjedit… Stara je u jednom trenu rekla «ajme, daj pobijedi više pa nas pusti na miru» :) Kad je napokon bilo gotovo, pucalo se više nego kad Hajduk osvoji prvenstvo, grad se odmah napunija ljudima, fešta… Na dočeku se dim od baklji vidija već sa ulaza u grad, cili grad je doša na Rivu. Na službenom siteu Wimbledona kažu "crowd were saying goodbye to one of the most colourful players that has ever graced the All England Club. Ivanisevic is a rare character who will be sadly missed by the Club, the fans and the media."

Stvarno je malo sportaša koji te privuku da njihove uspone i padove doživljavaš kao da si tamo, na terenu. I zato će mi užasno falit Goran i njegov tenis. Ne zamjeram ti uopće šta si vjerojatno jedan od uzroka šta ću dobit gastritis i šta mi je srce malo oslabilo.
Respect, care. Da te nema, tribalo bi te izmislit.