Kolektivno ludilo

četvrtak , 03.06.2004.

Reka sam sam sebi da neću pisat o onome o čemu se jučer cijeli dan govorilo. Baš neću, no way. Di svi Turci, neće ovaj mali Mujo. Ja sam od prijateljice za film čuo još u ponedjeljak i mislio da će to bit mala senzacijica na netu, neki će si to skinut, big deal - pornić ko i svi drugi. Čim sam navečer putem doma vidio naslovnicu novina sa dotičnom damom bilo mi je jasno da neće baš bit tako. A tek danas na poslu... Ispametili su me ljudi s pričama o toj aferi.

Ali ipak, evo malo iz druge perspektive. Neću moralizirat o njenom pravu na privatnost, neću o ljigavosti novinara koji su to objavili ni o samim lopovima koji su to maznuli, niti o samom filmu ni o tome kako je ona super i baš se dobro jebe.

Meni je zanimljivo kako ovo naše društvo svako malo padne u neke kolektivne histerije. OK, sad se radi o porniću pa je tim stvar zanimljivija (mislim, moraš to pogledat barem da bi mogao komentirat:)) ali bilo je tako i na početku one akcije Jutarnjeg s knjigama, pa sad ide Europsko prvenstvo u nogometu, bilo je Svjetsko, bila je akcija "Dajmo da čuju"... Jednostavno cijela Hrvatska pada u trans oko neke stvari. Čista psihologija mase podgrijana sve agresivnijim medijima u kojima je svijetlih iznimki jako malo. Svi bi malo pojačali prodaju keljeći Poznatu Pjevačicu na naslovnice. Ponekad su te histerije pozitivnog naboja (sportske npr.) a neke se, kao ova jučerašnja, hrane i rastu na eksploatiranju nečijeg privatnog života (zaboravimo na tren mogućnost da je akcija smišljena). I kao što reče Direktor Svemira u svom blogu, odjednom se zaboravi PDV, male plaće, Dinamo i Hajduk, jer imamo Priču. Imamo nešto za pričat na kavi. Seve iza svakog kantuna.

I kako se pojedinac osjeća u svemu tome? Ja sam cijeli dan tražio način da pobjegnem od fuckin' Severine. Na poslu, u kafiću, na ulici, u fragmentima razgovora koje sam načuo Seve je key-word. Da me još netko pitao jesam li nabavio ili vidio film, vjerojatno bi sljedeće pitanje postavljao frfljajući zbog nedostatka zubi.

Našao sam lijeka. Otišao sam u kino i pogledao "The day after tomorrow". Blaženi Hollywood sa svojim glupim filmovima katastrofe. Film je katastrofa, ali zahvalan sam mu što me oslobodio Severine barem na dva sata. Zahvalan sam i mojim prijateljima koji je divnim čudom nisu ni spomenuli i zato ih od večeras još više volim. A sad idem spavat i ako budem sanjao Severinu, bit će to noćna mora :))